četvrtak, 5. veljače 2015.

Ja , „Ja“ i Rauschenberg

Na jednom tečaju u Sadhana Institutu kojeg je vodio, indijski isusovac Anthony de Mello je izrekao rečenicu:“Ja ne postoji!“To je pojasnio rekavši kako to ne znači da npr. moje tijelo i duša ne postoje, nego da je 'osoba' koja se proglasila šefom i koja vodi brigu o tom konstruktu duša i tijelo- čista iluzija. Ne bi li se lakše shvatilo što je htio reći, naveo je Božje riječi koje je sv. Katarina Sijenska u mističnom zanosu čula:“Ja sam Onaj koji jest, ti si ona koja nije.“ Iz tih de Mellovih tvrdnji prosijava pouzdanje u jedini Bitak koji je za njega moguć. Mi u stvari nemamo uvjete za- biti bitak. (Dakako, kao Indijac koji poznaje buddhističko opovrgavanje fiksnog 'ja'  ovdje on povezuje kršćansku mistiku s istim)U svojoj želji za pojašnjenjem svoje tvrdnje A. de Mello kao  primjer odabire običan stolac. Prisutne je upitao o razlici između mogućih označavanja -„ovaj“ stolac i „moj“ stolac. Je li se na stolcu štogod promijenilo? Nije! Narav stolca je ostala ista, a to svojatanje je čista konstrukcija našeg uma, zaključio je. To 'ja','jastvo','sebstvo','ego' je po de Mellu tek dio naše naravi, naše sveukupnosti kojeg jednostavno treba uklopiti u taj konstrukt duša-tijelo. Ipak, neki će se vjerojatno zapitati:“ Tko će tada biti šef ?Kako i s čim naprijed? Tko je čuvar riznice ideja? i sl. (Kad smo već kod ideja, nije naodmet spomenuti da kritičar kartezijanskog stajališta o svijetu i životu  Fritjof Capra tvrdi kako nisu informacije te koje stvaraju ideje, nego su ideje te koje stvaraju informacije. Ideje su integracijski obrasci koji dolaze iz iskustva, a ne informacijama)
U današnjim intelektualnim kružocima, ako se govori primjerice o psihoanalizi ,popularno je pozivati se u početku na Freuda,a zatim na Lacana(time se dobiva na važnosti, a kad bi se svako pozivanje na nekoga vrednovalo ECTS bodovima neki bi jako napredovali To dakako, vrijedi za sva pozivanja[pa i na autora ovog teksta], da ne bi netko slučajno prigovorio na jednostranom pogledu na umovanje. Jedino je pitanje čiji kandidati nose više bodova) gdje su obojica, svaki svog čovjeka raščlanili na dijelove. Freud na 'id' , 'ego' i 'superego' ,a Lacan na subjekta koji je konstruiran kroz tri registra:'realno' ,'imaginarno' i 'simbolično'. Zanemarimo li pojedinačnu analizu navedenih pojmova(svaki čitatelj to će učiniti samostalnim proučavanjem djela navedenih autora)čak i tad bi se moglo naslutiti kako sve to nije ništa više od puke fragmentarnosti koja čovjeka ne čini ispunjenijim niti za kubni milimetar. Naravno, nije stvar u tome da mišljenje kao proces ne bi moglo biti zabavno, ali ono je kao konceptualna radnja već po svom defaultu usmjereno tek na informacije o povijesti i budućnosti, te o njihovom međusobnom strukturiranju. Rezultat te strukture je znanstvena skulptura koja opet nije ništa drugo doli Nepriznati integrirani piano.
Vratimo li se kojih pola stoljeća unatrag u centre tadašnje zapadnjačke umjetnosti uočit ćemo neke znakovitosti: prvo, odakle se odjednom stvorila ljubav prema materijalima i procesima obrade?;drugo, koji je to trenutak u kojem se gubi volja za krenuti u nepoznato bez police osiguranja? Sve je to  donekle upućivalo na svojevrsnu potrebu imenovanja tih i takvih simptoma: enformel, art brut, novi realizam i neodada. Sami umjetnici inficirani aktualnom literaturom, (onda kao i danas)referirat će se na svijet koji ih okružuje. Odbačeni predmeti pronađeni na smetlištu ili negdje drugdje upućivat će na (pod)svjesnu želju umjetnika za kritikom potrošačkog i u duhovnom smislu ispraznog društva.
Tako će Jadranka Damjanov za američkog umjetnika Roberta  Rauschenberga reći kako
on :“Polazi od pretpostavke da je stvar proizvod čovjekova samouništenja u civilizaciji, da je stvar zapravo postvareni, otuđeni čovjek.“Autorica nadalje tvrdi kako umjetnik svojim gestualnim uništavanjem banalnog predmeta postiže „novo rođenje“tj. umjetničko oblikovanje. Ta djela začudne ljepote (combinesi)koje je konstruirao doista upućuju na otuđenost suvremenog čovjeka, ali nameće se pitanje:Na čemu se temelji takva otuđenost ?
Robert RauschenbergKrevet,1955.
Pretpostavimo da je umjetnik prihvatio neku od  teorija koje kažu kako je čovjek tek rezultat ovog ili onog kontekstualnog identiteta, zbog čega bi ta nesretna otuđenost bila shvaćena kao nešto negativno. Zbog čega otuđenost ne bi bila tek jedna od identitetskih jedinica, ravnopravna s ostalima? Ovako, ta je kritika otuđenosti najsličnija vrećama pijeska koje netko tko se želi dignuti u visine u balonu baca van, svjestan činjenice da se neće moći odmaknuti od Zemlje i od njene gravitacione sile. Pogledava prema Zemlji u nultoj točki u kojoj zadivljenost počinje i završava, te u istoj toj točki u  kojoj započinje i završava i svaka tjeskobna misao on ponavlja radnju koju ne mogu spasiti ni poveće količine Gastala koje stoje na stolu pored njegove diplome kojom se potvrđuje kako je osposobljen za magistra kemije. Čini se kako je ta otuđenost koja nekome smeta, postala svojevrsni protokolarni problem. Iznimno bi bilo interesantno saznati na koji način nečija otuđenost postaje tuđa tema. Osobno ne vjerujem da itko može razumjeti ičiju otuđenost. Nitko ne može razumjeti ničiju otuđenost jer  je svatko sam svoja stvarnost. Otuđenost je vrsta cjeline. Psihološku, socio-tehničku, nacionalnu, spolnu ili bilo kakvu drugu stvarnost promatra se onako kako se promatra pronađeni kralježak nekog bića izumrlog prije nekoliko desetaka milijuna godina, a to pak znači da se uz pomoć nekog super softwarea može rekonstruirati najvjerojatniji izgled, sagledati 3D crtež sa svih strana na monitoru računala, izmjeriti što se izmjeriti mora i priča je zaključena!?
Razlog zbog kojeg je(sad sam u to uvjeren)Rauschenberg prisustvovao na desetak lansiranja Apolla je balon koji mu očigledno nije bio dovoljan, pa je sve nade polagao u čovjeka u svemiru .Patetična gesta slavnog umjetnika krivo je navela „poznavatelje“ njegova djela te su na brzinu izgradili oltare posvećene Nepoznatom letaču bez razloga.
Što umjetnik može s vlastitom otuđenošću. Treba li ju upisivati „u“ ili „na“ nešto što ima svoju narav? Da, naravno da treba. Samo ne vidim nekog posebnog razloga da to čine oni koji nisu spremni s pouzdanjem zaploviti u maglu neznanja. Ili ako ništa drugo, neka postanu sociolozi.