ponedjeljak, 22. kolovoza 2011.

Povratak izgubljenog sina

Dan je bio siv .

U daljini se nazirala figura koja se polagano približavala. Sve drugo bilo je nepomično osim tog lika. Siguran hod odavao je nekoga kome je taj krajolik bio itekako poznat.

Izgubljeni sin se vraća, nagađah u sebi,  no ovaj put s prtljagom prebačenom preko ramena. Na prvi pogled naočita izgleda, ali kad se bio približio, slika koju je pružao bila je malo drukčija.  Mladić kojeg su čak i njegovi vlastiti roditelji doživljavali kroz inicijale-M. H.-nije mogao imati svijetlu budućnost ,bilo je mišljenje većine njegovih sumještana koje se valjda toliko izlizalo od prenošenja te „istine“, da u njoj više i nije bilo nekakvog posebnog naboja.  Iz blizine izgledao je podosta pohabano -kao da je prerano ostario ,pa  ipak nekako se to njegovo  izbrazdano lice i žuljevite ruke nisu poklapale  s njegovim iskričavim očima iz kojih je bilo vidljivo da ga nešto razdire, pritišće i neumitno lomi.

Ulazna vrata njegove obiteljske  kuće bila su okovana daskama što je  jasno upućivalo da tu odavno više nitko ne živi. Mladić klonulo sjede na prag kuće, odloži jutenu vreću punu zakrpa i zagleda se u daljinu. Odjednom, naglo se trznu i pogleda prema meni nekim gotovo molećivim pogledom dok je nervoznim rukama započeo  prekopavati i tražiti nešto po vreći. Zastade i  pobjedonosno poput djeteta koje se vratilo s dobrom ocjenom iz škole reče:“Imam nešto za tebe, mislim da bi te to moglo zanimati!“...

                                        

U povijesti umjetnosti termin metafizičko slikarstvo(tal. pittura metafisica),  se odnosi na onu vrstu slikarstva uz pomoć kojeg  slikari prikazuju svijet kao bezosjećajan, sazdan od ekstremno strogih i hladnih oblika – svojevrsna "nostalgija beskonačnog", ako i postoje ljudi na njima – oni su lišeni emocija i predstavljaju samo lutke. Svakako najpoznatiji predstavnik tog slikarstva bio je  Giorgio de Chirico, talijanski slikar. Ali čemu se danas uopće prisjećati slikarstva koje je svoj vrhunac doživjelo u prvim desetljećima 20.stoljeća,upitat će netko. Evo čemu: posjećujući nedavno blog svoga prijatelja, naiđoh na sljedeće retke: „Čovjeku ništa ne može pomoći.“ Izreći tu „istinu“ naglas – to je taj posao književnika.“ Konstatirao je to planetarno popularni pisac  Michel Houellebecq kojeg inače moj prijatelj smatra jednim od najvećih živućih velikana pera, da ne kažem tipkovnice.

Opisujući de Chiricove likove C.G.Jung primjećuje da se u njegovim djelima čovjek lišio svoje duše;postao manichino,lutak bez lica(istoga bez svijesti).Svjesno ili nesvjesno de Chirico prikazuje paradoksalnu situaciju u kojoj isti onaj čovjek koji teži da otkrije „istinu“ o metafizici, istodobno je simbol krajnje osamljenosti i besmisla.  Sam de Chirico opijen Nietzscheom i Schopenhauerom tvrdio je :“Užasna praznina koju su otkrili(njih dvojica) upravo je bez-dušna i nepomućena ljepota materije.“Nekoliko desetljeća kasnije jedan američki sociolog će na svom blogu objaviti tekst u kojem de Chiricovu sliku vidi kao arhetipski prikaz situacije u današnjoj Americi u kojoj odmetnuti sinovi prekidaju svaku vezu s kulturnim naslijeđem iz koje su iznikli utekavši u svijet konzumerizma, plastičnih figura- medijski oblikovanih i  lažnih vojnih pobjeda. Izgubili su svaku vezu s domom, pa i kad se vrate, njihovom ocu ne preostaje ništa drugo nego prepoznavati nežive ostatke vlastitog dehumaniziranog sina koji je izgubio svaku vezu s psihološkom cjelinom vođen vanjskim silama (čitaj: ekonomsko-tehničkim božanstvom)Čini se kako od toga nisu imuni niti najuvaženiji umovi koji su odabrali put apsolutne negacije transcedentnog pristajući tako na trajnost konfliktnosti. Stoga mi se čini vrlo slikovitom definicija postmodernista kao osobe koja se odlikuje impozantnom analitičkom, ali istovremeno i oskudnom sintetičkom vrijednosti. Gotovo je bolno uočljivo kako se  postmodernisti olako laćaju Nietzschea ,no on im ne pripada u onolikoj mjeri koliko to oni misle, pa će u tom smislu fra Josip Grbavac u svom predavanju na temu –Odnos teologije i književnosti reći: „Suvremenici, koji rado uzimaju u usta Nietzscheovu izjavu „Bog je mrtav“, obično zaboravljaju, da taj gubitak nikoga više nije zabolio od njega samoga.



U jednom trenutku prekidoh M. H-a dok je iz vreće vadio stvari s tvrdnjom kako mi to neće trebati. On se smete i ali nastavi s objašnjavanjima čemu sve te stvari služe govoreći sniženim tonom razvlačeći riječi, vjerojatno smatrajući da će tako biti uvjerljiviji  sa svojim argumentima  koje je podastirao kao netko tko svoj tekst zna napamet.

Pomalo ljut na situaciju u kojoj sam se našao(što mi je sad krivo) provalih:“Za oca ne pitaš?“

On se ukipi, a sivilo dana sada već postade opipljivo...




Giorgio de Chirico:Povratak izgubljenog sina,1922.














četvrtak, 18. kolovoza 2011.

Površnost je bolest


Opće poznata stvar da su se religija i umjetnost kroz povijest neprestano ispreplitale poput kakvog srednjovjekovnog ornamentalno-figurativnog oslikanog kodeksa  ili psaltira, no danas svjedočimo gotovo paradoksalnoj situaciji(na prvi pogled nemogućoj)da je i danas „sudbina“religije i umjetnosti u nekim situacijama vrlo slična. Logično, netko će se upitati i reći:“Kako je to moguće? kako je  moguće da M. Duchamp dijeli sudbinu E. Schilleebeckxa?“

Evo kako:

Neosporna je činjenica da je danas na Zapadu religioznost(kršćanska u najvećoj mjeri)smještena na društvenim marginama, protjerana iz javne(društvene) u osobnu sferu.

Neki teolozi tvrde kako je do takve situacije došlo puno prije Moderne ,možda još od Srednjeg vijeka kada se Crkva olako znala  prilagoditi društvenim strukturama(naprimjer feudalnim ),kolonijanijalizmu  ili nekom drugom diskriminatorskom sustavu(T. Matulić) 

Dakle, poznati hrvatski teolog tvrdi kako je upravo to nekritičko  „navikavanje“ Crkve kroz njenu povijest na pojave koje nisu bile spojive s Evanđeljem uvjetovalo svojevrsnu nepovjerljivost moderne kulture prema istoj. (Time je pojava svetaca kakvi su bili npr. sv. Franjo Asiški ili sv. Dominik još dragocjenija(u nedostatku „autentičnih struktura“) jer je naglašavala uključivanje i obnovu osobne svijesti i savjesti kao i promjenu mentaliteta i duhovnosti u konkretnoj egzistenciji .)Inkulturacija Evanđelja(aktualizacija evanđeoske poruke i prepoznavanje znakova u konkretnom povijesnom vremenu) je stoga danas postala najvažnijom paradigmom u Crkvi. Naravno, drugo je pitanje koliko to uspješno izgleda u svijesti suvremenika!?



Iz ovog se jasno da zaključiti da je jednako važno( ali ne samo Wöllfflinovo!) i mnoštvo i jedinstvo.



Nedavno sam gledao dokumentarac na TV-u (Reporteri-izbor; Prodano: borba protiv globalne trgovine robljem ) i toliko me fascinirala  empatija   jednog muškarca(Ansara iz Pakistana) i dviju žena(Symphorienne iz Togoa i Sunithe iz Indije)koji  s toliko požrtvovnosti i ljubavi rade na oslobođenju  i dobrobiti ugnjetavane djece da je ponekad i sam njihov tjelesni integritet u opasnosti od strane raznoraznih beskrupuloznih i moralnih nakarada koji su tu dječicu iskorištavali na raznorazne načine svodeći ih na potrošni materijal koji se nakon uporabe odbaci bez imalo milosti.

 Posebice je bilo fascinantno gledati s koliko ljubavi navedene osobe „njeguju rane“(socijaliziraju ih iznova!)tih bića mijenjajući tako stvarnost(doslovno ,a ne tek deklarativno)  : njihovu(djece) ,svoju pa i čitavog svijeta čime su potvrdili činjenicu da je put ka Transcendenciji(što suosjećanje svakako jest!) uvijek osoban(Majka  Tereza je jednako tako toga bila svjesna)

 Čini mi se kako je umjetnost danas zapala u mrtvom jedinstvu .Umjetnici širom svijeta ,velika i mala imena ,stilova naoko različitih odbijaju sva druga „zajedništva“kao neprijateljska odbijajući mogućnost jedinstvene osobne priče(npr. Crkva je ipak „propuštala“pojedince od kojih neke od njih danas svecima zovemo, što joj je uvijek davalo u ključnim momentima potrebitu energičnost za dalje )uz neizostavno zaklinjanje u prostore slobode( a ,to su?).

Neki će umjetnici tvrditi da je bitna karakteristika svih institucija u njihovim ukazima  da je  bol samo jedna, prolazeći pri tom sasvim nezainteresirano kraj Meštrovićeva Joba, dok će neki čak povjerovati u činjenicu da je upravo školski ili društveni kurikulum kriv što su neke osobe u zatvoru. Činjenica jest da arttudejisti imaju taj manjak slobode neočekivanih događaja pod geslom –„Ma, to ne može biti!“(Površnost je bolest, Z. Kozina)  Iskreno, rijetko kada je nečiji (tek!)koncept uspio nekome oči ispuniti suzama, što na žalost ne priječi mnoge da povjeruju kako ostvaruju nekakve pomake.

Bol (kojom se ostvaruje povezivanje s drugim )nije u galeriji, niti je u kazalištu, niti u rječniku ali može biti u umjetniku koji je u galeriji ili u kazalištu,ili bilo gdje drugdje ,stoga je jedino pitanje koje se tu nameće -je li itko ikada umro od gladi u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu?  


Mladen Stilinović:Bol

utorak, 16. kolovoza 2011.

Vodoskok i Big Brother


Dadaizam je umjetnički pokret nastao 1916.god. u jeku Prvog svjetskog rata naglašavajući besmislenost civilizacije koja je sve više udaljavala čovjeka od njegove nagonske osnovice tj. kako kaže A. Jaffe koja je razdvajala prirodu od duha, odnosno nesvjesno od svjesnog.

Ključna figura te dadaističke skupine svakako je bio Marcel Duchamp koji je ironičnim činom atribut“umjetnički“ jednostavno prilijepio proizvoljno odabranom predmetu. Dovoljno je da umjetnik neki predmet proglasi „umjetničkim“i on će takvim i postati. Takav predmet,“izvađen“iz konteksta svakodnevnog, tj. svoje primarne funkcije ,postao je poznat u povijesti umjetnosti  kao- „ready-made“

Jedno od najpoznatijih ,svakako je djelo nazvano  „Vodoskok“,a radi se o pisoaru okrenutom u obrnut položaj, koji je tako postao istovremeno i kumir i predmet ruganja.  

To se djelo može razdvojiti na dvije razine. Na prvoj, tj. umjetničkoj razini djelo  je oblik bunta protiv tada postojeće ratne situacije u Europi koje apsurdnim „odabirom“ naglašava apsurdnost masovnih pogibija na ratištima širom Starog kontinenta.

Na drugoj razini(osobnoj, duhovnoj)  to „nisko“spuštanje samog umjetnika je jedan oblik rastanka s umjetničkim djelima ,ali i rastanka s predodžbama o svijetu i umjetnosti  kao „okamenjenim vrijednostima“.Za takvo što je trebala Mut ,(njemačka riječ za odvažnost. Slučajnost ili ne, Duchampov potpis  R.Mutt,/prema imenu proizvođača sanitarija /potpis ,gotovo jednako slavan kao i sam pisoar/,iako s jednim dodanim  „t“me asocirao na navedenu njemačku riječ.)

Bilo kako bilo ,može se samo zamisliti šok i nevjerica publike na izložbi kada su prvi puta vidjeli „statuu“ takve vrste što, uostalom i nije čudno s obzirom da se radi o početku 20.st.(niti danas publika nije ravnodušna prema tom djelu)

No, kako svako pravo umjetničko djelo jednim svojim dijelom izražava i „duh epohe“,možda niti jedno drugo djelo kao ovo u tom kontekstu ne odražava duh relativizma, vrijednosti koje su postale vrijednosti tek činom „ proglašavanja“(totalitarizmi 20.st.)koje se proteže sve do naših dana u kojima neki opet biraju ,no ovaj put žene i muškarce,“izvlače“ih iz njihovih uobičajenih životnih priča, stavljajući ih u situaciju, koju je J. Bazaine označio situacijom „neprirodne dostojanstvenosti i napuštenosti“.Naravno, riječ je  o reality showovima, tipa „Big Brother“u kojima nečiji život postaje spektakl, za zabavu milijuna onih  ispred malih ekrana .

Život stanara postao je struktura u doslovnom smislu te se na taj način subjektivitet istih sveo na minimum. U tom smislu cijela ideja tog showa je još jedan oblik relativiziranja same autentičnosti ljudskog bića, ali i pokazatelj duha vremena koji je od simbola dadaizma metamorfozirao u jedan od obrazaca života suvremenog čovjeka.



Prije koju godinu , petstotinjak kritičara, kustosa i drugih poznavatelja umjetnosti su u Londonu odlučili da je „Vodoskok“  M. Duchampa najutjecajnije djelo cijelog 20.st.,na iznenađenje i čuđenje mnogih. Iskreno ili hinjeno, nije uopće važno, još tamo od vremena Prvog svjetskog rata.
Marcel Duchamp:Vodoskok(kopija originala iz 1917.)

petak, 5. kolovoza 2011.

Krik 2011

Anders Behring Breivik iznenadio je mnoge, naravno ponajviše one u Norveškoj ali i u svim drugim zemljama i to zato jer im je uništio sve one predodžbe o uljuđenoj Skandinaviji kao prostoru gdje se gotovo kao u nedavnoj reprizi jednog američkog filma( Wesley Snipes u ulozi odbjeglog robijaša koji za svaku psovku dobiva pismenu opomenu iz nekakvog bonton-bankomata!)svi smiješe dok  kriminala nema ni na vidiku. Istina, sad se opet pokazuje na Stiega Larssona kao nekog tko je u svojim romanima započeo mukotrpni posao otkidanja listova ogromnog kupusa(da bi došao do srca!)zvanog-Stvarna Skandinavija danas,i koji će, ako neće možda glasno izreći možda ipak pomisliti-Rekao sam ti!

Legije  psihologa, psihijatara, sociologa i političara ubrzo su se bacile na raščlambu osobe koja je  mučki  pobila sve te ljude, uglavnom tinejdžere. Zaključak -negdje se dogodila greška u proceduralnosti tj. netko je gadno iskočio iz reda .Dakle, to je eksces! Nemoguće da to danas u 21.stoljeću bude dijelom Zapadnjačke strukture-pomisliše svi ,a ne samo Norvežani.  Neki će tome kontrirati i (naivno!)zaključiti da nije bilo dovoljno zdrave štampe koje bi inače trebale imati, kako isti vjeruju- ulogu čuvara osobnih i manjinskih sloboda u multikulturalnom društvu. Budući da je u takvom društvu izvojevana sloboda- rezultat ,kako neki opet kažu –pregovaranja i pragmatizama, što onda možemo čuti, nego-Gdje je to sustav zakazao?.Ta floskuletina od pitanja  već pomalo počinje sličiti obitelji Griswold( također iz jedne filmske scene) dok se bespomoćno vrte u glasovitom londonskom kružnom toku bez mogućnosti izlaska iz tog istog toka.



Već spomenuti Stieg Larsson  u opisivanju naših uljuđenih Euro- sjevernjaka u nekim drugim kontekstima ipak nastavlja svojevrsni kontinuitet koji je prekinut smrću jednog Norvežanina, slikara Edvarda Muncha 1944.godine.Čini se kako je ,a što pomalo čak crnohumorno zvuči, njegova najpoznatija slika Krik ovih dana i  najprihvatljiviji logo kako za Norvešku tako i za ostatak iznenađenih  ovakvim razvojem događaja. No ,nije ta slika tek logo ili ponajmanje je ona logo sadašnjeg trenutka jednog dijela našeg Starog kontinenta. Edvard Munch nije slikao jedino i samo svoje frustracije, strahove ,tjeskobe. Umjetnik je tu jednim dijelom svoga bića istovremeno bio i provodnikom kolektivnog osjećaja  čija funkcija nije prestala ( sasvim logično!)njegovom smrću , ali se ,mora se priznati- zaboravila i potisnula se jest, ili kako bi se reklo-gurnula pod tepih. Netko bi sad mogao ustvrditi i reći :“Pa ljudi moji, čovjek je preteča ekspresionizma!“.Istina, ekspresionizam doista svijet prikazuje krajnje subjektivistički, ali ipak...

 Isto tako, činjenica jest, da se danas taj  europski prostor  u našoj svijesti uglavnom svodi  na sliku Volva,Ikee, H.C.Andersena, Nokije i socijalno uređenih društava. Stoga je pomalo nestvarno kada čujemo da je  poticaj za slikanje slavnog   Krika ,davne 1893.sam Munch opisao ovako:“Šetao sam s dvojicom prijatelja-onda je zašlo sunce-nebo je iznenadno postalo crveno poput krvi –zastao sam, naslonio se mrtav umoran na ogradu-iznad plavo-crnog fjorda i grada nadvili su se krv i plameni jezičci-moji prijatelji otišli su dalje, a ja sam još uvijek stajao na mjestu i drhtao od straha-i osjećao sam kako se velik, beskrajan krik prolama prirodom.“

Iako su te riječi koje bi se u današnjem kontekstu lako mogle pripisati nekom od preživjelih s Utoye ,iste su ipak poodavno izrečene što otvara neka pitanja. Možda najvažnije od svih, pitanje vrijednosti. Tjeskoba, depresija, praznina, psihoza i neuroza simptomi su od kojih su bolovali mnogi Munchovi suvremenici, a koji zasigurno nisu nikad nestali, štoviše u ovom vremenu postmoderne njihov intenzitet još je snažniji. Nema sumnje da su Nordijci u socijalnoj kategoriji odmakli od većine drugih država, no čini se da se raspad dogodio zbog uvjerenja kako je razvoj svijesti pa i savjesti ljudi nešto što pripada isključivo društvenim mehanizmima za koje se vjerovalo da sad u 21.stoljeću mogu biti samo bolji budući da se evolucija čovjekove svijesti uglavnom povezivala s dobrom metodikom, a koja je u biti ispala prisila iako nije tako izgledala. Dakle, ne radi se tu samo o tome da je susretanje ljudi svih rasa, kultura, vjera i običaja u vlastitom gradu garant uspona po evolucijskoj ljestvici civilizacijskih dostignuća, niti je vrijednost nešto što će društvo nekomu pokloniti upakirano ,  termički dobro obrađeno i povijesno dobro probavljeno. Vrijednost je nešto do čega se dolazi vlastitim trudom i zalaganjem, pa i samonadilaženjem ,nešto što pojedinca otvara za njegovo vlastito neprestano razvijanje i usavršavanje jer ista (vrijednost) jest ili nije. Kada tome nije tako, baterije vrijednosti koje jedino i samo država propisuje  mogu nas iznevjeriti u svakom trenutku kao što se to nedavno dogodilo u Oslu i na Utoyi.


E.Munch:Krik,1893.