utorak, 21. studenoga 2017.

Memento mori konstrukcija

Portret je vrsta likovnog motiva. Prema pristupu modelu razlikuju se tri vrste portreta: idealni, naturalistički i realni, a s obzirom na odnos umjetnika i modela, portret može biti intiman i reprezentativan.[1] Budući da svaki portretist kroz odabrani model projicira vlastita unutarnja stanja i vjerovanja, u tom je smislu uputno govoriti i o autoportretu kao prikazu  osobnog ali i  kolektivnog vizualnog psihograma. Komplementarnost portreta i autoportreta kao rijetko je  što, kroz čitavu povijest ukazivala na upućenost pojedinca ka onom drugom .Ali, postavlja se pitanje kako se  uopće baviti portretom kao motivom u današnjem slikama lica preplavljenom dobu ? Nastaviti s klišeiziranim pitanjem o mimesisu? Uostalom, koliko je danas uopće smisleno  referirati se  na platonističke vječne ideje kao objektivno postojeće  entitete, a koji se nude kao odgovori na sva moguća pitanja? Francuski pisac Michel Houellebecq u tom smislu tvrdi kako se,“naši suvremenici ne okreću  više filozofima ili misliocima proizašlim iz 'humanističkih znanosti 'smatrajući ih bezazlenim lutkama.“[2] Štoviše, Houellebecq naglašava kako je nekadašnja privilegija piščevog istraživanja psihologije lika u romanu dovedena u  pitanje (postala je gotovo bezrazložnom!?) s obzirom na medijsku agresivnost redukcionističkih znanstvenih objava o čovjeku i njegovom ponašanju  kroz numeriranje koncentracije hormona i neuroprijenosnika .[3] Oplakivanje nestalog  “duhovnog modela“  sve je više vidljivo i u likovnim umjetnostima pa je tako osječki  kipar Tihomir Matijević u svom radu znakovitog naziva “Platon gleda  Simpsone,“ posegnuo za globalnim modelom cartoon-biheviorizma u kojem sjećanje na dane pripadanja nekomu i nečemu, kao da je još uvijek živo. Riječ je naime o  instalaciji koju sačinjavaju: bijela poliesterska skulptura(grupni portret obitelj  Simpson), drvena konstrukcija kao simulacija obiteljskog doma te razasute (jestive) kokice po podu naznačenog prostora (same kokice mogle bi biti sjajna slika halapljivog gutanja kognitivnih grickalica koje ne ispunjavaju ljudsku prazninu ili wittgensteinovski rečeno- slika su nemogućnosti tehničkog rješavanja temeljnih životnih problema).  Istiskivanje prostora međusobno  priljubljenih realistično modeliranih tjelesa na kauču, ponavlja se kroz horror vacui na reljefnoj površini. Isprepletena čudovišna bića veza su s mračnom stranom prirode, začudno usklađena s nepomičnom dostojanstvenošću figura koje  upućuju pogled ka nevidljivom“izvoru svjetla“, vlastitom “Roditelju“ , “TV-Ocu.“ Sličnost s baroknom scenografijom i nadrealističkom atmosferom je djelomična , jer kod Matijevićevih modeliranih  likova mistični zanos ustupa mjesto nepovjerenju ,a  automatizam promišljenoj koncepciji. Portretirajući animirane likove koji kao živi realiteti nisu postojali(ali koji su u toj svojoj razigranoj i veseloj „žutoj plošnosti“ u kolektivnoj svijesti zapadnjačke civilizacije itekako utvrđeni i sigurni),i konstruirajući shematski  prostor stana ,umjetnik je pristao na rizik ograničene  plauzibilnosti trodimenzionalne forme dok ista titra između samodostatnosti i vlastite  egzistencijalne neopravdanosti. Tako se unutar organske društvene dinamike zakamuflirano propitkivanje “nepojmljivosti smrti“ opredmetilo u umjetnikovoj elegičnoj  instalaciji ,na samom rubu ponora poopćenog iskustva. [4]Ispod maske pseudo portretiranja snažno očitanje Memento mori konstrukcije nije moglo ostati skriveno. Budući da animacije kao modeli jednostavno nemaju svoje unutarnjosti niti osobne tajne iz njih nisu mogli proizaći portreti.(istinski portreti zahtijevaju uzajaman “transfer nutrina“između osoba otvorenih u svojoj slobodi )[5]
No, zato se (ne)gospodarenjem nad podsvjesnim ili nesvjesnim projekcijama vlastite nutrine u nežive stvari( animirane Simpsone) itekako moglo ostvariti ono što nazivamo umjetnikovim autoportretom pa ako Platon u opisanoj instalaciji  nekoga i “gleda“,onda je to umjetnik Tihomir Matijević.






[1] Peić, Matko. Pristup likovnom djelu. Zagreb: Školska knjiga ,1991.str.186.
[2] Houellebecq,Michel.Lanzarote i drugi tekstovi.Zagreb:Litteris,2007.str.224-225.
[3] Isto.
[4] Usp. Majcen Linn,Olga.Smrt u hrvatskom performansu-nekoliko primjera.//Ž ivot umjetnosti : časopis za suvremena likovna zbivanja, 91,2 ( 2012)str.81.
[5] Schillebeeckx, Edward. H. Krist, sakremenat susreta s Bogom..Zagreb. Kršćanska sadašnjost,1992.str.5.