nedjelja, 23. srpnja 2017.

Glavni igrač

U momčadskim sportovima kao što su primjerice nogomet, američki nogomet ili  košarka , „sukobljavaju se „  dva  kolektiva, dvije organičke forme koje poput amebe stalno mijenjaju  vlastiti oblik. I premda je riječ o  nastojanju oba kolektiva ne bi li postigli pogodak  ili pak osvojili prostor na uštrb onih drugih, u cijeloj toj nepredvidivosti(unatoč trenerskim koncepcijama i zamislima prije same utakmice) redovito do izražaja dolazi jedan igrač- organizator igre. U nogometu tog igrača nazivaju još srednji vezni, u američkom nogometu, quarterback, a u košarci playmaker. Najveći svjetski klubovi te igrače redovito najviše i plaćaju; na koncu oni su ti zbog kojih izraz sportska sreća zadobiva bitno drugačije značenje. No, isto tako  njihove bi se poteze kojima bi na utakmici znalački stvorili višak igrača, teško moglo nazvati tek izvedbom trenerske koncepcije jer ti su potezi prije svega rezultat osobnog rada samog igrača ,  njegove intuicije ,kinestetičke inteligencije na najvišoj razini te svakako vrhunskog talenta. Istovremena svjesnost vlastitog te tijela drugih igrača u  prostoru u kojem su ista u stalnoj formacijskoj izmjeni nije tek puka koncentracija. Razlika između svjesnosti i koncentracije vidljiva je kroz sliku vozača koji je za vrijeme vožnje sposoban istovremeno žustro raspravljati  sa suputnicima te u isto vrijeme potpuno biti svjestan što se zbiva na cesti i okolo nje ( tautološki  rečeno): „ igračeva je svijest raspršena na više strana i pritom opaža više stvari odjednom.“[1](kurziv dodan Z.K. ).Koncentraciju je s druge strane lako omesti jer je usmjerenost na nešto,  „snop svjetla“(poput lasera)[2] , onaj “drugi“ igrač koji nije naučio ne  gledati u loptu dok trči ususret suparnicima pa mu osjećaj kontinuiteta prostora i međuprostora stalno izmiče.
Ono što je ipak ključno u svemu tome su -reakcije ljudi koji prate spomenute sportove. Njihove reakcije proizlaze iz poznavanja pravila i strukture igre koju prate pa uživljavanje pri promatranju svega što se zbiva na terenu zadanih pravila i gabarita kod njih stvara dojam kompetencije. Uglavnom, neporeciva je činjenica kako se ljudi širom svijeta i dalje intuitivno dive svim tim sportašima, jednostavnosti njihovih poteza- osjećajući da isto oni sami nisu sposobni izvesti, ali razumjeti, svakako da. Je li dakle zainteresiranost za takve „sporedne stvari“ dokaz visoke vrijednosti svjesnosti s imanentnom joj raspoloživosti? Jer možda je upravo ritam banalnosti svojevrsno opravdanje nemoći pojedinca koji u dubini vlastitog bića čezne za ritualnim formama i pripadanjem zajednici ljudi u najširem smislu. Ipak većini pojedinaca blagotvornost takve vrste kad je u pitanju nešto što se naziva strategijama suvremene umjetnosti bit će uskraćena. Primjerice, milijarde ljudi na svojim malim ekranima (danas i zaslonima računala)svakodnevno uživa u raznoraznim snimljenim materijalima-od najgoreg smeća do visoke i kvalitetne produkcije i sadržaja. Sam gledatelj za vrijeme trajanja kakvog igranog odnosno dokumentarnog filma nije svjestan  eksplicitne/ sublimne semantičke navođenosti, no nesvjesno ipak prihvaća nametnu igru (ne)predočavanja. S druge strane ,takva vrsta pasivnosti kad su u pitanju radovi video umjetnosti, otežavajućeg je karaktera budući da (neki će znanstvenici reći kako je prosječan čovjek svjestan stvarnosti svega dvije do tri minute na dan što upućuje na to kako je “autopilot“ u video svijetu potpuno nekorisna naprava) neupućenost u semantičke obrasce prošlosti dovodi do kasnijeg “sljepila“.Ono dakako, ne biva izazvano trenutačnim flashom povijesnih (ne)zgoda, nego u slijedu jednosmjernih  pozitivističkih pseudoimpetusa koji se sve manje sjećaju daljnjeg “rođaka“ respectusa. Odgojene u duhu demencije , mase anasteziranih receptora nisu više sposobne dekodirati univerzalnost starih priča; premda ispričane najnovijim medijima svoga vremena ne uočavaju u predočenom preslik vlastite situacije , prepuštajući se ekstatičnom deliriju u kolektivnoj kaši  općeprihvaćene tuđe “najvažnije sporedne svijesti na svijetu“.  U uvijek istoj (sportskoj) priči  prostor  opažanja je protokolaran i omeđen, a reducirano  znanje  zajedničko.
Dijametralno suprotno spomenutoj „sportskoj“ priči, u zajednički koncipiranim video radovima odnosno dokumentiranim performansima  umjetnika Vladimira  Freliha i Dragana Matića pod nazivom  "Sifonija"susrećemo se sa sasvim drugačijim načinom izdvajanja pojedinca u vremenu-slici u odnosu na neke druge medijski pohranjene „glavne junake.“ Obojica umjetnika naoko obavljaju besmislene radnje(“Čovjek u prvom planu“ “,Farbanje“,  ) ili se  pak nalaze u besmislenim situacijama(“Bel trup plovi po Crna Reka“, “Tajkun“, “Time“) .I premda se radi o različitim radnjama i situacijama, one u sebi sadrže univerzalnost čije su vezivo zvuk i voda ali začudo i - gotovo svi “izmi“ slikarstva 19.stoljeća!(uz naravno,neizostavnu svijest o međusobnim presjecima naslijeđenih topografija.)  Projicirane video snimke se poistovjećuju s pejzažnim formatom  kakav je bio uobičajen u tradicionalnom slikarskom mediju poprilično asocirajući poviješću umjetnosti inficiranog  promatrača na neke „slavne teme“ slikarstva 19.stoljeća. Tako dakle “Tajkun “ neodoljivo podsjeća na C.D.Friedrichovog “Redovnika“ no za razliku od svog starijeg prethodnika opijenog metafizičkim osjećajem prostora i sebe u prostoru, tlo na kojem se suvremeni usamljenik nalazi sve je manje ,a  mogućnost djelovanja u potpunosti onemogućena. Ta se  crta angažiranosti prepoznaje i u radu “Čovjek u prvom planu“ u kojem jedan od umjetnika zamahuje krampom po vodi stojeći na ostacima građevine iz tzv. “boljih vremena“ ne pomičući u socio-ekonomskom smislu status eksploatiranog neznanca s prostora jugoistočne Europe  niti za milimetar za razliku od Courbetovog izdvajanja najsiromašnijih uzdignutih  na pijedestal kao nevidljivih temelja vidljivog sjaja i napretka tog doba. Plutanje tijela itekako podsjeća na Millaisovu “Ofeliju“ čija se krhkost i nemoć utapaju u grubom okruženju stvarnosti kojoj se ne može suprotstaviti. Rad naziva “Time“  koristi multiplikaciju istog umjetnika na više  različitih mjesta i to u jednom kadru prizivajući Cézannea koji slika svoje motive iz više perspektiva razbijajući jedinstvenost euklidskog prostora .I konačno ako je kako neki znanstvenici kažu - voda univerzalni receptor kako same energije tako i informacija, bi li to bio odgovor na pitanje -zbog čega uopće „farbanje vodom“?
Je li podudarnost između performativnih videa i slikarstva 19.stoljeća slučajna? Možda, a možda je i očekivana jer je upravo to stoljeće ono u kojem se zamah industrijske revolucije rasplamsao do neslućenih razmjera  i time poradi opće znanih posljedica izazvao dvojicu umjetnika na umjetničku reakciju. Na kraju ostaje pitanje svih pitanja: Je li uopće moguće, barem na trenutak,  zadobiti djelić “osjećaja zajedništva“ kakvo zadobivaju srednji vezni, quarterback i playmaker u svojim “mikrosvjesnostima bez razloga“?
Vjerojatno ne, jer polje u kojem se utakmica igra ne zauzima isti prostor , a niti vrijeme. Polje je to koje zahtijeva upućenost u vlastiti razvojni ciklus u svakom smislu (što zahtijeva puno više odgovornosti i puno manje oportunizma)
 Da paradoks bude veći  -u utakmici koja se igra, Vladimir Frelih i Dragan Matić jednostavno ukazuju kako je glavni igrač upravo ta ista publika, postojećoj im svijesti unatoč.

                                                                                                       


Literatura:

De Mello, A.(2001 )Buđenje svijesti, Zagreb ,Izvori






[1] De Mello, Anthony Buđenje svijesti ,Izvori, Zagreb 2001, str.72
[2] Isto

srijeda, 5. srpnja 2017.

"All-overer"

Američki slikar Jackson Pollock  bio je otac akcijskog slikarstva i  drippinga; slikarske tehnike koju je Gilles Deleuze dijagnosticirao kao otkrivanje “katastrofe“ vizualnog  pri čemu je možda od svega najvažnije iskustvo sloma vizualnih koordinata,[1] sloma koji se u umjetničkim krugovima inače označava  terminom “all-over painting.“ U određenom bi se smislu navedene konotacije mogle dovesti i u vezu s hrvatskim stripašem Dubravkom Matakovićem, odnosno s njegovim stripovima koji samo na prvu izgledaju poput svih  ostalih. Miljenko Jergović  ga je proglasio najboljim pripovjedačem kojega je hrvatski strip u svojoj povijesti imao[2] i zasigurno je kako će suptilniji i poviješću umjetnosti bremenitiji promatrač uočiti sličnosti s Pollockom, za kojega je Willem de Kooning onomad rekao kako je „probio led“ otvorivši tako “pukotinu“ kroz koju se već sedamdesetak godina i dalje provlače sve kreativne duše željne osvajanja nepoznatog prostora( i najvjerojatnije unaprijed osuđenog na neosvojivost) .Naime, kao što Pollockove mrlje i linije koje se međusobno pretaču: ništa ne opisuju; nisu konturama čemu; nemaju unutrašnjost niti izvanjskost[3] jednako tako i Matakovićevi anti-junaci ispunjavaju prostor iskustva sloma sadržajnih koordinata .Stoga Jergović točno uočava atmosferičnost umjetnikovog rukopisa  kad kaže kako je njegova crtačka manira oduvijek bila uvjetovana naracijom koja, pak, nije maniristična, nego je zasnovana na neočekivanim anegdotama, igrama riječi, aluzijama, grotesknim kalamburima i jezičnim figurama kakve je nemoguće imitirati ili ponoviti.[4] I upravo je takvoj Matakovićevoj narativnosti imanentna nenarativnost   čija  “  apstraktnost“ i kontinuitet  ne proizlaze iz odsustva priče nego iz istovremenosti nespojivih tema i mitova i likova iz prošlosti i sadašnjosti [5]. Amiši i prethistorijska Mater Familias ;  Gmižić i Vrag; Stari Kustos i Ban Đuda Kirbaj Šesti kao da potvrđuju Matakovićevu “apstrakciju“  u kojoj je pripovjedanje poduprto vrhunskim crtežom, a  crtež vrhunskim pripovijedanjem pa je čitatelj/gledatelj nacrtanih kadrova u dilemi uživa li u crtežu ili u priči ( ikoničnost i indeksnost kod autora jedno).Umjetnik će jednakom pozornošću nacrtati pauka na zidu i lice glavnog junaka inzistirajući na semantici groteske u kojoj je sve zadobilo ljudsku mjeru. Neizostavni crteži izlučevina koji se „neobavezno“ pojavljuju  potvrđuju staro alkemijsko pravilo po kojem se zlato krije u prljavštini ili jednostavnije rečeno: ništa ljudsko, umjetniku nije strano, a nije strano  jer isti ne moralizira i ne bira “stranu u sukobu svojim drippingom all-over istine .

Dubravko Mataković: Atonska prijetnja 1

Literatura:

1.Jergović,M.(2017.)Matakovićev poučak:Život ti počimlje čim te neko,božemiprosti -pričepi https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/matakovicev-poucak-zivot-ti-pocimlje-cim-te-neko-bozemiprosti-pricepi/(datum objave:18.ožujka 2017.)

2.Rajchman, J.(2000 )Konstrukcije, Zagreb ,Naklada DAGGK





[1] Rajchman, J. Konstrukcije, Naklada DAGGK ,Zagreb 2000.,str.104
[2] Usp.Jergović, Matakovićev poučak:Život ti počimlje čim te neko,božemiprosti -pričepi ,2017. URL:https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/matakovicev-poucak-zivot-ti-pocimlje-cim-te-neko-bozemiprosti-pricepi/(2017-3-18)
[3] Rajchman, J.Op.cit.,str.105
[4] Jergović,M.Op.cit.
[5] Rajchman, J..Op.cit.,str.100