petak, 29. srpnja 2016.

Spomenik Trećoj Cenzuri

Cenzure nisu nikakva novina. Događale su se u svakom vremenu. Prva i najdugotrajnija je ona koja se očitovala, a očituje se i dalje u doslovnom tumačenju religijskih  tekstova. Vrlo je zanimljivo kako se kroz cijelo to vrijeme provlači proporcionalnost u doslovnosti čitanja (jednako su joj skloni i poneki predstavnici religijskih institucija kao i poneki njihovi  antipodi)što se manifestira kao „doslovnost vs doslovnost“. Toj Prvoj svakako pripadaju kasnije ideološke cenzure( naci-fašizam, ,komunizam, etc.) koje su sve informacije propuštale kroz  filter pobožanstvenja svojih sustava. Da se genetsko nasljeđivanje ne odnosi samo na boju  očiju nego  i na vlastite stavove, možemo se uvjeriti na primjeru Druge Cenzure koju se još može nazvati i Net cenzurom. Naime, dostupnost gotovo svih mogućih informacija u virtualnom internetskom prostoru vrsta je cenzure u kojoj razlučivanje dobrog od lošeg nije imanentno ogromnoj većini korisnika tog istog prostora čime istinu opet znaju samo rijetki, kao što je to inače bilo i prije. Slikovito rečeno: informaciju nemaju dva boksača u ringu čiji su roditelji došli iz prostora  Prve Cenzure ( „vjernik“ i „znanstvenik“ koji se sukobljavaju na raznoraznim portalima);informaciju nema niti publika(oni su „navijači“koji su prije svega pasivni promatrači; organizatori meča su oni koji imaju informaciju, premda je ista necjelovita;(„razne asocijacije“, „suci“, „sponzori“„kladioničari“ i sl.) postoje i oni koji također imaju informaciju, s tim da znaju da je informacija koju „organizatori“ imaju nepotpuna(„najbolji novinari istraživači“)te su stoga nepoželjni u „organizatorskim“ krugovima, što je i logično. Treća cenzura, cenzura budućnosti predlaže :Ne čitajte ništa!
Vlado Martek: Čitajte Maljeviča,1981.
No, pojasnit ću o čemu je zapravo riječ! Vratimo li se nekoliko desetljeća unatrag. Točnije u osamdesete, vrijeme žestokog povratka slikarstva(neo-ekspresionizam ,umjetnost grafita i sl.)pronaći ćemo Vladu Marteka koji ispisuje ČITAJTE MALJEVIČA s objašnjenjem kako je to učinio prvenstveno zbog sadržaja kojeg političari namjerno zanemaruju. Kako bismo spoznali pravo stanje stvari neovisno o povijesnom kontekstu Martek priželjkuje avangardistički duh koji je po njemu preduvjet za detektiranje socijalnih deformacija u društvu provođenih od strane sustava kojemu su komformizam i komercijalizacija neka vrsta likovnih atributa po kojima ga prepoznaju. Ali, zamislimo da se to doista i dogodi! Široke mase ljudi, proizašlih  iz svih slojeva društva na svakom uglu ,u tramvaju, parku, na poslu za vrijeme pauze , čitaju Maljeviča? Teško je zamisliti da bi se rečenice poput “Osjećaj trčanja, mirovanja ili sjedenja prije svega su plastični osjećaji... Stol, krevet ili stolac nisu korisni predmeti, već oblici plastičnog osjećaja...Nikad neće biti na odmet još jednom ponoviti da apsolutne i stvarne vrijednosti mogu proizaći samo iz čiste umjetničke kreacije, svjesne ili nesvjesne“ (De Micheli,1990:258) usidrile u (ne)svijesti prosječnog pojedinca do te mjere da čak i voditeljima tvrtki koji organiziraju team buildinge sa svrhom da u zaposlenika razviju ne-predmetni senzibilitet to postane sasvim uobičajena stvar. Tako će oni, pročišćeni suprematisti u nekoj budućnosti možda moći pretočiti neki svoj osjećaj u nešto što će biti korisno čitavoj ljudskoj zajednici. Predsjednik uprave nepoznate tvrtke bit će strpljiv, a  svo svoje pouzdanje, stavit će u ruke tuđih osjećaja, ekstrakta humanog percipiranja. Može li ideja jednog čovjeka, u ovom slučaju Kazimira Maljeviča biti put, istina i život svim ostalim ljudima? Može li čovječanstvo biti Jedno s čovjekom zvanim Kazimir Maljevič? Znamo li da se upravo takva tvrdnja povezuje s Isusom iz Nazareta koji je za sebe rekao da je sin Božji kojeg su starozavjetni proroci stoljećima prije  najavljivali kao Mesiju i čija je smrt na križu kao i govor o Uskrsnuću prožela na ovaj ili onaj način kulturni identitet Zapadne civilizacije, pitamo se koliko može(u vremenu i prostoru) „dobaciti“neki drugi nama dragi lik?
Ali prije vašeg eventualnog odgovora  evo jedne kratke priče koju u cijelosti prenosim:

Kolareva mudrost
Kad je kolar u jednom kutu pogona izrađivao kotač, princ Huan iz Ch'ia u drugom kutu
čitao je knjigu.
Odloživši dlijeto i drveni čekić, kolar priđe k princu i upita ga kakvu knjigu čita.
„Takvu koja čuva riječi mudracâ “,odgovori princ.
„Jesu li ti mudraci  živi?“pitao je kolar.
„Ah, ne,“odvrati princ,“svi su oni umrli.“
„Tada to što čitaš može biti samo smeće i otpaci prijašnjih ljudi“,reče kolar.
„Kako se usuđuješ ,ti kolaru, naći manjak knjizi koju ja čitam? Opravdaj svoju tvrdnju
ili ćeš umrijeti.“
„U redu. Govoreći kao kolar, reče čovjek,“ovako ja gledam na stvar: kad izrađujem
kotač, ako je moj udarac prespor, on reže duboko ali ne pravilno; ako je moj udarac
prebrz, tada je pravilan, ali ne reže duboko. Ispravna brzina, niti prebrzo niti presporo,
neće biti u rukama ako ne dolazi iz srca. To je nešto što se ne može izraziti riječima; u
tome postoji vještina koju ne mogu prenijeti na sina. To je razlog zašto ne mogu dopustiti
da on preuzme moj posao, i zato sam ovdje, u sedamdeset petoj godini, i još izrađujem kotače. Po mojem mišljenju, isto je tako s onima koji su otišli prije nas. Sve što je bilo vrijedno da se preda dalje, umrlo je s njima; preostalo su stavili u knjige. To je razlog zašto sam rekao da čitaš smeće i otpatke prijašnjih ljudi.“(De Mello,2001:56)

Dakle od ranije spomenuti  rad „Ne čitajte ništa“ namjerava postati lingvističkom antropometrijom .Treća Cenzura oblik je iskopčavanja iz sustava, no za razliku od slavnih antropometrija Yvesa Kleina kojima je umjetnik na neki način želio dovršiti slikarski čin; dovršiti nešto što je počelo još u prapovijesti ,lingvistička antropometrija svojom bojom(crvena suprotnost plavoj) te posljednjom rečenicom dovršava čin čitanja započet u vremenima rađanja velikih civilizacija;  čišćenjem od "otpadaka" i "smeća" prijašnjih ljudi koji(što je i logično) nemaju niti snagu ni uvjete biti Stvarnost sama(osim ako primjerice Maljeviča ne namjeravamo proglasiti bogom?)i onda kad ih fizički više ne bude na Zemlji.
Zlatko Kozina:Spomenik Trećoj Cenzuri,2016.
“Ne čitajte ništa“ utopijski je spomenik Trećoj cenzuri čija se realizacija (autor je toga svjestan)nikad neće ostvariti kao što se to nije dogodilo ni s Tatljinovim „Spomenikom Trećoj Internacionali“odnosno  Kleinovim naznačavanjem kraja slikarskog čina.. Uostalom to i nije nešto što bi se moglo nazvati istinskim zahtjevom jer i sam autor itekako puno čita, ali svakako  se pitajmo bi li svijet bio doista nepodnošljiviji kada baš nitko na njemu ne bi tjedan dana čitao kako tekstove s kojima se ne slaže, tako i one s kojima se slaže?


LITERATURA:
De Mello,Anthony(2001)Molitva žabe (II. dio),Zagreb,Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove
De Micheli, Mario(1990.) Umjetničke avangarde XX. stoljeća, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske


nedjelja, 10. srpnja 2016.

Virtualni historicizam

Proteklih dana cijeli je svijet je brujao o Brexitu (referendumu o izlasku Velike Britanije iz članstva  Europske unije) Uspoređivali su se postotci onih koji su bili za izlazak (51.9%) s onima koji su bili za ostanak u Europskoj uniji (48.1%) ili, da budemo na čistu , za izlazak je bilo 17,410.742 glasača, a za ostanak 16,141.241 glasač. Zanemarimo li na trenutak tu „neznatnu“ razliku, (1,269.501 glasač u korist onih koji su bili za izlazak) moglo bi se reći gotovo fifty -fifty. Očekivano, uslijedile su burne reakcije ( zanemarimo ovdje sad sve takve koje su dolazile iz drugih zemalja, preko raznih predsjednika i premijera do burzovnih mešetara i drugih). Reakcije gubitničke strane uvelike su podsjećale na djecu koja će se morati seliti protiv svoje volje te nevoljko ostaviti svoje prijatelje i prijateljice kakve u „drugom“ gradu sigurno više nikad neće imati! Svakako treba biti pošten i reći kako su mnogi koji nisu glasovali, to mogli bez nekog posebnog napora. I jedna  i druga „strana“. Uglavnom, demokratskom je procedurom odlučeno da  malo više od jedne polovice povede one malo manje od jedne polovice u budućnost. Pobjednici će (iako u to stvarno ne vjeruju)reći- u svijetlu budućnost, a poraženi(iako ne znaju zašto)–u neizvjesnu budućnost. Razloge po kojima je moguće to dugostoljetno poput maljutke navođenje zapadnjačkog uma, prilično precizno pojasnio je Francis Fukuyama:  Tehnologija omogućuje neograničenu akumulaciju bogatstva, a time i zadovoljavanje ljudskih potreba koje neprestano rastu. Neovisno o povijesnom podrijetlu i kulturnom naslijeđu, taj proces društvima jamči sve veću homogenizaciju(Fukuyama,1994:14) Iako navedeni ekspertni um (očekivano) s lakoćom svodi na zajednički nazivnik sve ljudske potrebe baratajući s neznatnom količinom koeficijenata(raznoraznih čimbenika) to radi uvjerljivo(mnoštvo koeficijenata koji su u uporabi jedan je od razloga zbog čega npr. metereologija kao znanost ne može biti spektakularna onako kako to primjerice može teorija političke ekonomije).Tako se primjerice nebrojeno puta u proteklom stoljeću proglašavala smrt umjetnosti, smrt slikarstva(smrt kiparstva ili videa?),a sada u dvadeset i prvom stoljeću se već govori i o smrti umjetnika. William Deresiewicz u magazinu The Atlantic  objavljuje tekst naslova: The Death of the Artist—and the Birth of the Creative Entrepreneur u kojem kroz povijesni presjek propitkuje modele odnosa umjetnik-tržište. Pri tome on kreće od srednjovjekovnog modela umjetnika kao zanatlije, preko renesansnog modela umjetnika kao genija, da bi došao do umjetnika kao profesionalca u dvadesetom stoljeću na čemu se dakako ne zaustavlja nego ide i korak(a možda i više?)dalje te najavljuje smrt umjetnika(čitaj: gusjenice) koji će transformirati u kreativnog poduzetnika(čitaj: leptira).Ovaj potonji interesantan je utoliko jer najavljuje bitno drugačiju paradigmu umjetnosti i umjetnika u tom istom svijetu umjetnosti.
 Autor smatra da ubrzano dolazi vrijeme kada iza umjetnika više neće stajati institucije(ministarstva, akademije, galerije, agenti, art menagment i sl. )Outsourcing više neće biti rješenje tek za spremačice, nekadašnji umjetnik ,danas kreativni poduzetnik bit će prisiljen sam se snalaziti na tržištu, ispitivat će zahtjeve tržišta, i kao što na globalnom farmaceutskom tržištu generički lijekovi sve više mijenjaju one originalne, vodeći se istom analogijom logičan ishod bila bi: generička umjetnost. Umjetnost razumljiva, horizontalna(bez dubinskih gnjavaža) prihvatljiva i nadasve kao ona koja će udovoljiti kupcu. Bit će to vrijeme  u kojem će svaka radnja morati biti kreativna, a ne samo ona umjetnička ,a sama  će umjetnost htjela to ili ne, biti  vraćena u stanje crafta odnosno zanatske vještine.
Slikovito rečeno, leptir, još u stanju gusjenice izložen radioaktivnom zračenju postmodernističkih i neomodernističkih oblaka čiji je snažni nagon cijelo vrijeme u borbi s pitanjem koje ga prati poput sjene :Što mu je to gusjenica ostavila u naslijeđe? Otpornost na zbilju? Teilhard de Chardin uspoređuje zametno nasljeđe u odgoju kod kukaca s čovjekovim navodeći kako zametno nasljeđe odgoja (bez obzira na kasnije faze iskustva procesa odgoja koji iz njega proizlaze) prelazi pojedinca da bi ušla u svoje kolektivno razdoblje i postala društvena tj. autor poetično zaključuje (...)  u meni Platon i Augustin još zauzimaju puno mjesto svoje osobnosti. (Teilhard de Chardin,1970:25-37) Evolucija svijesti (o kojoj je autor razvio čitavu teoriju, a  čiji je krajnji cilj- materija u ljudima svjesna same sebe) , velika je rijeka bogata rukavcima (koji, istina, s vremena na vrijeme „zaborave“ da su dijelom rijeke u koju će se prije ili kasnije uliti, tražeći neopravdano za sebe nezavisnost neutemeljenosti).Umjetnik, koji stvara  po naručiteljevoj želji  nije novost, novost je naručitelj tj. kupac kojeg virus dosade nemilice opsjeda dok nezasitno guta predmete vlastitih želja. Dakako, naivno bi bilo tvrditi da je produhovljenost  Lorenza Medicija  bila onakva kakvom ju je isklesao veliki Michelangelo, pa ipak taj nam je otac svih nadolazećih  godfathera svojom narudžbom u nasljeđe ostavio komadić fino izbrušene društvenosti. Udovoljavanje kupcu 21.stoljeća zorno pokazuje kako se odgoj kao organički proces ne prihvaća u punom smislu .Stoga se treba upitati je li svima razumljiva  umjetnost moguća  jednako onako kao i svima razumljiva, bez dubinskih gnjavaža  viša matematika? Odgovor je negativan, s tim da on nije nikakva dozvola za moraliziranje ikomu tko drugačije promišlja stvarnost. Iako se odavno već zna kako ne mogu baš sva umjetnička djela imati atribute turning pointa , težnja ka mogućoj dubini oduvijek je bila prisutna (barem) kod velikih umjetnika. Ako ni zbog čega drugoga onda poradi vječnih i univerzalnih (kantovskih) pitanja:Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se smijem nadati? Budući da nije (koliko je poznato)raspisan nikakav referendum koji bi razjasnio hoće li umjetnost i  u budućnosti ostati u sferi umjetnika profesionalaca  ili u sferi  kreativnog autora umjetničkih priručnika o samopomoći,je li moguć srednji put?Naime, odavno je  mrtvi zecnaučio kako kreativnost nije bljesak komadića razbijenog zrcala u blatu nego da  je duboko u blatu  i da ju nije lako  iskopati. Ako malo bolje razmislimo  umjetnika se nikad nije moglo percipirati kao nekoga tko je izdvojen iz tržišnih procesa kao i svesti ga na komentatora Zeitgeista .Nerazumijevanje strukture kao logičan nastavak proizvelo je virtualne historiciste  koji  se pod krinkom tržišne zadanosti izruguju lebonheurdevivreistima*naših dana, te je to( paradoksalno) postalo čak  poželjnim obrascem progresivnog ponašanja .Ne treba to toliko niti čuditi budući da je opće poznato kako biti historicist znači biti restaurator proteklih vremena, a biti virtualni historicist znači biti isto tako restaurator samo ovaj put s pripadajućim digitalnim paketom odnosno setom alata ,tehnika i materijala  s  naljepnicom ( Pogađate?)-kreativnost! Napljepnicom koja se najčešće ne poklapa sa sadržajem. Izuzetno je važno razlikovati koristi od uporabe interneta i sveg onog što on sobom nosi, no ustoličiti ga kao opunomoćenog pojašnjavatelja stvarnosti je nešto drugo. Veliki nedostatak virtualnog historicista leži i u činjenici da uslijed prezaposlenosti ne stigne na put u vlastite dubinske sfere pribjegavajući fast opinionu kušajući s nogu kakvo od velikih teoretičarskih imena od društvenih do prirodnih znanosti. Vratimo se po treći put referendumu i stavimo na izbor dvije opcije pa neka glasači odluče:
Zlatko Kozina: Goldshit, 2016


Referendum o članstvu umjetnika u Transcendentnoj Uniji  Svjesnih Gravitacije

Zaokružite samo jedan odgovor
Umjetnici bi trebali  ostati članovi Transcendentne Unije Svjesnih Gravitacije?

 DA                                      NE

LITERATURA:

Deresiewicz,William(2015),The Death of the Artist—and the Birth of the Creative Entrepreneur,The Atlantic,siječanj/veljača 2015. Prev. Tonči Kraljević Batalić, Zagreb 2015.

Fukuyama,Francis(1994) Kraj povijest i posljednji čovjek,Zagreb,Hrvatska sveučilišna naklada

Teilhard de Chardin,Pierre(1970)Budućnost čovjeka,Split Crkva u svijetu

* mrtvi zec-aludiranje na slavni performans J.Beuysa: Kako objasniti slikarstvo mrtvom zecu

* Le Bonheur de Vivre (Radost života) slika koju je 1906. naslikao H.Matisse i koja je doživjela napade tadašnje kritike