nedjelja, 15. studenoga 2015.

Kreativnost i teritorij


Opisujući Goyinu sliku Ludnica iz 1819. Robert Hughes će istaknuti zastrašujuću viziju usamljenosti, straha i socijalne izoliranosti ,mračnu viziju ljudskih tijela bez razuma ,bez svijesti o vlastitoj i tuđoj egzistenciji. Početkom 19.stoljeća takve institucije nisu bile lječilišta u kojima bi se netko bavio duševnim bolesnicima. To su jednostavno bili prostori za socijalno mrtve ljude, bačene izvan prostora zajednica iz kojih su dolazili .S druge strane izvan tih prostora kao na fresci Ambrogia Lorenzettija u sijenskoj gradskoj vijećnici čelnici nekog takvog grada nastojali bi stvoriti privid vladavine „reda“ i“harmonije“u društvu. Istina, zbog same teme Goyina Ludnica može izgledati odbojno, ali samo zato jer je oduvijek bilo malo onih koji bi mogli uživati čak i u toj likovnosti kao što je malo i onih koji će poput Anthonyja de Mella zaključiti :“Nismo u ludnicama jedino zato što nas je previše...Shvatio sam da smo ludi do te mjere da slože li se svi oko nečega, možete biti sigurni da je to pogrešno.“Njegove „teške“ riječi govore o nesvjesnosti pojedinca čak i onog s „dobrim namjerama“:“Kažete:Ja se žrtvujem!Živim za svoje principe!Ali siguran sam da za sve što činite dobivate nešto zauzvrat...“
Francisco de Goya: Ludnica,1819.
Začudo, u umjetnosti s početka dvadesetog stoljeća, točnije metafizičkom slikarstvu Giorgia de Chirica i njegovim prikazima „užasne praznine“,manichina bez lica(bez lica će biti i Maljevičevi seljaci) ,bez svijesti i duše moglo bi se detektirati veću hladnoću i umrtvljenost nepatvorene ljudskosti nego na bilo kojoj Goyinoj slici,npr. Jer, iako na de Chiricovim djelima sve prividno izgleda u redu, nipošto nije tako(kao na primjer na slici„Tajne sata“ iz 1911.)Hladnoća je to koja ne umire s pojedinom epohom izbijajući i nadalje, ali ovaj put iz nepreglednih količina medijski serviranih informacija. Na čelu s „kraljem“ Net-trashom plovi s bujicom loših viceva, karikatura, plitkih i ispravnih politički korektnih mišljenja, protokolarnih neslaganja, raznih komisija, projekata i preporuka.Zanimljivo bi bilo vidjeti postoji li u njihovim glavama nešto što bi se moglo nazvati-teritorijem ?To je pitanje koje se samo po sebi nameće s obzirom da su  neki velikani poput Le Corbusiera svojim idejama još davno prije željeli mijenjati i svijest /svijet (primjerice, Kuća zajedničkog stanovanja)To nismo zaboravili. Utopistički? Vjerojatno, ali sam pokušaj dolaženja do šire slike onoga čim su se bavili umjetnici tog doba, čini se danas nezamislivim. I sama pomisao na ikakvu mogućnost reverzibilnosti, povijesno prihvaćene fiksacije, te referiranje na iste nije nostalgija za (sad već klasičnim!) modernističkim idejama, nego jednostavno žal za hrabrošću pojedinca, hrabrošću upuštanja u rizik. Danas kad su mnogima puna usta kreativnosti i kad sve podsjeća na de Mellove prostitutke koje stalno govore samo o Bogu i svećenike koji samo pričaju o seksu ,moglo bi zaključiti kako mnogi kreativci  u stvari racionaliziraju problem kreativnosti. Ili, bolje rečeno ta ista kreativnost nije nešto što bi u potpunosti bilo prihvaćeno od strane njihova bića.Psihoanalitičari bi rekli- nisu se suočili s njom. Štoviše ona je većini kreativaca problematična .Svemu se tome pridružuju priče o kreativnim industrijama koja nisu nove ,a iz čega opet proizlazi pitanje: Gdje su danas u geografskom smislu granice tih institucionalnih kreativnih strategija? Dojam je da su navedene granice sazdane od čvrstih obrisnih linija od kakvih su sazdani i predmeti u  de Chiricovim metafizičkim fantazijama. Prekinuta organička kontinuiranost hranjena anksioznom rastrganošću pristojnog Europljanina iz prvih desetljeća 20.stoljeća nije ni mogla ništa drugo nego tek stvoriti povoljne uvjete za pravno utemeljenu sebičnost.  Budući da  organičnost ne pozna čvrste granice raznoraznih strategija postoji li uistinu to nešto što bi se moglo nazvati Kreativnom Republikom. Odgovor je-ne postoji! Ne postoji jer se u djelovanje kreativnosti vjeruje onako kako se vjeruje u talisman ili u tvornicu koja hrani čitavo lokalno stanovništvo nekog kraja desetljećima. Isto naivno vjerovanje u lokalnu tvornicu koja bi mogla raditi kao nekad proteže se na priču o kreativnosti na otoku na kojem ista živi. Što učiniti kad se utvrdi da otoka nema? Nije zaludu  C.G.Jung tvrdio da je potrebno četrdeset godina da i najniži slojevi nekog društva prihvate ono što je elita(to su oni koje nazivamo kompetentnim) prihvatila. U tom smislu bi si svatko trebao postaviti pitanje: Je li moja domaća (primjerice politička?)elita shvatila i prihvatila kreativnost kao stvarnost kojoj je imanentna cjelovitost kao temeljna značajka? Odgovor je i na ovo pitanje negativan. Uostalom, ako u novinama pročitate tekst sljedećeg sadržaja „...Dapače, po svim relevantnim istraživanjima, od PISA-e nadalje, učenici iz Hrvatske u međunarodnoj konkurenciji iz godine u godinu postižu sve gore rezultate....ispodprosječno su školovani.. i spadaju među najgore u Europi.“jasno vam je da odgovor i ne može biti drugačiji. Novinar je samo sprovodnik kolektivnog nesvjesnog u doslovnom smislu te nije to razmišljanje tek jednog od pera koje se dotiče teme obrazovanja u državi. Iako to nitko eksplicite neće reći, ali je činjenica da kreativni upliv u STEM područja (Science, Technology, Engineering, Maths)te povećanje inovativnosti i konkurentnosti na globalnom tržištu postaje jedini imperativ kreativnosti te njezino jedino opravdanje čime kao takva gubi ono najvažnije (ono što joj po Kenu Robinsonu, glasovitom edukatoru pripada ako prihvatimo tezu da je procvat ljudskog života neodvojiv od kreativnosti ): raznolikost, znatiželju i stvaralaštvo. Procvat ljudskog života je univerzalan pojam i nije tek zbroj kreativno(na silu!) sociologijom, tehnologijom ili nečim drugim, realiziranih fragmenata.
Giorgio de Chirico:Tajne sata 1911.
Danas kada se puno govori o kreativnosti, kreativnim pojedincima i na koncu o kreativnoj industriji bilo bi zanimljivo vidjeti kako na ovaj svijet gledaju osobe koje sebe (ili koje pak drugi) smatraju kreativcima. 
 
Prije više stotina godina homogena kolektivna svijest je svladala izgradnju katedrala u Poitiersu,Toulouseu ili nešto kasnije u Amiensu , Reimsu ili Chartresu a ne volja jednog čovjeka.Istina, neosporna je bila potreba za početnim poticajem jednog čovjeka(nazovimo ga papom,kardinalom ili kraljem-svejedno)koji je morao imati viziju onog što čini. I budući da u Francuskoj u 12. ,13.ili 14. stoljeću na gradilištu u vremenu građenja glasovitih romaničkih i gotičkih katedrala nije zasigurno postojala ploča koja bi ukazivala na podatke o tome,tko je investitor ,a tko izvođač radova, nije ta ploča nužna niti danas. Pogotovo stoga, što lađe katedrala zvanih reforma školstva počesto grade oni koji u njih ne kane niti ulaziti. A kamoli, moliti se u njima. Jedino što možemo čekati da odbrojavanje tih četrdeset godina usvajanja što prije počne.