četvrtak, 17. studenoga 2016.

Izbor ili zbog čega je likovna kultura u osnovnim školama u Hrvatskoj svedena na samo jedan sat tjedno?

Danas je već uobičajeno očekivati od  dviju susjedagospođe Umjetnost i gospođe Znanost, sretnu li se u prolazu na ulici, barem kakav kurtoazni  pozdrav ako ne već nešto više. Ipak iako uobičajen, taj je susret još uvijek obavijen nekakvom nelagodom. Ne bi bilo pretjerano tu nelagodu  okarakterizirati i  kao pritajeni strah, strah kako bi znanost mogla biti umjetnosti ono što je Walt Kowalski  u filmu Gran Torino bio susjedima, imigrantima iz Koreje, Thaou i Sue Wang Lor. No, dok ne dođe do potpunog upoznavanja ( toliko dobro da poput junaka iz navedenog filma jedno drugom i za drugoga postane spremno i umrijeti )evo nekih detalja zbog čega je to i dalje mukotrpan proces koji tako sporo teče:
Naime, nekoliko desetljeća prije u svojoj slavnoj knjizi Art and Visual Perception Rudolf Arnheim se zapitao:
(...)Why is pictorial balance indispensable? It must be remembered that visually as well physically, balance is the state of distribution  in which all action has come to a standstill. Potential energy in the system,says the physicist, has reached the minimum. In a balanced composition all such factors as shape, direction, and location are mutually determined in such way that no change seems possible, and the whole assums the caracter of  ''necessity'' in all its parts.An unbalanced composition looks accidental, transitory, and therefore invalid(Arnheim 2004:20)
U toj i takvoj situaciji u kojoj  cjelina zadobiva karakter ''nužnosti'' jer su svi  elementi  zauzeli ono svoje točno mjesto u vremenu i  prostoru, osjećaj cjelovitosti postaje stvaran ,a svaki onaj koji je tu situaciju prihvatio i intuitivno,  prihvatio je i začudnost novorođenog paradoksa u kojem se istovremeno miješaju strah i oslobođenje. Naime susret gospođe Umjetnost i gospođe Znanost susret je Perzeja i Gorgone Meduze ili Gorgone Meduze i Perzeja tj. suvremeni simbol izbora.  Ne mora se posebno isticati kako su prolazili svi oni koji su se u toj mitskoj priči suočili s Meduzom. (pogled iste bi ih okamenio) Isto tako s druge strane iz te drevne priče također saznajemo na koji je način Perzej tu istu Meduzu svladao. Psihoanalitičkim rječnikom protumačeno Meduza je(...) preuveličana slika krivnje, odsjeći joj glavu znači trajno prevladati pretjeran, bolesni osjećaj krivnje koji paralizira; to znači steći sposobnost samopromatranja bez iskrivljavanja koje umanjuje ili uvećava(Chevalier, J ; Gheerbrant, A. 2007:535)Ovo dakako ne znači da je gospođa Umjetnost rezervirala arhetipsku sliku Perzeja samo za sebe. Uloge se itekako mogu zamijeniti jer slika krivnje s kojom se suočava Perzej može biti i slika (...) izobličene zavedene taštine (...)koju gospođa Znanost odsijeca mačem istinske slike o sebi. Teška je to borba. Evolucijska. Još uvijek „plin“ i „prašina“ rotiraju oko „protozvijezde“ O zgušnjavaju u „rotirajući disk“ koji će se na koncu formirati u veće „tijelo“(planet) prerano je govoriti .Zbog čega? Sudeći  po „ustoličenom ispravnom ophođenju sa stvarnošću“ nije nemoguće da u budućnosti čak i sam Rudolf Arnheim bude „kritiziran“ zbog svoje „političke nekorektnosti“ jer se(pazite sad ovo!) usudio  govoriti o  neuravnoteženoj kompoziciji kao slučajnoj, prolaznoj i bezvrijednoj. Osuda bi dakako došla od strane mrzitelja „stilskih figura“; robova „grafikonȃ“ koji plutaju u besmislenu svemiru prepunom materijala dostupnog „za seciranje“.Ali sva sreća da  ravnoteža u umjetničkim djelima nije ustoličena manifestom ili  proglasom; ona je u ljudski život ušla neprimjetno, kao imanencija arhetipskom. Znamo li da se jungovske arhetipove ponekad poistovjećivalo i sa geometrijskim uzorcima jasno je zbog čega je primjerice krug u ljudskoj povijesti dugo bio  simbol krajnje cjelovitosti pa sve do vremena rascjepa psihe (što će reći do renesanse) .Pa, ipak bez obzira na nevidljivost arhetipskih uzoraka u umjetnosti(posebice u plošnom mediju kao što je slikarstvo ) potreba za ravnotežom nikad nije nestala. Svojevremeno je i sama psihoanaliza pogrešno“ pročitala“ Pollockov all-over painting svodeći ga tek na odustajanje od individualnog ,pristajanje na  automatizam, kolektivizam, utrnuće svijesti u ugljiku kao prima materiji zanemarujući pritom stvarnost ostvarene ravnoteže u samom procesu drippinga kod navedenog autora. Kasnije će se pokazati kako to nije bilo ono najgore(kad je riječ o ravnoteži) jer se već nakon faze visokog modernizma ravnoteži gubi svaki trag. Naš će se tragač za ravnotežom(izgubljenim rajom)ispred posmodernističkih cityscapeova osjećati poput očajnika  držeći u ruci   izblijedjelu fotografiju nestale drage osobe dok mu ostali budu govorili kako su „sigurni“ da su nekog takvog negdje čak i  vidjeli, ali da nisu sigurni gdje.( slika španjolskog slikara Perea Llobere“ Sv. Franjo propovijeda strojevima „ iz 2011. primjer je takvog mjesta) Jesmo li postali  očajnicima koji su odustali od potrage za uravnoteženošću? Uravnoteženošću koja je postala tek jednom od brojnih opcija? Ili ipak ne? Skloniji sam vjerovati kako u svakom prostoru bezizglednosti postoje sile nevidljivog skeleta koje ga održavaju na životu. (Je li pretenciozno u tom smislu kao jednu od sila koje sudjeluju u tkanju tog skeleta označiti i približavanje STEM-a ka STE(A)M-u, opciji prilično aktualnoj u naše doba? Barem u nekim dijelovima svijeta?)
Pere Llobera : Sv. Franjo propovijeda strojevima , 2011.

 Na slici Dva čovjeka kontempliraju Mjesec Caspara Davida Friedricha , naslikanoj 1820. u doba rađanja romantičarskih ideja, slikar prikazuje dvije muške figure koje su očigledno međusobno bliske; naslikani muškarac s lijeve strane svoju je desnu ruku ležerno prebacio preko  lijevog ramena muškarca s desne strane leđima okrenutih od promatrača. Nalaze se na mjesečinom obasjanom proplanku dok dubinski razmatraju to sjajno nebesko tijelo. To kontempliranje Mjeseca  kako stoji u naslovu, promatraču slike dočarava otvorenost duhu  prirode(što je jedna od karakteristika romantizma) odnosno potpuno predanje i zajedništvo s kozmičkim i Uzvišenim.

S nadom da su se dvije gospođe s početka priče ipak počele zbližavati poput već ranije spomenuta dva Friedrichova lika sa slike, ipak ne mogu a ne spomenuti sjajnu de Mellovu metaforu: Kada mudrac pokaže na mjesec, sve što budala vidi je prst.(De Mello 2001:100)
Uvjerenje u neupitnu ispravnost vlastite slike svijeta, nije ništa drugo doli  proučavanje pa čak i sisanje toga prsta. A kad i to ljudima dosadi zna  se dogoditi ( nehotice/hotimice)da tim istim prstom  iskopaju oko, bilo samima sebi bilo nekom drugom.
Na kraju jer su nam leđima okrenuti nikad nećemo saznati sišu li svoje prste  Friedrichova dva 'kontemplanta' , ali kako rekoh, smijemo se nadati kako će naše dvije gospođe ipak sve više i više gledati samo u Mjesec .
C. D. Friedrih :Dva čovjeka kontempliraju Mjesec, 1820.



Popis korištenih izvora:

Arnheim.R.,(2004.) Art and Visual Perception:A Psychology of the Creative Eye, Los Angeles,University of California Press
Chevalier, J ; Gheerbrant, A.(2007.)“Rječnik simbola“,Zagreb, Jesenski i Turk 
De Mello, Anthony(2001.) Buđenje svijesti, Zagreb, Izvori

utorak, 1. studenoga 2016.

Između djetinjstva i starosti

U svijesti prosječnog konzumenta poput vijesti o umjetnosti (pritom se uglavnom misli na aukcije u Sothebyju ili Christie'su )jednako tako i vijesti o spektakularnim dostignućima u  znanostima ( potpomognute bombastičnim naslovima na početnim stranicama internetskih portala, tiskanih medija i dakako u sklopu televizijskih emisija), tek su zakratko interesantne, no ne i  nužno zanimljivije od još jedne slike koju se počesto viđa na tv programima   (primjerice National Geographica); izranjanje grbavog kita koji je na trenutak svojim masivnim tijelom izazvao pljusak  i time uznemirio komadić nepreglednog oceana čija se površina nakon toga vrlo brzo vratila u početnu poziciju kao da se ništa nije dogodilo. Prema post-strukturalističkim definicijama pojma site-specific kao nečega čega nema niti može biti  izvan kulture društva i ljudskog djelovanja, grbavi kit i  komadić oceana u stvari i ne postoje. Prema tome neko neodređeno prirodno mjesto koje čovjek ni na koji način nije oblikovao ima manje prava (ili nikakva!)u odnosu na koncertnu dvoranu u kojoj se  izvodi Cageovih-  4' 33''. Budući da za „poštenog post-strukturalista“  to prirodno mjesto  ne postoji ,isti će štoviše odmah znati odgovor na staro filozofsko pitanje: Ako je u šumi palo stablo, a to nitko nije čuo, je li se to stvarno dogodilo?(Dakako da se za njega to nije dogodilo) A ako smo dobro shvatili Kena Robinsona, glasovitog pedagoga stvar bi se mogla  nastaviti i ovako: čak  i činjenica da je Sol LeWitt nekad imao sedam godina, postaje nepostojeća jer Sol LeWitt jednostavno nikad nije bio dijete i budući da nikad nije bio dijete , nikad nije niti  imao „uobičajenu privilegiju“ rasta vlastitog tijela. Tijelo mu je kasnije umovanjem pridodano kao attachment  čime je postalo sekundarno i ograničeno prijevozno sredstvo. I to ne bilo kakvo  prijevozno sredstvo, nego prijevozno sredstvo - za glavu; točnije- za mozak; ili  još točnije- za lijevu stranu mozga.
Zlatko Kozina:Site-specific area, 2016.
 Da se nije preporučljivo prepustiti mislima o slavnim ličnostima kao onima koji su kao i mi također imali dijareju, temperaturu i koji su povraćali zbog mučnine, potvrđuje japanski animirani film iz 1995.godine Ghost in the Shell (osobno bi mi logičniji naslov bio Spirit in the Shell ili Soul in the Shell), koji je potiskivanje tijela, pretvorio u svojevrsni cyber-religijski narativ. Jasno, Postrukturalistički Dio Uma i nije mogao iznaći drugačiju vizualizaciju ishoda za čovjeka budućnosti, no ono što je ipak ključno je podsjećanje gledatelja  na drevni obrazac od strane Univerzalnog Dijela Uma koji je bio „zadužen“ za fabulu. U toj je priči kiborg vrsta mehaničkog oklopa, s duhom tj. mozgom kao identitetom(i dakako entitetom čija prošlost kao relevantnost ne postoji) U jednom trenutku jedan od njih shvati da je on kao  duh u stvari kompjutorski program koji je evoluirao, te dobio Svijest. Tim se filmom kojeg je javnost bezuvjetno prihvatila(jer je djelovala suvremeno i visoko tehnologizirano) po tko zna  koji put  potvrdila Wittgensteinova tvrdnja::“I da se jednom dobije odgovor na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi neće biti ni dotaknuti“(Zelić,2007:184).To metaforičko zadobivanje Svijesti (čak i  u kiborškom tijelu) treba protumačiti kao re-postavljanje temeljnog egzistencijalnog pitanja koje su još u paleolitu otiskom svoje ruke na stijenama u špiljama onovremeni ljudi započeli odavno postavljati- A, tko sam ja?
Sada je jasno da se odreknućem od  geneze slavi otkinuti dio Terminatorove čelične šake koja je na kraju istoimenog kultnog filma iz 1984.godine bila jedini preostali dio, dio koji će biti dovoljan za novu priču bez kraja na nekom otoku tehnologizirane svijesti na kojem se nalazi i odlagalište (kunst)historije .Na njemu stoji Umjetnost koja na zakupljenom štandu pseudoslobode nudi prostor, mjesto i krajolik  kao kulturološke činjenice: prostor kao kulturološku  domenu; mjesto kao lokaciju koja stvara kulturu i krajolik kao kulturološku reprezentaciju proizašlu iz značenjskog.(Đurić,D.;Šuvaković,M.,2015:62) Sakupljače pojedinačnih djela slobode među inim sve je teže prepoznati premda se tu i tamo pojave kao majstori  lutaka.


I  da, postavlja se pitanje :Je li nam doista preostao tek samozadovoljni čovjek bez sjećanja i nade čija se jedina važnost zrcali u kontekstu učinjenog (na kulturnom, društvenom, ekonomskom i političkom planu) u jednom kratkom segmentu zvanom javni život ,između  djetinjstva i starosti? 

Popis korištenih izvora:

Đurić,D.;Šuvaković,M.(2015.)“Prostorni obrat.komparativna analiza funkcije mjesta u eksperimentalnoj poeziji i vizualnim umjetnostima“,Život umjetnosti,lipanj  2015
Zelić,I.(2007.)Vodič kroz filozofiju,Split,Verbum