subota, 13. listopada 2018.

Umjetnička namjera u atmosferi "high-tech" poganizma


Kada je Jean Tinguely, jedan od predstavnika kinetičke umjetnosti pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća iskonstruirao svoju samorazarajuću instalaciju Počast New Yorku ,malo tko je tada vjerovao da će ta njegova dinamička instalacija koja se trzala, škripala, iz koje je sukljao dim te koja se na koncu sama i uništila,  biti „najtočnija“ , materijalno i prostorno realizirana metafora civilizacije u kojoj je umjetnik živio, a u kojoj i mi kao „ dovršitelji povijesti “[1] živimo i dalje. Bio je to pristup tehnologiji poprilično različit od onog futurističkog (naivno sklonog apoteozi stroja)  s početka dvadesetog stoljeća ,budući da je sam umjetnik „strojnoj estetici  pristupao s ironijom“(Šuvaković,2005:299).
Jean Tinguely: Počast New Yorku , 1960.
Znakovito je kako će krajem tog istog dvadesetog stoljeća popularnija filmska umjetnost temi tehnologije pristupati s popriličnim pesimizmom (Blade Runner, Terminator, Matrix). Bilo kako bilo, u dvadesetom stoljeću tehnologija kao zasebna ontologija koju su mnogi iz svijeta umjetnosti objeručke prihvatili postaje “ novo kraljevstvo koje tek treba doći“ i čiji sljedbenici poput Stelarca, ciparsko-australskog umjetnika i promicatelja  biotehnološke koncepcije umjetnosti, ljudsko tijelo percipiraju ne kao nešto što se rađa, nego kao nešto što se proizvodi. U temelju te koncepcije su društveni oblici kontrole i normiranja odnosno ulogu i mjesto u društvu nekom organizmu(pa i ljudskom) diskurzivno određuju institucije (Šuvaković:115). Sam umjetnik si je dao ugraditi uho(od sintetičkog biomaterijala) na lijevoj podlaktici i to ne u smislu funkcionalnog organičkog gadgeta (kao organ sluha u ovom slučaju ono je potpuno neupotrebljivo) nego prije kao nekakav dokaz njegove ustrajnosti, vidljivi umjetnički statement kojim tvrdi kako je ljudsko tijelo samo donekle dobro pa ga dodatno treba redizajnirati ne bi li postalo funkcionalnije odnosno dugovječnije. Ipak, Stelarc(2017,url) i sam priznaje kako uloga tehnologije „ne bi trebala biti gledana kao nešto što samo potvrđuje, nego i destabilizira svijet.“Time se Stelarc u maniri kasnih modernista pomalo naivno još uvijek  snažno zalaže za jasnu razdvojenost između umjetničkog i znanstvenog pristupa tehnologiji. Ipak nezaustavljiva je pojava zanimljivih tehnoloških „igračaka“ kao što su primjerice exoskeleti ,(svojevrsni mehanički produžeci povezani sučeljima čime ljudsko biće nadilazi vlastite tjelesne granice)kao neka vrsta  „svakodnevnih titana“ koji čovjeka uvode u kibernetsku ontologiju u kojoj je na kraju krajeva i dalje sve tek- Stroj, i čija jedina agenda kao da je tek –poboljšati njegove dijelove pod svaku cijenu (pa makar neki bili izrađeni i iz obične bakterije).
Stelarcovo treće uho ugrađeno 2007. godine
No, sumnja u stvarnost koja bi bila tek stroj čije zupčanike treba naučiti mijenjati (čak ugrađivati i „bolje od originala“) nerijetko je prisutna kod mnogih znanstvenika. Još je davno  vršeći eksperimente na embrijima morskih ježeva embriolog Hans Driesch došao do zaključka da „kada je jedna stanica vrlo ranog embrija u dvostaničnoj fazi ubijena, preostala stanica ne stvara polovicu morskog ježa, nego manju, ali cjelovitu jedinku.“ Taj mehanizam regulacije kao i pratećih mu rezultata  pokazuje da i biljke i životinje u svom razvoju streme ka morfološkom cilju. (Sheldrake,2015:43-44) Mnoge biljke i životinje imaju neograničene sposobnosti regeneracije-kad ih isjeckate na komadiće iz svakog od njih može izrasti novi cjeloviti organizam. To se dakako niti za jedan stroj ne bi moglo reći budući da bez određenih dijelova isti jednostavno ne funkcionira  što upućuje na zaključak da kad se dio stroja ukloni ne nastaje manja i  još uvijek cjelovita verzija tog stroja, nego ostaje tek predmet koji jednostavno počiva u „svojoj napuštenosti“, u očekivanju slučajnog „receptora- prolaznika“ koji će mu možda i podariti njegov vlastiti smisao. Zbog svega navedenog kao i zbog limitiranosti mehanicističke teorije života organicistička filozofija prirode i predlaže promjenu paradigme stroja u paradigmu organizma u biološkim i fizičkim znanostima. Očekivano, ta ideja nije objeručke prihvaćena od strane ortodoksnog pristupa mehanicističke znanosti odnosno kao što je Bertrand Russell svojedobno rekao: “Svaka velika ideja počela je  kao svetogrđe.“(De Mello,2001:16)
Ili krajnje pojednostavljeno rečeno: mehanicistička teorija polazi od svojstava najsitnijih dijelova(subatomskih čestica, atoma ili molekula) , dok  organicistička teorija polazi od hijerarhijski organiziranih sistema, od najjednostavnijih do najsloženijih čija se svojstva ne mogu razumjeti kroz proučavanje njihovih dijelova u izolaciji(Sheldrake:37)Promatramo li sve to kroz analogiju s umjetnošću, mogli bismo reći kako se slično počinje događati i na polju percepcije vizualnosti. Naime, nije li distinkcija između metodologije  povijesti umjetnosti i metodologije vizualnih studija upravo to: epistemološka navezanost povijesti umjetnosti na „superioran karakter umjetničkog djela“(Purgar,2010:8) versus  „umrežavanja svih vizualnih iskustava“? Pojedinačni „atom“ protiv „organicističkih sistema“? Vizualne sisteme, dakako ne treba shvatiti kao nešto apsolutno; interakcije su nešto što je ljudsko, s greškama, ali ono što je sigurno, kreativnosti bez relacija heterogenih „materijala“ nema, a samim time niti bilo kakve mogućnosti kontinuirane (re)korekcije. Želimo li u svemu tome nešto ipak označiti kao  važnije u odnosu na nešto drugo  , onda je to upravo  kontinuirano iskustveno umrežavanje zajednice ,makar je ono trenutno skriveno „ispod površine high –tech poganizma“ .Iskustvo  nam govori da je sve to privremeno , baš kao u slučaju Smithsonove „pužnice“ (Spiral Jetty) kad je nakon trideset godina „izronila“,potpuno bijela.
Robert Smithson: Spiral Jetty ,1970.


Popis korištene literature:

1.Šuvaković,M.(2005) Pojmovnik suvremene umjetnosti ,Zagreb: Horetzky
2.Sheldrake,R.(2015) Nova znanost o životu ,Zagreb: AGM d.o.o. za izdavaštvo i usluge
3.Dugandžija,M.(2017)Razgovarali smo s umjetnikom kojem je na lijevoj ruci 'naraslo' treće uho https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-kultura/razgovarali-smo-s-umjetnikom-kojem-je-na-lijevoj-ruci-naraslo-trece-uho-ljudsko-tijelo-treba-redizajnirati-ono-je-i-fantasticno-i-jadno/6101508/ (datum objave:21.svibnja 2017.)
4.De Mello, A.(2001) Buđenje svijesti ,Zagreb: Izvori
5.Purgar,K.(2010) Preživjeti sliku: Ogledi iz vizualnih studija,  Zagreb: Meandarmedia






[1] termin je proizašao iz aluzije na najpoznatiju knjigu Francisa Fukuyame „Kraj povijesti i posljednji čovjek“