petak, 30. rujna 2011.

Crvenokosi Nizozemac

Kada rješavate matematički zadatak i ptice na grani znaju da se unutar zagrade mijenjaju svi predznaci ispred brojeva ako je ispred te zagrade  negativni predznak

Čitajući velikane  postmodernizma čini se kako su isti(moj osobni dojam!) već u samom početku svoje formule zaboravili mijenjati predznake, a budući da im je formula trakavica (što značajno pogoršava situaciju) gotovo je nemoguće vratiti se na početak. Nitko više i ne zna kada i kako je do toga došlo. Poput Pilata koji pere ruke od svega na jednom mjestu  i  J. F. Lyotard  će ustvrditi kako je život u stvari mnoštvenost „ jezičnih igara“ kao nešto što je privremeno u optjecaju i što dijelimo bez ikakva epistemološkog jamstva ili filozofijskog utemeljenja. Jezične igre pragmatična su ,lokalizirana  i tek provizorna osnova znanja.



Godine 1890. slikar(sad već gotovo mitski!) Vincent van  Gogh naslikao je sliku „Milosrdni Samarijanac“ prema Delacroixovu predlošku .Nešto suzdržanijeg kolorita sa suzdržanom  izmjenom toplih i hladnih boja ali i dalje prepoznatljiva rukopisa- „ vangogovskog “- niz paralelnih poteza kistom, izvijene krivulje koje površinu same slike po običaju stavljaju na tron ispred ostalih elemenata, barem kad je van Gogh u pitanju.

Govoriti  o naglašenom van Goghovom impastu znači govoriti o konkretizmu same slike kao predmeta postojećeg u svijetu na kojem je slikar urezao svoju osobnu priču, jednu i neponovljivu. Njegov sunarodnjak Theo van Doesburg, četrdeset godina kasnije će o slikarstvu razmišljati na sljedeći način(iako formalno, djela obojice slikara poprilično su različita):“Konkretno slikarstvo ,a ne apstraktno, jer ništa nije konkretnije , stvarnije od jedne linije, jedne boje, jedne površine.“I Roger Bacon, franjevački mislilac, govoreći  o vrijednosti  konkretizma  će zapisati:“Duša se ne može smiriti u istini dok se tijelo ne opeče na vatri iskustva.“

Drugim riječima V. van Gogh slikajući Samarijanca(Krista) onako taktilnog i  tvarnog on u stvari slika sebe, te opravdava i sebe i svoje otvarenje  oblika svijeta koji je stvorio svojim postojanjem, odnosno svojom vlastitom egzistencijom. Na taj način sekundarnom postaje i priča o bolestima koje su pritiskale njegovo tijelo i dušu jer gotovo da bi mogli reći da je upravo činjenica da je taj crvenokosi Nizozemac- jedini ostvareni slikar- poput  tebanske Sfinge .Čini se ipak kako je „ulazak u Tebu“ za mnoge umjetnike  neizvjestan.



Na van Goghovoj slici naslikani su i oni koji su prošli pokraj opljačkanog, izudaranog i napola mrtvog čovjeka ne  htijući mu tako  pomoći .Sivi i leđima okrenuti. Tko zna? Možda su razmišljali o epistemama čudeći se što onaj jadnik u ovakvim   prevladavajućim društvenim odnosima uopće i očekuje pomoć. Taj mora da je pao s konja jer se pričalo da (u to vrijeme je doista bilo tako)onaj tko padne s konja da će od siline udarca ostati bez svog rođenog epistema .Strašno.    
Vincent van Gogh:Milosrdni Samarijanac, 1890.

utorak, 27. rujna 2011.

Oslobođenje od korisnosti

Prošle su dvije ili tri godine,ne sjećam se točno, otkako sam u jednim dnevnim novinama pročitao(a radilo se o nekakvoj  studijskoj analizi ) da prosječan kupac novog automobila prvih šest mjeseci strogo pazi da auto blista ili da miris „novog“zadrži što duže. Nakon tog perioda već se na zadnjim sjedalima mogu pronaći pseće ili mačje dlake, da bi se nakon godinu dana već mogli pronaći ostatci hrane ili kojejakvih grickalica. Već u  sljedećoj godini odušljevenje je znatno splasnulo, tako da vlasnik automobila vozeći se u svom limenom ljubimcu starom dvije-tri godine, gotovo uopće više nije svjestan količine novca koju je dao za svog „limenka“.Automobil je sad postao ono što je oduvijek i bio-funkcionalno prijevozno sredstvo. I sve se izravnalo, ujednačilo poput pljuska izazvanog skokom u more pri kojem se sve uzburka da bi ubrzo sva pjena nestala, a  vodena površina postala sasvim mirna.

Početkom šezdesetih  u 20.st. u Francuskoj se pojavio umjetnički pokret Novi realizam, koji je nastojao premostiti jaz između umjetnosti i života, a temeljni postupak kojim se služio bio je recikliranje otpada.

Akumulacija(nagomilavanje ili nizanje predmeta istih ili sličnih karakteristika),preinaka, kompresija neki su od načina navedenog  recikliranja.

Jedan se umjetnik u tome posebno istaknuo -César (interesantno da se prezime ovog umjetnika- Baldaccini- uglavnom ne navodi- običaj koji je bio ustaljen kod renesansnih umjetnika).Naime, Cé́sar koristi „automobile koji su industrijski prešani u blokove oštrih rubova,ne naglašavajući ništa drugo osim tvari“(S. Kalčić)Prešanjem i kompresijom automobil gubi svoju funkcionalnu ali i simboličku razinu. Dubinska psihologija navodi kako automobil u snovima simbolizira trenutačni razvoj i neočekivane promjene koje mogu nastupiti, pa bi se eventualna simbolika Césarovog sprešanog automobila mogla odnositi tek na oblik te „skulpture“budući da je funcionalnost predmeta(automobila)izgubljena. Oblik te mase je najčešće četvrtast čime on postaje simbol prostora, zemlje i tvari. Posebice tvari jer „oslobođeni svoje beskorisnosti, svojega siromaštva ,pa čak i svoje bijede, i pokazuju neočekivanu Ljepotu.“(U. Eco).Možemo reći kako je na simboličkoj razini „mogućnost razvoja i promjene“,ovdje došla do svog kraja.(suprotno starogrčkim umjetnicima koji su željeli prikazati dovršenost ljudske ljepote, ovdje se autor bavi  nedovršenošću .)Na neki način, može se reći da je Césarova „Kompresija“svojevrsni „Memento mori“(tema vrlo popularna u doba baroka)- mrtva priroda, koja se u ovom slučaju ne sastoji od glinenih vrčeva, oguljenih limuna , mrtvih fazana ili lubanja, već od omiljenih oblika industrijskog svijeta. Bilo kako bilo- prolaznost ali i  trenutak konačnog oslobođenja od korisnosti  „isijava“ iz ove naoko „neugledne“ skulpture čime kao da se još jednom potvrđuje Schieleova tvrdnja:“Umjetnost ne može biti moderna jer je iskonski vječna“.
César: Kompresija,1962.

ponedjeljak, 19. rujna 2011.

Kad su mala slova postala velika

U jednom  interviewu kojeg je Jacques Derrida dao Jeanu Birnbaumu mjesec i pol dana prije svoje smrti, filozof srebrne kose i oštra zapažanja, još jednom i za svaki slučaj reče :



..kad pišemo knjige koje su izrazito općenite, ne znamo kome govorimo, izmišljamo i stvaramo obrise, ali to nam u biti više ne pripada.



Izgovorene ili napisane, sve nas te geste napuštaju, počinju djelovati neovisno o nama.



....u trenutku kad dajem(objaviti) "svoju" knjigu(nitko me na to ne prisiljava)postajem onaj-koji-se-pojavljuje-i nestaje, kao ona neodgojiva sablast koja nije nikad naučila živjeti. Trag koji ostavljam izražava istodobno moju smrt, buduću ili koja se već dogodila, i nadu da će me nadživjeti. To nije želja za besmrtnošću, to je nešto strukturalno.



...najteža kušnja: dajemo nešto svoje ne znajući zapravo kome je to što ostavljamo  povjereno. Tko će to naslijediti ,i kako ?Hoće li uopće biti nasljednika? To je pitanje koje si danas možemo postaviti više nego ikad. Ono me neprestano zaokuplja.



Jaques Derrida ovim riječima ne predvodi(i dalje!) samo skupinu ljudi od riječi ,nego i one ostale: od slike tvarne ili digitalne, nepokretne ili pokretne ,od funkcionalnog i nefunkcionalnog volumena, od volumena življenja i neživljenja ; koji se pitaju čemu to djelovanje kada će prije ili kasnije doći na red ona starozavjetna; neumitna i neupitna: jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo
(Ps103,16)?

Govoreći o potrebi pažljivog ophođenja s jezikom( J.Derrida kao alžirski Židov, naravno govori o francuskom jeziku) slavni pisac/filozof će upozoravati kako se ne može s jezikom raditi bilo što nekome padne na pamet jer on postoji prije nas, a i vrlo je vjerojatno da će postojati i poslije nas. Jedno gotovo strahopoštovanje koje je Derrida imao prema francuskom jeziku kojeg je on u potpunosti prihvatio, u našim hrvatskim okvirima kao svojevrsni pandan ime koje mi odmah iskrsava u podsvijesti, a vrlo brzo i u svijesti je ime Ede Murtića. Slikar je to čija sam djela prvo vidio u monografijama, pa na izložbama, pa na dokumentarcima, pa opet na izložbama, pa onda opet u monografijama i na web portalima, pa...U svakom slučaju ono što mi se vrzma po glavi je  slika velikog majstora dok zadubljen u svoj rad  uporno ostavlja svoj trag ,uporno, i ma kako patetično zvučalo ,do posljednjeg daha. U stvari slika koja mi se vrzma po glavi, slika je obojice majstora i od kista i od pera.Kad bi Derrida uočio neke ispuštene formulacije znao bi reći: Shvaćate li neizmjernu dubinu pitanja koje su skrivale te dvije riječi?S istom tom ozbiljnošću Murtić će stavljati ili ukidati sraz ploha ili poteze kistom u svom tretiranju slikarske površine. Možda će zazvučati neobično ,ali nekako mi je obojice žao(pogotovo sad kada ih više nema na ovom svijetu), i to ne zbog toga što svojim radom nisu uspjeli steći potrebitu materijalnu sigurnost. S te strane nisu imali problema. Naprotiv. Edo Murtić je uglavnom govorio slikarskom gestom kojom je po površinama od minijaturnih do ogromnih formata ispisivao vlastitu egzistenciju. Murtić je iskonski slikar koji se uvijek borio sa zadanim formatom; sukobljavajući kromatske vrijednosti kroz ritam kojeg je samo njegovo krvožilje osjećalo. Taj najintenzivniji dio  života od početnog do zadnjeg poteza/slova sam Derrida je nazivao preživljavanjem, pa će tako reći da ga nikad toliko opsjedala neizbježnost smrti kao u trenutcima sreće i užitka. Štoviše reći će za sebe da je imao sreću da voli čak i nesretne trenutke svojega života u kojem je upravo preživljavanje ono što čini samu strukturu onoga što se naziva životnom egzistencijom. S druge strane obojica majstora u svojim razmišljanjima o političkim tvorevinama,( dakle o  Europi, Francuskoj, Hrvatskoj itd),o globalizaciji, a i o ljudskim pravima, su po meni obojica na razini onog, hipotetski kreiranog  ;Mojsija koji nije  u potpunosti prihvatio svoju proročku zadaću, pa bi ono što bi za svoje sunarodnjake  najviše tražio, bili tek  puni lonci( čitaj: socijalna sigurnost, kvaliteta života itd) .Jasno je da stari majstori nisu istinski vjerovali u zajedništvo, ethos jer im je to naprosto  priječio  njihov intelektualni modernistički/postmodernistički habitus .Niti to čak nije bilo  nelegitimno, da stare majstore nije mučilo pitanje :Tko će to naslijediti,i kako? Hoće li uopće biti nasljednika?

Pred kraj svoga života kako nam opisuje slikar Josip Vaništa i sam Miroslav Krleža postavlja si ta krajnja pitanja: Hoće li štogod ostati od svega toga; hoće li se to zaboraviti, hoće li netko sve to izbrisati? Tko će o tome prosuđivati, i u kojim okolnostima, u vakuumu oko nas, u pomanjkanju klime, u potpunoj praznini…?

I što pomisliti u ovom trenutku nego da je strah uhvatio naše junake da možda među onima kojima su osigurali pune  lonce ne nađu nasljednika koji bi čuvali njihove tragove. Kako se smrt približavala Derrida će ustvrditi da to nije bila puka želja za besmrtnošću nego da je to u stvari nešto strukturalno. Tako smo došli do onog trenutka kada struktura postaje Strukturom tj. kada nada umire posljednja!
Edo Murtić:Iz tame,1999.god.

nedjelja, 4. rujna 2011.

Haruki i Takashi za svaki dan


Godišnji se odmor završio. Ljeto je već stvar prošlosti ,a o proljeću da i ne govorimo. Poznat nam je taj blagi osjećaj ispraznosti, kada ćemo na sve strane pripovijedati kako smo - napunili baterije; jednu od onih protokolarnih izjava koju naši građani ,nešto prije kraja godišnjeg ,nemilice koriste u mnogim svojim (ne)slučajnim susretima širom(uglavnom  kontinentalne )domovine, u kakvoj ulici ili na trgu rodnih im gradova i sela. Na žalost taj „problem“ nisu imali milijuni Japanaca koje smo mi već odavno potisnuli iza škura naše svijesti. Prisjetimo se! ;  u proljeće(koje smo ,kako rekoh, mi već odavno zaboravili) ove godine Japan je pogodio najjači  potres u zadnjih 1200 godina(tako barem kažu oni koji se bave kronikama), a odmah zatim i tsunami neviđenih razornih moći. Svijet je nemoćno promatrao razorno djelovanje prirode, pun razumijevanja i sažaljenja za staložene građane Fukushime, ali i ostale Japance. Ipak, postavlja se pitanje: što je to toliko fasciniralo ostatak svijeta kod tih vječito tajnovitih stanovnika dalekog Istoka? (budući da je kod Zapadnjaka, čak i u takvoj situaciji bila prisutna ona poznata stereotipna sumnja, tj. osjećaj kako Japanci još nešto znaju, nešto što im daje prednost, ali to i dalje taje od ostatka svijeta. I to bez izražavanja emocija. )Ti su se isti Japanci trudili popraviti nesagledivu štetu, onom već svojom poznatom strpljivošću i ustrajnošću. Opisujući način na koji piše jedan od najvećih pisaca današnjice, Japanac Haruki Murakami, Miljenko Jergović će izreći u stvari jednu opću istinu o Japancima: Dojam je tim mučniji što je Murakami fascinantan pripovjedač, valjda jedan od najboljih koji su u naše doba pripovijedali, koji bez imalo muke, lako i sigurno, može ispričati sve, i može to činiti dugo i bez prestanka, iz romana u roman, u jednome zastrašujućem, neprekinutom nizu…. Živa istina, složit ćemo se ,jer  tko se toliko precizno drži rituala(raznoraznih!) koji kao što znamo podrazumijevaju preciznost ,ustrajnost, pa i staloženost kao što to čine Japanci? Svjetski poznati umjetnik On Kawara  tako desetljećima ustrajno ispisuje datume na svojim oslikanim monokromnim površinama.

Divljenja je vrijedno to dugo činjenje, bez prestanka i u neprekinutom nizu .Vođen sličnim nastojanjima Harukijev prezimenjak i jednako tako slavni (no ovaj put likovni!)umjetnik Takashi Murakami u želji da stvori nešto što je istovremeno i tradicionalno japansko ali i suvremeno , posegnuo je za elementima tzv. japanske niske kulture(anime-crtanim filmovima i manga stripovima) uz neizostavno plošno tretiranje slikarskog, pa i kiparskog polja, a što je  svojstveno upravo dalekoistočnim umjetnicima. Stvorivši sad već prepoznatljive   hibridne slike i skulpture, Takashi Murakami  za razliku od zapadnjačkog pop-arta nije stvorio onu već pomalo očekivanu i isforsiranu atmosferu intelektualnog spuštanja važnog( kao što se događalo  kod Warholovih  lica slavnih osoba) na razinu svakodnevnog, nego bi se prije to moglo nazvati ustrajnim nizanjem dehumaniziranih ljupkih i savršeno izvedenih oblika. Bilo bi pogrešno ovu umjetnost nazvati dekorativnom jer su neka djela kao što je primjerice  My Lonesome Cowboy itekako provokativna i ne mogu se  stoga tek zbog činjenice nevidljive poruke ili zbog odsustva poruke vidljive iz aviona jednostavno zaobići. Pogledamo li tek slikarovu kompoziciju  s prikazom gljiva, prisutnu se slojevitost   može usporediti s najprofinjenijim vinima; okusi se slažu postupno, suptilno  pojačavajući intenzitet doživljenog  kako vrijeme odmiče. Što su te gljive? Planina Fuji ili atomska gljiva  nakon eksplozije? Je li pitanje koje umjetnik postavlja upućeno novoj japanskoj svijesti o užasu s kraja rata koje su proživjeli ,a koje se sad stopilo sa visoko ispoliranim high –tech plohama- prisutnim u gotovo svim segmentima japanskog urbanog života? Od igračaka pa do grandioznih arhitektonskih rješenja.je li to pitanje moguće prenijeti i na druge kontinente? Japanski turisti i romanički portali u Europi? No, nije važno.

U ovom slučaju, visoka izvedba kojom Haruki Murakami i Takashi Murakami raspolažu, nije od one vrste kojom bi se ova dvojica razmetali svojom virtuoznošću ,nego bi se prije moglo reći da (što je na Zapadu uglavnom nepoznato) je ona čisti izraz visokog poštovanja prema svima onima koji tu umjetnost konzumiraju. Nama, dakle.
Takashi Murakami:Gljive