nedjelja, 23. listopada 2011.

Pobuna na životinjskoj farmi

Ne znam u kojem kontekstu se pojavila, ali nedavno sam u našoj kultnoj emisiji TV kalendar vidio priču o jednom lijeku, koji je u početku toliko bio bezazlen da se davao i trudnicama kako bi im umanjio jutarnje mučnine, da bi ubrzo zatim bio ekspresno povučen iz prodaje s neviđenim angažmanom  činovnika raznoraznih ministarstava (ponajviše u Njemačkoj i Velikoj Britaniji) s mišlju kako se što bezbolnije izvući iz svega toga. Riječ je naravno o thalidomideu.

U kasnim 1950-ima i ranim 1960-ima lijek thalidomide uzrokovao 10.000 slučajeva oštećenja djece pri porodu i na tisuće smrti fetusa širom svijeta. Bebe izložene njegovom djelovanju tipično su obolijevale od phocomeliae, nemogućnosti razvijanja ekstremiteta. Ovu nesretnu djecu okrutno su nazivali fliper bebama. U svemu tome najgore je to što je afera o navedenom lijeku kasnije postala obrazac za eksperimentatore svih mogućih vrsta. Jedan od aktualnih eksperimenata koji je milijunima(milijardama?) ljudi onemogućio razvijanje humanog i dostojanstvenog načina života  pretvorivši ih u svojevrsne fliper nacije  eksperiment je zvani liberalni kapitalizam. Prilično patetično ,ali (utjehe radi?)već se spominje Novi globalni poredak. No, da bi nešto bilo poredak potreban je nekakav ustaljen red, a nazivati  poretkom današnju situaciju na globalnoj društvenoj razini bilo bi isto kao uvjeravati nekog da je lice mitskog svećenika  Laokonta iz čuvene, u mramoru isklesane grupe ,u stvari –nasmiješeno. Unutar  tog globalnog ekonomskog  eksperimenta pojavilo se  mnoštvo drugih, manjih, sad već  raskrinkanih eksperimenata koji se uvijek  javljaju u takvim slučajevima, poput onih pratećih, redovito manjih eksplozija nakon požara u nekom skladištu oružja. Tako npr. saznajemo i za neke stvari za koje inače ne bismo saznali da se klupko nije  razmotalo i nešto pri tom pokazalo u svoj svojoj golotinji- slijepu vjeru fanatika naših svagdašnjih!. Da ne biste krivo pomislili, ne radi se tu ni o kakvim religioznim fanaticima koji bi možda u svojoj sljepoći i mržnji prema drugim vjerama činili grozne stvari koje već fanatici svih boja i oblika čine. Fanatici na koje mislim su drugačiji; svoje mišljenje modeliraju čitajući časopise o najnovijim dostignućima vezanim za  zdravlje, mušku  i žensku  ljepotu ,najnovije  linije automobila, računalne programe i sve moguće društveno (ne)napredne pokrete .Budući da ih je mnogo, sljedeći logičan korak je pobuna, nezadovoljstvo vlastitom pozicijom. I što dakle, ti isti čine? Krcati  nezadovoljstvom, uglavnom odgojeni na kratkim papirnato-novinskim ili portalskim isječcima, emisijama u dva ,pet ili jedanaest sati(svejedno!)ti roboti nespretno tumaraju , sazdani od floskula, stereotipova i političkih korektnosti kod promatrača će stvoriti dojam kao da nešto traže. Što to? Ne izgledaju kao da znaju što traže. No, čini se da znaju nešto, a to je ,da je potrebno pratiti pokrete onog do sebe i iako ne znaju kamo oni do njih idu, slijede ih-slijepo i nagonski. Poput gnuova ili čak majmuna. Čini mi se da u zadnje vrijeme nitko nije tako snažno demaskirao tu veliku vojsku izvršitelja procedure kao što je to učinio sjajni američki umjetnik Walton Ford  dok je oslikavao velike gvaševe u stilu prirodoslovca Audubona. Svaka slika , filigrantski je detaljna studija flore i faune, dok se puna simbola i s puno humora dotiče mnogobrojnih tekstova kolonijalne književnosti. Ford u svojim radovima prikazuje humanizirane životinje čime izriče optužbu protiv zapadnog svijeta koji je prirodu potpuno podredio sebi, vjerujući da priznanjem sebe kao jednakovrijednog prirodnog bića s ostalim živim bićima, tim istim bićima čini dobro, ne shvaćajući da je samog sebe animalizirao. I tu nastaje problem jer animaliziranjem, tj.pristajanjem na slučajnost prirodne selekcije licenece to experimentation postaje logičnim ishodom sad već i  za žitelje zapadne civilizacije, jer su oni drugi u procesu već odavno. Uostalom, možda je baš to onaj povijesni trenutak u kojem ćemo konačno saznati kako se u stvari životinje(a možda i biljke )osjećale cijelo to vrijeme.

I budući da se ovih dana ta pobuna na životinjskoj farmi  toliko zahuktala i sam guverner HNB-a će priznati- Prosvjedi su izraz sučeljavanja s posljedicama rušenja velike iluzije da se razvoj može zasnivati na financijskom inženjeringu. Time su se služile banke i fondovi koji su najviše zaradili prije, a najmanje izgubili za vrijeme krize. Revolt je potpuno opravdan.

 Po mnogim katastrofičarima ovo je početak nove epohe. Ne znam zašto? Kao da nisu svjesni da postmodernističke žene i postmodernistički muškarci žele samo malo bolje zatvorske uvjete,  i koji će se kada se ti uvjeti poprave: primiriti, utoviti i naravno umrtviti. Eksperimentatori naši svagdašnji to znaju ,pa im stoga neće biti problem malo pričekati da neposlušno dijete utone u san.



Posljednje čega se sjećam, je da se neki majmun nagnuo  prema meni i šapnuo mi na uho-Šta sam ti reko'?
Walton Ford : Sensorium ,2003.

subota, 15. listopada 2011.

Biti sam

Suvremena nizozemska umjetnica, Rineke Dijkstra koja se na svjetskoj umjetničkoj sceni „dokazala“kroz fotografske portrete anonimnih osoba jednom prilikom je istaknula kako je za nju ključna činjenica ta, što je svatko sam. Dakako, ne u smislu osjećaja samoće ili čisto fizičke činjenice odsustva drugih osoba, nego iz činjenice da nitko ne može u potpunosti razumjeti onog drugoga.

Za svoje modele uglavnom uzima mlade ljude, ponekad i djecu prateći fotografski njihov „rast“,primjerice ,od djevojčice izbjegle iz Bosne do te iste sada već mlade majke koja je svoj život nastavila u Nizozemskoj. Fizička promjena nije ono što umjetnica naglašava u svojim fotografijama, nego je to činjenica da je to osoba ona ista, sada samo u „starijem“,tj. promijenjenom tijelu. To je svakako bitno drugačiji pogled na isto u odnosu na primjerice: pedagoge,sociologe,psihologe,profesore,liječnike,trenere,zapovjednike pa ponekad i na roditelje tih istih osoba.

Vođena svojom intuicijom Dijkstra prepoznaje jedinu moguću polazišnu točku u avanturi zvanoj:“Vidjeti drugoga, znači vidjeti sebe“ ,pri tom vrlo često naglašavajući ime portretiranog, zemlju u kojoj je fotografija nastala te datum nastanka. Budući da su fotografije u potpunosti očišćene od bilo kakvog narativnog elementa, gledatelju jedino preostaje pozorno promatrati fizionomiju portretiranih s kojih „određenja“(nacionalnost, rasa, vjeroispovijest, spol, zanimanje ili bilo što drugo)naprosto klize, nestaju kao šminka na kiši i to bez nekakvog naročitog napora od strane gledatelja.

Takav pogled je svojevrsni oblik slobode od uobičajenog strukturiranja pojedinca u „mase“,skupinu osoba sa sličnim materijalnim statusom, političkim pogledom, stupnjem obrazovanja ili u nekakve zajednice nastale kao rezultat sociološkog ili ekonomskog fenomena. Dijkstra odbija determinizam takve vrste te ovaj puta izraelski vojnik  Elyacin  na Goranskoj visoravni snimljen 26.svibnja 1999.godine nije tek pripadnik svoje jedinice u  izraelskoj vojsci, u Izraelu, na Bliskom istoku, nego jedino i samo  osoba čiji „unutarnji prostor“nitko ne može vidjeti ,niti proučiti, nego tek spoznati i prihvatiti da ga isti ima. Tek u krajnjoj samoći(dubini svog bića) čovjek je povezan sa svim ljudima.“Tko poznaje krajnju samoću, poznaje i posljednje stvari“-reći će F .Nietzsche.

Danas se teško priznaje nečiji osobni „udio“u svijetu(pogotovo onaj ostvaren metodom prostor u prostoru u prostoru“),pa je i posezanje za raznim „kolektivnim biheviorizmima“ jedan od načina umirivanja savjesti  ili pokušaja zaboravljanja primarnog zadatka-biti čovjek.

To je jedan od razloga što danas mnogi umjetnici ne mogu promatrati onog nekog pored sebe, ako taj nije dijelom nekakve strukturalističke priče pa bi ti isti poput patologa znali  secirati čak i upite  , tipa:“ Sine, jesi li gladan?“



Iz „šume raznoraznih kontekstualizacija“ Dijkstra je „izolirala“čistog čovjeka poput alkemičara koji dragocjeni traženi predmet nalazi u prljavštini.
Rineke Dijkstra:Vojnik ,2008.
I upravo, poput pravog alkemičara dobivši zlato, ona prekida daljnju potragu