ponedjeljak, 13. veljače 2012.

ART DEALER (Format 11x22x1.9cm ,MDF,kombinirana tehnika)

Zlatko Kozina:Nečiji dida,2011.
Zlatko Kozina:Dolly's self-destruction,2011.
Zlatko Kozina:Ora et labora,2011.
Zlatko Kozina:Pure painting,2011.
Zlatko Kozina:Čuo sam!,2011.
Zlatko Kozina:The body of Art,2011.
Zlatko Kozina:Zadnji dani Charlesa Bukowskog,2011.
Zlatko Kozina: Paul Eluard might beat his wife?,2011.
Zlatko Kozina:Deleuzeist,2011.
Zlatko Kozina:Analiza ,2011
Zlatko Kozina:Šank,2011.
Zlatko Kozina:815 ,2011.
Zlatko Kozina:Mini me,2011.
Zlatko Kozina:Hrpa,2011.
Zlatko Kozina:Mladi Pablo,2011.
Zlatko Kozina:Kola 3.razreda,2011.
Zlatko Kozina:.Abstract paintings,2011.
Zlatko Kozina:AISPN,2011
Zlatko Kozina:Airplane ear,2011.
Zlatko Kozina:Umjetnička namjera,2011.
Zlatko Kozina:Fifty-Fifty,2011.
Zlatko Kozina:John Cage ,2011.
Zlatko Kozina:Little Rooster,2011.
 Zlatko Kozina:Analyze this!,2011.
Zlatko Kozina: Vođa,2011.
Zlatko Kozina: Niz,2011.
Zlatko Kozina:Kako objasniti?,2011.
Zlatko Kozina:Vegetacija,2011.
Zlatko Kozina:Pjesnik koji je ostao čovjek,2011.
Zlatko Kozina:Sjećanje na J.Beuysa,2011.
Zlatko Kozina:Transfiguracija,2011.
Zlatko Kozina:Neprecizna umjetnička izvedba,2011.
Zlatko Kozina:J.Lacan povjerljivo,2011.
Zlatko Kozina:Mijotis,2011.
Zlatko Kozina:S(t)up zemlje,2011.
Zlatko Kozina:Bez naslova,2011.
Zlatko Kozina:Analiza je paraliza,2011.

petak, 10. veljače 2012.

Pobjeda Zemlje

Zadnjih nekoliko tjedana uveliko se govorilo o Kopenhagenu, gradu koji je u postao sinonim za mjesto na kojem se  „spašavala“ majčica Zemlja tj. njena klima. Što je od svega ispalo najbolje bi opisala naša stara izreka:“Tresla se gora ,rodio se miš!“Dakle ništa osobito. Moglo se to i očekivati budući da sve „velike namjere“ najavljivane uz počasne trube obično završe kolapsom.

Na summitu su se čuli uobičajeni katastrofični tonovi o prevelikoj koncentraciji ugljikovog dioksida koje ponajviše ispuštaju upravo oni najrazvijeniji(SAD, Velilka Britanija),a u zadnje vrijeme „rezervoar nadopunjuju“ i nove velike ekonomije(Kina, Indija).

I što je najgrotesknije ponajviše štete od posljedica globalnog zatopljenja(požari, poplave)pogodit će baš one najsiromašnije, one koje ničim nisu pridonijele onečišćenju prirodnog okoliša ili kako ih nazivaju –zemljama u razvoju.( taj razvoj je inače dinamičan poput krokodila u zoološkom vrtu).

Srećom, uočeno je da bi očuvanje šuma,( deforestacija) znatno popravilo sliku o ozonskom omotaču, a time i o samoj  našoj planeti kao mjestu zdravog življenja. Treba svakako napomenuti da bi bilo iluzorno očekivati da sav spas treba „očekivati“od samih šuma jer bi to opet značilo ignoriranje činjenice da smo i sami odgovorni i prema zraku i vodi pa i prema  tlu po kojem hodamo. Što opet prevedeno na jezik običnog promatrača znači: pat-pozicija!



Početkom sedamdesetih u Americi je zaživio jedan pokret poznatiji kao Land art,a u kojem su umjetnici koji su pripadali tom pokretu zahtijevali i tražili sve više prostora za sebe i svoja umjetnička djela ali i načine kako izbjeći uobičajenu „galerijsku“umjetničku scenu .Bili su to umjetnici čija su djela predimenzioniranih formata uključila prirodu želeći ukinuti razliku između kulture(umjetnosti) i same prirode. Jedan od najvažnijih umjetnika toga  pokreta Walter De Maria nagovorio je centar za umjetnost da u središtu New Yorka u ulici Wooster  na broju 141 na drugom katu kupi prostor (cijena je bila tada vrlo povoljna). Umjetnik je taj prostor(danas je to po cijeni vrhunska nekretnina) ispunio sa 125 tona zemlje boje čokolade koja zauvijek prekriva 335 kvadratnih metara. Dubina(visina) sloja zemlje od poda je 56 cm po cijeloj površini te tzv.“The New York Earth Room“.Inače, ova  prostorna instalacija je treća po redu u radu ovog umjetnika. prve dvije su realizirane 1968.g. u Münchenu i 1974.g. u Darmstadtu, također u Njemačkoj. Danas te „sobe“ više ne postoje za razliku od „njujorške“ iz 1977.god. za koju se brine „Dia Art Foundation“.Fascinantno je upravo to što je nešto tako banalno kao što je zemlja(koja doslovno i simbolički zastupa Zemlju)prvostolnici američkog pa i svjetskog kapitalizma „istrglo iz ruku“dragocjeni prostor u kojem su se odavno već mogle useliti potencijalne odvjetničke tvrtke, osiguravajuće kuće ili predstavništva velikih kompanija. No, ništa od svega toga. Kroz povijest( posebice američku!)otimanje zemlje domorodcima bila je uobičajena strategija velikih korporacija ali i tzv. malih ljudi(uglavnom europskih bezemljaša).Profit je bio glavni pokretač u navedenim postupcima i početak sustavnog zanemarivanja prirodnih resursa upravo se tada i zahuktao ,sredinom 19.st.

De Marijino djelo izvojevalo je pobjedu barem u jednoj bitci .Prvi puta zemlja je vratila oteti prostor tako da od 1977.god.pa sve do danas djelo ustrajno odolijeva, onako nepomično, mirno, tiho i dostojansveno.



Što se pak Kopenhagena tiče, na žalost, sretan kraj je izgleda izvjestan jedino u  bajkama Hansa Christiana Andersena.Zasad.   

P.S.Tekst se dotiče  kopenhagenškog summita 2009.godine
Walter De Maria .The New York Earth Room,1977.

petak, 3. veljače 2012.

Djelotvorna zabluda

U svojim zapisima o umjetnosti  umjetnik Josip Vaništa na jednom mjestu konstatira da slike

Luciena Freuda(inače unuka slavnog Sigmunda!)kao da govore da je čovjek samo tijelo. Umjetnik je to našeg vremena. Lucien Freud trenutno najskuplji živući slikar čiji je akt ekstremno pretile žene „Benefits Supervisor Sleeping“ iz 1995.godine Roman Abramovič kupio na aukciji kod Christie'sa za 34 milijuna dolara sigurno nije mogao ni sanjati da će njegova djela postizati tako vrtoglave novčane iznose. Pogotovo to nije mogao pretpostaviti šezdesetih godina dvadesetog stoljeća u  vremenu za koje je rekao:“Bilo je to vrijeme koje sam jako teško podnio!“Tada kad je svijet umjetnosti bio ushićen pop-artističkim i minimalističkim djelima, Lucien Freud se prodajom  svojih „klasičnih“portreta koji su bili izvan svih umjetničkih trendova, nije mogao ni prehraniti.



Na drugoj strani izloženi smo bombastičnim izjavama tipa „bogati ljudi će evoluirati u posebnu vrstu“.Iznenađujuće, ali futurolog Paul Saffo doista tvrdi da će ljudi u budućnosti moći sami uzgojiti zamjenu za vlastite organe, da će piti posebno dizajnirane lijekove te da će koristiti posebne generičke testove kako bi na vrijeme otkrili kakvu nasljednu osobinu opasnu po zdravlje. Ukratko, umjetni organi će biti bolji od „originala“što će nekima omogućiti gotovo besmrtnost.



Svima je poznato da je Roman Abramovič prvi među ruskim milijarderima, čovjek koji sigurno nema novčanih poteškoća, pa ipak se navedeni moćnik okružio u svom londonskom stanu oslikanim prikazima tijela u rasapu kakva su ona Francisa Bacona ili krhkim i u stanju ranjivosti tako karakterističnim za slikarski stil Luciena Freuda.

Zbog čega bi netko tko ima toliko novaca uopće htio u svom dnevnom boravku gledati ta jadna tijela nastala začudnim potezima kistom koja sugeriraju prolaznost, nestajanje, nebitnost, ali i beznadnost u onoj krajnjoj točki samoće koju rijetki dostižu s „mogućnošću povratka“u realni svijet. Je li moguće da taj bogataš ne vjeruje  u futurističke projekcije u kojima bi on bio među „spašenima,“u kojima bi on mogao financirati „vrt superzdravih organa“i iz kojeg bi mogao brati „proizvode“kao iz kakva staklenika.

Danas je na sceni jedan određeni paradoks u svijetu suvremene umjetnosti. Čini se kako misterij smrti i prolaznosti i dalje intrigira i svijest i podsvijest umjetnika od kojih neki  na tome zarađuju velike svote novca koje im(tu je paradoks)neće ni trebati zbog kratkoće njihovih života odnosno upravo zbog navedene teme koju obrađuju u svojim djelima. Poput kukaca koji se zabijaju u svjetiljku mnogobrojni umjetnici,(ali kao što vidimo i kolekcionari!) čine isto s tom vječitom tajnom nesvjesni njene privlačnosti. Nada da smrt nije apsolutni kraj, unatoč tjelesnoj nesavršenosti, očigledno tinja u svakom čovjeku. Stoga utjehe kakve nude ljudi-kiborzi su neuvjerljive iako na trenutak mogu biti „djelotvorne.“



Vjerujem da bi mnogi Romanu Abramoviču preporučili jednog dobrog „Elswortha Kellyja“ ili „Kennetha Nolanda“uz jedan dobar koktel i lagani SF roman na ležaljci u dvorištu neke od njegovih vila,(tako bi oni!)ali  na pitanje što se uistinu  krije iza tog lica, iza te tipične slavenske fizionomije vjerojatno bi ponajbolje odgovorio slavni  Dostojevski, no kako njega odavno nema, morat ćemo se zadovoljiti i konstatacijama da je to njegovo trošenje milijuna na kupovinu slika obična razmetljivost jednog bogataša. A da mi imamo toliko novca, pa mi bismo nahranili......
Lucien Freud:Benefits Supervisor Sleeping, 1995.