Na jednom tečaju u Sadhana Institutu kojeg je vodio, indijski
isusovac Anthony de Mello je izrekao rečenicu:“Ja ne postoji!“To je pojasnio
rekavši kako to ne znači da npr. moje tijelo i duša ne postoje, nego da je
'osoba' koja se proglasila šefom i
koja vodi brigu o tom konstruktu duša i tijelo- čista iluzija. Ne bi li
se lakše shvatilo što je htio reći, naveo je Božje riječi koje je sv. Katarina
Sijenska u mističnom zanosu čula:“Ja sam Onaj koji jest, ti si ona koja nije.“ Iz
tih de Mellovih tvrdnji prosijava pouzdanje u jedini Bitak koji je za njega
moguć. Mi u stvari nemamo uvjete za- biti
bitak. (Dakako, kao Indijac koji poznaje buddhističko opovrgavanje fiksnog
'ja' ovdje on povezuje kršćansku mistiku
s istim)U svojoj želji za pojašnjenjem svoje tvrdnje A. de Mello kao primjer odabire običan stolac. Prisutne je
upitao o razlici između mogućih označavanja -„ovaj“ stolac i „moj“ stolac. Je
li se na stolcu štogod promijenilo? Nije! Narav stolca je ostala ista, a to
svojatanje je čista konstrukcija našeg uma, zaključio je. To
'ja','jastvo','sebstvo','ego' je po de Mellu tek dio naše naravi, naše sveukupnosti kojeg jednostavno treba
uklopiti u taj konstrukt duša-tijelo.
Ipak, neki će se vjerojatno zapitati:“ Tko će tada biti šef ?Kako i s čim naprijed? Tko je čuvar riznice ideja? i sl. (Kad
smo već kod ideja, nije naodmet spomenuti da kritičar kartezijanskog stajališta
o svijetu i životu Fritjof Capra tvrdi
kako nisu informacije te koje stvaraju ideje, nego su ideje te koje stvaraju
informacije. Ideje su integracijski obrasci koji dolaze iz iskustva, a ne
informacijama)
U današnjim intelektualnim kružocima, ako se govori
primjerice o psihoanalizi ,popularno je pozivati se u početku na Freuda,a zatim
na Lacana(time se dobiva na važnosti, a kad bi se svako pozivanje na nekoga vrednovalo
ECTS bodovima neki bi jako napredovali To dakako, vrijedi za sva pozivanja[pa i
na autora ovog teksta], da ne bi netko slučajno prigovorio na jednostranom
pogledu na umovanje. Jedino je
pitanje čiji kandidati nose više
bodova) gdje su obojica, svaki svog čovjeka
raščlanili na dijelove. Freud na 'id'
, 'ego' i 'superego' ,a Lacan na subjekta koji je konstruiran kroz tri
registra:'realno' ,'imaginarno' i 'simbolično'. Zanemarimo li pojedinačnu
analizu navedenih pojmova(svaki čitatelj to će učiniti samostalnim proučavanjem
djela navedenih autora)čak i tad bi se moglo naslutiti kako sve to nije ništa
više od puke fragmentarnosti koja
čovjeka ne čini ispunjenijim niti za kubni milimetar. Naravno, nije stvar u
tome da mišljenje kao proces ne bi moglo biti zabavno, ali ono je kao
konceptualna radnja već po svom defaultu
usmjereno tek na informacije o povijesti i budućnosti, te o njihovom međusobnom
strukturiranju. Rezultat te strukture je znanstvena
skulptura koja opet nije ništa drugo doli Nepriznati integrirani piano.
Vratimo li se kojih pola stoljeća unatrag u centre tadašnje
zapadnjačke umjetnosti uočit ćemo neke znakovitosti: prvo, odakle se odjednom
stvorila ljubav prema materijalima i procesima obrade?;drugo, koji je to trenutak u kojem se gubi volja
za krenuti u nepoznato bez police
osiguranja? Sve je to donekle upućivalo na svojevrsnu potrebu imenovanja
tih i takvih simptoma: enformel, art brut, novi realizam i neodada. Sami
umjetnici inficirani aktualnom
literaturom, (onda kao i danas)referirat će se na svijet koji ih okružuje.
Odbačeni predmeti pronađeni na smetlištu ili negdje drugdje upućivat će na
(pod)svjesnu želju umjetnika za kritikom potrošačkog i u duhovnom smislu
ispraznog društva.
Tako će Jadranka Damjanov za američkog umjetnika Roberta Rauschenberga reći kako
on :“Polazi od
pretpostavke da je stvar proizvod čovjekova samouništenja u civilizaciji, da je
stvar zapravo postvareni, otuđeni čovjek.“Autorica nadalje tvrdi kako
umjetnik svojim gestualnim uništavanjem banalnog predmeta postiže „novo
rođenje“tj. umjetničko oblikovanje. Ta djela začudne ljepote (combinesi)koje je konstruirao doista upućuju na otuđenost suvremenog
čovjeka, ali nameće se pitanje:Na čemu se temelji takva otuđenost ?
Robert Rauschenberg: Krevet,1955. |
Pretpostavimo da je umjetnik prihvatio neku od teorija koje kažu kako je čovjek tek rezultat
ovog ili onog kontekstualnog identiteta, zbog čega bi ta nesretna otuđenost bila shvaćena kao nešto
negativno. Zbog čega otuđenost ne bi
bila tek jedna od identitetskih jedinica, ravnopravna s ostalima? Ovako, ta je kritika otuđenosti najsličnija
vrećama pijeska koje netko tko se želi dignuti u visine u balonu baca van,
svjestan činjenice da se neće moći odmaknuti od Zemlje i od njene gravitacione
sile. Pogledava prema Zemlji u nultoj
točki u kojoj zadivljenost počinje i završava, te u istoj toj točki u kojoj započinje i završava i svaka tjeskobna
misao on ponavlja radnju koju ne mogu spasiti ni poveće količine Gastala koje
stoje na stolu pored njegove diplome kojom se potvrđuje kako je osposobljen za
magistra kemije. Čini se kako je ta otuđenost
koja nekome smeta, postala svojevrsni
protokolarni problem. Iznimno bi bilo interesantno saznati na koji način nečija
otuđenost postaje tuđa tema. Osobno
ne vjerujem da itko može razumjeti ičiju otuđenost.
Nitko ne može razumjeti ničiju otuđenost jer
je svatko sam svoja stvarnost. Otuđenost je vrsta cjeline. Psihološku,
socio-tehničku, nacionalnu, spolnu ili bilo kakvu drugu stvarnost promatra se
onako kako se promatra pronađeni kralježak nekog bića izumrlog prije nekoliko
desetaka milijuna godina, a to pak znači da se uz pomoć nekog super softwarea
može rekonstruirati najvjerojatniji izgled, sagledati 3D crtež sa svih strana
na monitoru računala, izmjeriti što se izmjeriti mora i priča je zaključena!?
Razlog zbog kojeg je(sad sam u to uvjeren)Rauschenberg
prisustvovao na desetak lansiranja Apolla
je balon koji mu očigledno nije bio
dovoljan, pa je sve nade polagao u čovjeka
u svemiru .Patetična gesta slavnog umjetnika krivo je navela „poznavatelje“
njegova djela te su na brzinu izgradili oltare posvećene Nepoznatom letaču bez razloga.
Što umjetnik može s vlastitom otuđenošću. Treba li ju upisivati „u“ ili „na“ nešto što ima svoju
narav? Da, naravno da treba. Samo ne vidim nekog posebnog razloga da to čine
oni koji nisu spremni s pouzdanjem zaploviti u maglu neznanja. Ili ako ništa
drugo, neka postanu sociolozi.