nedjelja, 30. prosinca 2012.

Nastavna jedinica 28


 

 

Dok Joseph Kosuth u svom glasovitom djelu iz 1965.godine „Jedna i tri stolice“, naglašava tri predodžbe kao što su:

-tekst o stolici iz rječnika

-fotografija stolice

-konkretna stolica kao stvarni predmet,

ja(Zlatko Kozina) u svom djelu „Nastavna jedinica 28“ izlažem pogledu, kao što i sam naslov potvrđuje- nastavnu jedinicu, ili bolje reći fotografiju pravokutnika preuzetog iz   srednjoškolskog dnevnika obrubljenog četirima obrisnim  linijama(55  x  37,5mm).Unutar istog sam na gornju samostalnu liniju upisao predmet-likovna umjetnost

 te ispod navedene linije i tematsku nastavnu jedinicu  iz tog predmeta za 4.razred gimnazije. U donjem lijevom kutu tog pravokutnika se nalazi kvadratić ( 9 x 9mm) u koji sam upisao redni broj(28.) nastavne jedinice. Crna pozadina i bjelina tog malenog pravokutnika ,a i sudeći po obrisnim linijama koje se nastavljaju ,promatrača  mogu navesti na  zaključak da se radi fotografskom isječku nekog šireg rasporeda.

No, što se u stvari krije iza ovog na prvi pogled banalnog čina upisivanja teme o kojoj će srednjoškolski profesor govoriti?

Naime, upisane riječi govore da će se tu,28.nastavnu jedinicu govoriti o videu, eksperimentalnom filmu i internetskoj umjetnosti. Govor o  navedenim vrstama novih tehnologija komunikacija se poklapa s rednim brojem 28.,a i kako se u natječaju spominju navedene umjetničke strategije iz svog arhivskog podruma sam izvukao upravo tu nastavnu jedinicu.Za razliku od Kosuthovog teksta na primjeru djela „Jedna i tri stolice“ ovdje tekst nije opis jedne moguće predodžbe, nego on ovdje postaje  i fotografija i konkretan predmet istodobno, tj.  bijeli pravokutni komadić papira. Svaki umjetnik sanja život u kojem je slobodan jer dovoljno zarađuje od svoje umjetnosti .U našem slučaju to vrlo često znači rad u školi u svojstvu nastavnika likovne kulture ili likovne umjetnosti.  Onog trenutka kad sam taj nastavnički rad proglasio  performansom, spominjanu nastavnu jedinicu produžujem  na način da govorim (u ovom slučaju o videu, eksperimentalnom filmu i sl.)o umjetnosti nastojeći se poput glumca utkati u svijest publike(u ovom slučaju maturanata-budućih stupova društva).Ta nastavna jedinica tada metamorforizira u stvarnost i govoriti primjerice o videu samo s formalne strane, značilo bi  sve svesti tek na analizu. Za vrijeme predavanja nastojim to iskustvo predavanja ,tada, na licu mjesta proživjeti do kraja, bez ikakvih ostataka. Stoga kad naknadno gledam taj pravokutnik s upisanom temom ,da parafraziram A. de Mella, indijskog isusovca koji je govorio o iskustvima rada na Sadhana institutu i te o svojim ponovnim dolascima na isto to mjesto...“ ne osjećam apsolutno ništa, nikakvu emociju, nikakvu vezanost, nikakav osjećaj romantike ili nostalgije...život, ne na karticu, nego uvijek uz gotovinsko plaćanje. Posve ući i posve izaći...“Osobno za mene je to oblik društvenog djelovanja koji je s formalne strane propisan pravilima nadležnog ministarstva i koji je htjeli, ne htjeli dio Post-strukture ,ali svijest o tome da je svaka izolirana teorijska analiza (uglavnom) paraliza, ohrabruje umjetnika(čak i u školi i ispred publike koju zovemo učenicima, budućim...)

 

nedjelja, 3. lipnja 2012.

PRIJELAZ







Forma ,volumen, boja ,površina, to su stvari za sebe. Ne treba ih skrivati čineći ih dijelom nečeg drugog...Serija je red kojeg uspostavljam ja ili netko drugi i ne može se smatrati dijelom nekog šireg rasporeda.(DONALD  JUDD)



„PRIJELAZ“



„Donald Judd potpisuje ugovor kojim se obvezuje ustupiti svoje specifične objekte lokalnoj zajednici u slučaju poplave(kakva je bila primjerice prije dvije godine  Slavoniji).U tom smislu ti specifični objekti bi po potrebi mogli postajati dijelom zečjeg nasipa na ugroženim lokacijama. Time bi ona ipak postala dijelovima šireg rasporeda ali ne na strukturalističkim ili post-strukturalističkim osnovama jer samim činom pristajanja na takvo što Donald Judd bi pokazao da je se oslobodio svih etiketa kojima je pridonosio gradnji konsenzusom dogovorene epistemološke kućerine. Na taj način umjetnik bi doslovno proživio prelazak iz nevjeste u mladu kojeg je Duchamp naslućivao(ali ne i iskusio!)to jest Donaldu Juddu bi se konačno pomoglo da iz svijeta ideja(riječi) prijeđe u kuću stvarnosti(konkretnost)

P.S.Kakva je primjerice SAD u Slavoniji,kakva će biti u...

utorak, 13. ožujka 2012.

Moj privatni Eden

Mi nismo poput ceste kojom prolazi beskrajna povorka trenutaka ,pa ona ostaje prazna kao i prije kad ti trenutci prođu. Naprotiv, mi smo nalik riznici u koju svaki trenutak na svome izmaku ostavlja ono što je u njemu bilo vječno, dobro i zlo ...(K.Rahner)



Mnogi su umjetnici kroz povijest napuštali civilizaciju i tražili Arkadiju zemlju Zlatnog doba, Rajski vrt ,prostore u kojima će iskusiti trajnu ugodu, smiraj i okrjepu duše. (P.Gauguin primjerice!) Otisnuća prema nepoznatim krajevima čistim od laži, prijetvornih osmijeha i propisane proceduralnosti u našem vremenu mijenjaju karakter, te vrlo često ,a ponekad i nužno postaju otisnuća  prema nekom vremenskom  segmentu.

Djetinjstvo Lane Ključarić  kao slika svojevrsnog edena u kojem sekvence filma iz osamdesetih, spota s nekim od planetarno popularnih  lica kod iste postaju flora i fauna njenog vlastitog Vrta. Lani Ključarić niti jedno putovanje nije tek premještanje od točke  A do točke  B. Putovanje je za nju potraga za sobom, a vrlo često i bijeg od hiperprodukcije slika stvarnosti kojima je bombardirana svakim danom. U tom svom stvorenom svijetu Lana  nam sugerira da su izobličenja, stilizacije jednako prirodni kao i uobičajena slika stvarnosti. Tu gotovo manirističku karakternu osobinu može se nanovo uočiti i u samom njezinu načinu crtanja: služeći se kemijskom olovkom u kojem se potezi- crte spajaju u plohe pontormovskog metalnog sjaja na tijelu, kosi, odjeći odabranih figura ili samoj pozadini prikazanog motiva,  umjetnica je od likova (koji su u njenom djetinjstvu ostavili dubok trag)stvorila figure koje u gledatelju stvaraju onaj utisak kojeg čovjek ima kad gleda pozlaćene figure neke drevne civilizacije. I kao što su Egipćani izrađujući skulpture i slike svojih vladara željeli njihov život učiniti vječnim, na neki način isto čini i Lana Ključarić sa svojim Riverom Phoenixom, Madonnom, Terminatrixom ili naprosto nekom svojom prijateljicom ili prijateljem. Dakle, Lana nam otkriva svoju riznicu likova koji su popartistički u onom historijskom smislu samo utoliko jer se formalno dotiču svakodnevice ili selebretija, ali oni za samu umjetnicu nisu kritika potrošačkog društva, gotovo bi se moglo reći da su sigurni dok je Lana čuvarica rajskih vrata svoga rajskog vrta. Istina, ponekad umjetnica poput  Martyja McFlya u Povratku u budućnost (Michael J. Fox)skokne u prošlost korigirajući ju svojim iskustvom, ali ne da bi izmijenila samo vlastitu priču nego ona to čini i za nas ostale koji smo doživjeli osamdesete u svojim mladim ili nešto starijim danima. Prije dozvole ulaska u Laninu mentalnu i emocionalnu  zbirku umjetnica nam formatom sugerira    da smo u tom njenom Edenu pozvani doživjeti tišinu tih likova s apstrahiranom pozadinom( ili bez!), krhkost i nenametljivost(što može zazvučati paradoksalno s obzirom da se vrlo često radi o slavnim osobama kojima takve osobine nisu imanentne).Mali formati crteža koji slobodno vise poput mobila u prostoru i koje razmičemo poput lišća kakve krošnje kao da nas pozivaju i na taktilnost i na buđenje:

                                                          Shvatite da je

                                                          život previše kratak-

                                                         ako je san dug.

                                                                                     (Yayu)


Lana Ključarić:My Own Private Idaho,2011.

ponedjeljak, 13. veljače 2012.

ART DEALER (Format 11x22x1.9cm ,MDF,kombinirana tehnika)

Zlatko Kozina:Nečiji dida,2011.
Zlatko Kozina:Dolly's self-destruction,2011.
Zlatko Kozina:Ora et labora,2011.
Zlatko Kozina:Pure painting,2011.
Zlatko Kozina:Čuo sam!,2011.
Zlatko Kozina:The body of Art,2011.
Zlatko Kozina:Zadnji dani Charlesa Bukowskog,2011.
Zlatko Kozina: Paul Eluard might beat his wife?,2011.
Zlatko Kozina:Deleuzeist,2011.
Zlatko Kozina:Analiza ,2011
Zlatko Kozina:Šank,2011.
Zlatko Kozina:815 ,2011.
Zlatko Kozina:Mini me,2011.
Zlatko Kozina:Hrpa,2011.
Zlatko Kozina:Mladi Pablo,2011.
Zlatko Kozina:Kola 3.razreda,2011.
Zlatko Kozina:.Abstract paintings,2011.
Zlatko Kozina:AISPN,2011
Zlatko Kozina:Airplane ear,2011.
Zlatko Kozina:Umjetnička namjera,2011.
Zlatko Kozina:Fifty-Fifty,2011.
Zlatko Kozina:John Cage ,2011.
Zlatko Kozina:Little Rooster,2011.
 Zlatko Kozina:Analyze this!,2011.
Zlatko Kozina: Vođa,2011.
Zlatko Kozina: Niz,2011.
Zlatko Kozina:Kako objasniti?,2011.
Zlatko Kozina:Vegetacija,2011.
Zlatko Kozina:Pjesnik koji je ostao čovjek,2011.
Zlatko Kozina:Sjećanje na J.Beuysa,2011.
Zlatko Kozina:Transfiguracija,2011.
Zlatko Kozina:Neprecizna umjetnička izvedba,2011.
Zlatko Kozina:J.Lacan povjerljivo,2011.
Zlatko Kozina:Mijotis,2011.
Zlatko Kozina:S(t)up zemlje,2011.
Zlatko Kozina:Bez naslova,2011.
Zlatko Kozina:Analiza je paraliza,2011.

petak, 10. veljače 2012.

Pobjeda Zemlje

Zadnjih nekoliko tjedana uveliko se govorilo o Kopenhagenu, gradu koji je u postao sinonim za mjesto na kojem se  „spašavala“ majčica Zemlja tj. njena klima. Što je od svega ispalo najbolje bi opisala naša stara izreka:“Tresla se gora ,rodio se miš!“Dakle ništa osobito. Moglo se to i očekivati budući da sve „velike namjere“ najavljivane uz počasne trube obično završe kolapsom.

Na summitu su se čuli uobičajeni katastrofični tonovi o prevelikoj koncentraciji ugljikovog dioksida koje ponajviše ispuštaju upravo oni najrazvijeniji(SAD, Velilka Britanija),a u zadnje vrijeme „rezervoar nadopunjuju“ i nove velike ekonomije(Kina, Indija).

I što je najgrotesknije ponajviše štete od posljedica globalnog zatopljenja(požari, poplave)pogodit će baš one najsiromašnije, one koje ničim nisu pridonijele onečišćenju prirodnog okoliša ili kako ih nazivaju –zemljama u razvoju.( taj razvoj je inače dinamičan poput krokodila u zoološkom vrtu).

Srećom, uočeno je da bi očuvanje šuma,( deforestacija) znatno popravilo sliku o ozonskom omotaču, a time i o samoj  našoj planeti kao mjestu zdravog življenja. Treba svakako napomenuti da bi bilo iluzorno očekivati da sav spas treba „očekivati“od samih šuma jer bi to opet značilo ignoriranje činjenice da smo i sami odgovorni i prema zraku i vodi pa i prema  tlu po kojem hodamo. Što opet prevedeno na jezik običnog promatrača znači: pat-pozicija!



Početkom sedamdesetih u Americi je zaživio jedan pokret poznatiji kao Land art,a u kojem su umjetnici koji su pripadali tom pokretu zahtijevali i tražili sve više prostora za sebe i svoja umjetnička djela ali i načine kako izbjeći uobičajenu „galerijsku“umjetničku scenu .Bili su to umjetnici čija su djela predimenzioniranih formata uključila prirodu želeći ukinuti razliku između kulture(umjetnosti) i same prirode. Jedan od najvažnijih umjetnika toga  pokreta Walter De Maria nagovorio je centar za umjetnost da u središtu New Yorka u ulici Wooster  na broju 141 na drugom katu kupi prostor (cijena je bila tada vrlo povoljna). Umjetnik je taj prostor(danas je to po cijeni vrhunska nekretnina) ispunio sa 125 tona zemlje boje čokolade koja zauvijek prekriva 335 kvadratnih metara. Dubina(visina) sloja zemlje od poda je 56 cm po cijeloj površini te tzv.“The New York Earth Room“.Inače, ova  prostorna instalacija je treća po redu u radu ovog umjetnika. prve dvije su realizirane 1968.g. u Münchenu i 1974.g. u Darmstadtu, također u Njemačkoj. Danas te „sobe“ više ne postoje za razliku od „njujorške“ iz 1977.god. za koju se brine „Dia Art Foundation“.Fascinantno je upravo to što je nešto tako banalno kao što je zemlja(koja doslovno i simbolički zastupa Zemlju)prvostolnici američkog pa i svjetskog kapitalizma „istrglo iz ruku“dragocjeni prostor u kojem su se odavno već mogle useliti potencijalne odvjetničke tvrtke, osiguravajuće kuće ili predstavništva velikih kompanija. No, ništa od svega toga. Kroz povijest( posebice američku!)otimanje zemlje domorodcima bila je uobičajena strategija velikih korporacija ali i tzv. malih ljudi(uglavnom europskih bezemljaša).Profit je bio glavni pokretač u navedenim postupcima i početak sustavnog zanemarivanja prirodnih resursa upravo se tada i zahuktao ,sredinom 19.st.

De Marijino djelo izvojevalo je pobjedu barem u jednoj bitci .Prvi puta zemlja je vratila oteti prostor tako da od 1977.god.pa sve do danas djelo ustrajno odolijeva, onako nepomično, mirno, tiho i dostojansveno.



Što se pak Kopenhagena tiče, na žalost, sretan kraj je izgleda izvjestan jedino u  bajkama Hansa Christiana Andersena.Zasad.   

P.S.Tekst se dotiče  kopenhagenškog summita 2009.godine
Walter De Maria .The New York Earth Room,1977.

petak, 3. veljače 2012.

Djelotvorna zabluda

U svojim zapisima o umjetnosti  umjetnik Josip Vaništa na jednom mjestu konstatira da slike

Luciena Freuda(inače unuka slavnog Sigmunda!)kao da govore da je čovjek samo tijelo. Umjetnik je to našeg vremena. Lucien Freud trenutno najskuplji živući slikar čiji je akt ekstremno pretile žene „Benefits Supervisor Sleeping“ iz 1995.godine Roman Abramovič kupio na aukciji kod Christie'sa za 34 milijuna dolara sigurno nije mogao ni sanjati da će njegova djela postizati tako vrtoglave novčane iznose. Pogotovo to nije mogao pretpostaviti šezdesetih godina dvadesetog stoljeća u  vremenu za koje je rekao:“Bilo je to vrijeme koje sam jako teško podnio!“Tada kad je svijet umjetnosti bio ushićen pop-artističkim i minimalističkim djelima, Lucien Freud se prodajom  svojih „klasičnih“portreta koji su bili izvan svih umjetničkih trendova, nije mogao ni prehraniti.



Na drugoj strani izloženi smo bombastičnim izjavama tipa „bogati ljudi će evoluirati u posebnu vrstu“.Iznenađujuće, ali futurolog Paul Saffo doista tvrdi da će ljudi u budućnosti moći sami uzgojiti zamjenu za vlastite organe, da će piti posebno dizajnirane lijekove te da će koristiti posebne generičke testove kako bi na vrijeme otkrili kakvu nasljednu osobinu opasnu po zdravlje. Ukratko, umjetni organi će biti bolji od „originala“što će nekima omogućiti gotovo besmrtnost.



Svima je poznato da je Roman Abramovič prvi među ruskim milijarderima, čovjek koji sigurno nema novčanih poteškoća, pa ipak se navedeni moćnik okružio u svom londonskom stanu oslikanim prikazima tijela u rasapu kakva su ona Francisa Bacona ili krhkim i u stanju ranjivosti tako karakterističnim za slikarski stil Luciena Freuda.

Zbog čega bi netko tko ima toliko novaca uopće htio u svom dnevnom boravku gledati ta jadna tijela nastala začudnim potezima kistom koja sugeriraju prolaznost, nestajanje, nebitnost, ali i beznadnost u onoj krajnjoj točki samoće koju rijetki dostižu s „mogućnošću povratka“u realni svijet. Je li moguće da taj bogataš ne vjeruje  u futurističke projekcije u kojima bi on bio među „spašenima,“u kojima bi on mogao financirati „vrt superzdravih organa“i iz kojeg bi mogao brati „proizvode“kao iz kakva staklenika.

Danas je na sceni jedan određeni paradoks u svijetu suvremene umjetnosti. Čini se kako misterij smrti i prolaznosti i dalje intrigira i svijest i podsvijest umjetnika od kojih neki  na tome zarađuju velike svote novca koje im(tu je paradoks)neće ni trebati zbog kratkoće njihovih života odnosno upravo zbog navedene teme koju obrađuju u svojim djelima. Poput kukaca koji se zabijaju u svjetiljku mnogobrojni umjetnici,(ali kao što vidimo i kolekcionari!) čine isto s tom vječitom tajnom nesvjesni njene privlačnosti. Nada da smrt nije apsolutni kraj, unatoč tjelesnoj nesavršenosti, očigledno tinja u svakom čovjeku. Stoga utjehe kakve nude ljudi-kiborzi su neuvjerljive iako na trenutak mogu biti „djelotvorne.“



Vjerujem da bi mnogi Romanu Abramoviču preporučili jednog dobrog „Elswortha Kellyja“ ili „Kennetha Nolanda“uz jedan dobar koktel i lagani SF roman na ležaljci u dvorištu neke od njegovih vila,(tako bi oni!)ali  na pitanje što se uistinu  krije iza tog lica, iza te tipične slavenske fizionomije vjerojatno bi ponajbolje odgovorio slavni  Dostojevski, no kako njega odavno nema, morat ćemo se zadovoljiti i konstatacijama da je to njegovo trošenje milijuna na kupovinu slika obična razmetljivost jednog bogataša. A da mi imamo toliko novca, pa mi bismo nahranili......
Lucien Freud:Benefits Supervisor Sleeping, 1995.