petak, 3. travnja 2015.

Plavi orač

Davno se Martin Heidegger pobojao da će nam se jezik odvojiti od materinskog tla, pa je tako rekao sljedeće:“Jezik je zemlja, ,jedno pjesničko djelo raste iz zemlje. Njegovi se korijeni ne mogu uzdići u zrak.“
Hrvoje Duvnjak:Ruža vjetrova 2013.
Taj pjesnik katkad ima pero(ili tipkovnicu!),a katkad kist ,kameru ili štogod drugo.
Pjesnik Hrvoje Duvnjak ima kist, pa iako se u smislu likovnog motiva na njegovim najnovijim slikama neće uočiti nešto tako čvrsto, teško i opipljivo kao što su zemlja  i korijenje (u tematskom smislu),ono je ipak tu. (Vjetrovima unatoč!) Prisutno u načinu slikanja, prisutno u  umjetnikovu uživanju u slikanju, ali i gledanju kako se prije više desetljeća izrazio Benito Oliva  koji je govorio o umjetnosti slikarstva kao procesu podvrgnutom neprestanim mijenama. Umjetnik je ovdje maksimalno reducirao kromu tek na tonove ultramarin plave, od najsvjetlijih do najtamnijih obojivši  isječke morskog valovlja koji zauzimaju čitavu površinu slike. Tromost  tih vodenih masa djeluje prijeteće. Kao da će se svaki čas pod djelovanjem vjetrova podići i postati pogibeljnima. Jesu li to mase nesvjesnog koje vjetrovi svakidašnjice sa sviju strana svijeta podižu do nenadanih nagonskih provala. Borba je to u kojoj se drugi protivnik ne vidi, ali koji sve pokreće, pa i borbu samu. Tu tek dolazimo do spoznaje o neodvojivosti umjetnikovog slikarskog postupka od njegove umjetničke namjere. Naime, poznavatelji klasičnog slikarskog postupka znaju da su stari majstori na samom početku gradnje slike u smislu adaptacije preparacije nanosili srednji ton, to jest gamu. Taj postupak znan kao imprimatura u Duvnjakovom slikarstvu ima drugačiju ulogu. U prvom redu, bogatstvo već spomenutih plavih tonova počinju djelovati na način na koji se to ne bi očekivalo- koloristički ,iako je riječ o monokromiji,no zbog podslikanog sloja crvenom bojom(za razliku od uobičajenih prigušenih kromatskih vrijednosti kakve su se koristile u tradiciji) koja prosijava ispod gusto nanesene paste javlja neke vrste srebrni odsjaj.S druge strane takvo će svijetlo crvenilo Kandinski u svojoj knjizi „O duhovnom u umjetnosti“opisati kao sjajnu, centrifugalnu, dnevnu ,mušku, stimulativnu koja potiče na djelovanje i sve obasjava poput sunca neizmjernom i neodoljivom snagom,da bi odmah potom umjetnik cijelu površinu prekrio najhladnijom od svih boja,već spomenutom- plavom.I opet nas umjetnik iznenađuje načinom nanošenja plave rušeći paradigmatsko shvaćanja plave kao one boje koja oblicima daje lakoću, odmicanje , iščezavanje ili jednostavno ih dematerijalizira.U ovom slučaju plava tek kuca na vrata beskonačnog odmaka koji joj nije omogućen jer crvena se pretvorila u ralje čudovišta koje simbolizira čuvara blaga, teškoće i barijere koje treba svladati kako bi se došlo do blaga. Ralje su i simbol ustiju mraka ,velike stidnice koja uzima i daje,proždire muškost i odbacuje život. Za razliku od naratorski usmjerenog Gericaulta koji nam je u Splavi Meduse pokazao tragičnu priču, ali i horizont nade do kojeg se na koncu ipak dospjelo, Duvnjak iznova gleda očima nekog od mornara sa splava Meduse koji oko sebe ne vidi više ništa osim mora samog ,čime naglašava i aktualnost vlastite bitke potvrđujući tezu američkog video umjetnika Billa Viole da umjetničko djelo staro i petsto godina može biti povezeno s nama jer su to sve tragovi jedne svijesti. Navedeni umjetnik smatra da je ta svijest posebno izražena u umjetničkoj praksi iako ona može emanirati i u drugim djelatnostima. Stoga si postavimo pitanje:“ Je li ono što on kao mornar gleda toliko drugačije od pogleda nekog orača?“ Sudeći po  duvnjakovskoj slikarskoj maniri-nije.

I ne zaboravimo oranje je svagdje sveti čin, čin koji donosi mnogostruke plodove.

 


četvrtak, 2. travnja 2015.

Konkvistador meka srca

„Nalazi se na otoku usred slanog jezera čije je dno zlatno. U sredini otoka nalazi se hram posvećen Suncu. Zidovi ,krovovi , fontane , alati...sve je tamo od suhog zlata.“
Opis je to mitskog grada El Dorada kojeg su prenijeli španjolski konkvistadori na temelju onog što su čuli od starosjedilačkog naroda- Inka. Može se samo zamisliti s koliko su pohlepne žestine Španjolci mačetama zasijecali po gustišu prašuma kroz koje su tumarali ne bi li ih na nekom proplanku iznenadile vizure „zlatnog grada“ ili kako je jednom prilikom, opisujući dezorijentiranost svojih suvremenika Mark Twain zapisao:“Kad izgube cilj pred očima, pojačavaju svoj napor.“
Jacques-Louis David: Maratova smrt,1793.
U svijetu današnje umjetnosti mnoštvo je konvistadora koji svoju umjetničku praksu vide kao realizaciju političkog, socijalnog ili etičkog ideala .“Cilj opravdava sredstva“ uzrečica je koja se u njihovom slučaju bez kolebanja može upotrijebiti. Dualizam između njihovog zanemarivanja estetskog elementa na jednoj i inzistiranja na autonomiji umjetnosti na drugoj strani , odavno je već otrcana priča. Obilujući patetičnošću koja ih je (a da i jedni i drugi to nisu primjetili)malo-pomalo trasformirala u groteskne sudionike na turniru bez gledatelja, grlenim glasovima paraju uši oguglale publike. Odmaknuvši se od tog kazališta sjenki slikaru njegova slika postaje jasnijom ,sve manje iskrivljenom, odnosno radost gledanja onog što je iskrsnulo na platnu pod djelovanjem ruke nekako je opravdana i nekako dovoljna. Primjerice, slikar Viktor Daldon  od onih je umjetnika koji gradi sliku višeslojnim nanošenjem viševrsnih boja(sprej,akril,ulje itd)podložan uspoređivanju s nekim od velikana slikarstva (Twombly,Basquiat,Schnabel) no ništa više od bilo kojeg drugog slikara u odnosu na neke druge uzore.Te je stvari nemoguće izbjeći ali upravo zato i dolazi do one ključne pogreške koju kustosi tj. pisci predgovora redovito čine u svojim analizama,a koja se može analogno iščitati iz tvrdnje koju je izrekao glasoviti indijski filozof Jiddu Krishnamurti:“Čim dijete nauči ime ptice ,ono više nikada neće vidjeti samu pticu.“Nije stoga čudno što kritičari posežu za bogatom riznicom likovnih pojmova u epistemološkoj tvorevini koja sve više buja slažući opise u puzzle sliku koja i ne može biti drukčija jer je i viđenje zadano tj. od ranije isprogramirano.Može li se ičiji rad, pa tako i Daldonov, doživjeti intenzivnije  bude li se tek nabrajalo ponešto o kolažu, dekolažu, drippingu, tascheu, mrljama, grudicama boje, patternu, fragmentima urbane kulture itd? Naravno da ne može.Što nam preostaje? Preostaje nam doći ispred slika i možda  poput Richarda Corcka koji je stajao pred Van Goghovim Suncokretima u Nacionalnoj galeriji reći:“Kad god se nađem pred njima, zastanem kao ukopan, kao da ih nikad prije nisam vidio.“ Iz toga jasno proizlazi da  za navedeni pogled treba imati dovoljnu količinu svjesnosti stvarnosti.Daldona se to ne tiče,on slika,bavi se tvarima,bavi se mnogostrukostima koji prethode Oblicima(G.Deleuze) nepredvidivo je to grananje  i događanje na površini. Fragmenti koji se pojavljuju u nekom od slojeva imaju isto ono značenje kakvo može imati pogled iz vlaka. Motiv je kratkotrajan i ubrzo nestaje bez obzira na nedavnu fiksiranu oštrinu. Umjetnik ima začudo običaj slikati i desnom i lijevom rukom. Kao da slijedi onu evanđeosku:“Neka ti ne zna ljevica, što čini desnica“(Mt,6,4) Bambare, narod iz skupine Mandingo naseljen uglavnom u Maliju smatraju da je ruka, a posebno podlaktica s otvorenom šakom produžetak duha. Lakat kao mjera u Bambara je najveća razdaljina na svijetu, razmak koji čovjeka dijeli od njegova Stvoritelja.
S druge strane uvjerljivost naslikane ruke beživotnog Marata koji leži u kadi, a kojeg je naslikao Jacques–Louis David ,po riječima Umberta Eca postalo je sredstvom potvrđivanja vjere u vrijednost razuma. Ipak, umjetnik će tom naslikanom, vjerojatno najpoznatijem mrtvom ljudskom ekstremitetu izvan sakralnog slikarstva oplakati vlastitu nedostatnost i nemoć u srazu s indiferentnim protokom vremena koji neminovno vodi k tvarnom propadanju, u konačnici k smrti.
Ako bi Viktora Daldona usporedili s konkvistadorima s početka teksta uočit ćemo nekoliko razlika:
-umjetnik svojom mačetom zasijeca žbunje krčeći si put, radostan zbog „krčenja“ samog
-zastajkuje kraj svake posječene grančice pomno ju promatrajući
-ponekad će sočno opsovati kad se ubode na kakav trn iskaljujući bijes na okolnoj vegetaciji(to ne traje dugo)
-nastavlja svoj put i dolazi do „Zlatnog grada“.( Lopuda,primjerice)
-pronađeni grad zadržava u pogledu s distance, nemajući potrebu  kročiti pošto poto na njega
-vraća se natrag da bi drugi dan ponovio potragu, no drugim putem i s drugim vremenom trajanja(slikanje-preslikavanje)
Viktor Daldon:Kad se sunce spusti u more,2014.


Viktor Daldon je konkvistador meka srca  koji na svom putu pronalazi interesantne stvari(pisanje/slikanje riječi, ogrebotine, zapljuskivanja, špricanja,sprejanja i još puno toga)i sve to stavlja u svoju prtljagu koju na kraju puta potpuno isprazni do sljedećeg punjenja.O Zlatnom gradu razmišlja onako kako se razmišlja o Suncu. Njegovo postojanje je više nego dovoljno.