nedjelja, 30. studenoga 2014.

Neuspješan pokušaj prijelaza iz Slavoja u Plavoja

Suđenja su danas popularna. Suđenja optuženih za ratni zločin, suđenja političara koji su iskoristili svoj položaj da bi došli do vlasništva nad nečim, suđenja zbog korupcije, suđenja zbog odbijanja deložacije, suđenja zbog dviju kokoši koje je netko ukrao ili zgazio vozeći se kroz sela ne bi li izbjegao plaćanje autocestarine itd.,itd.
U svim tim slučajevima dominiraju, ne toliko optuženici i svjedoci, koliko njihovi odvjetnici. Odvjetnici kao virtuozi svog zanata!
Ivo, Lovro ,Maksim, Lang ili neka druga slavna glazbenička imena, sjedajući za piano itekako su svjesna materijala koji će obrađivati. Znaju njegove granice i znaju mjesta na kojima samo oni tu granicu prijeći mogu, a da za to ne da budu kritizirani , štoviše, redovito bivaju ispraćeni ovacijama. Povremeno, ali samo povremeno slična stvar se događa i s odvjetnicima; u šumi protokola znaju takvi stvoriti harmoniju divljenja vrijednu .No, uglavnom ti su javni nastupi (blago govoreći) - neslušljivi. Floskule su u njihovu govoru u principu glavna kompozicijska načela iako to, naravno, nitko od njih nikada ne bi priznao.(I to ne zbog dobrobiti samih njihovih klijenata nego puno više radi vlastitog imagea)Neke od takvih floskula su:“Ja, to nisam  nikad rekao! Vi sad izvlačite moje riječi iz konteksta! Mome klijentu se podmeće!“
Od floskula nisu operirani ni filozofi današnjice. To i nije  toliko čudno jer se floskule počelo skupljati još u mladosti. Podsjetimo se, netko je skupljao sličice, a netko floskule.
Bio jednom jedan sakupljač floskula, i nije se zvao Željko Pavić...
Željko Pavić, ugledni bosanskohercegovački(a po djelovanju i hrvatski i slovenski) filozof i pisac tvrdi kako je nedavno dobio interesantan tekst, objavljen 1976.u Beogradu u zborniku pod naslovom Savjetovanje o ideološko-političkom radu i marksističkom osposobljavanju komunista i pripadnika Jugoslovenske narodne armije. Pavić napominje kako je zbornik  koji je izašao u izdanju SKJ u JNA bio označen“Za internu upotrebu“što bi značilo da bi svako javno objelodanjivanje istog povlačilo stroge sankcije, vojni sud i naravno-zatvorsku kaznu.
Taj tekst nosi naslov:“Kako učiniti ideološko-politički rad konkretnim(nekoliko iskustava iz rada u osnovnim jedinicama)“ Uglavnom, taj čovjek od povjerenja (vojnih tajnih službi)koji je pisao taj tekst, već u startu mladiće iz radničkih i seljačkih porodica na služenju vojnog roka u JNA smatraše „instinktivno pravilno usmerenim“.On ih je ujedno percipirao i kao marljive i savjesne u vršenju dužnosti, no bez dublje „svesti o društveno-političkom značenju zbivanja čiji su deo.“ Težište“-nastavlja „odgajatelj jugoslovenskih sinova svih naših naroda i narodnosti-„treba da bude na suzbijanju osvešćivanjem, gdje treba tražiti nove nekonvencionalne puteve, ali neka bude to osvešćivanje zaista efektivno. Tako smo, na primer, u našoj kasarni na jednom času vojničkog univerziteta uzeli konkretno jedan strip, obnovili njegovu sadržinu i ukazali na ideologiju koja se u njemu krila: kult divljih ' heroja' koji mogu sami spasiti svet od katastrofe, prezir prema radu itd. Tako smo, dalje kod špijunskih filmova naglasili kult pojedinca koji mogu odlučiti o ishodu rata, kult misterioznog ,zakulisnog delovanja, gde se stvari tek  'zaista odlučuju' itd.-dakle, sami potezi, suprotni našoj koncepciji ONO, naravno da smo istakli i društvenopolitičku sadržinu takvog kulta: imperijalizam ili birokratski socijalizam...“

Pavić nadalje kaže kako taj teoretičar „kult „divljih“ heroja, supermena zamjenjuje kultom „pripitomljenih“ heroja, a to su oni junaci koji u potpunoj bezličnosti ginu za kolektiv, bez individualnosti, bez nacije, bez bilo čega što bi ga moglo uzdignuti iznad mase/rulje/svjetine. Sve ostalo je „grupašenje“Dakle, vrijeme je da se otkrije tajni identitet osobe od povjerenja, dotičnog teoretičara.On je Slavoj Žižek.
Hm,da...Ok,za njega će neki drugi teoretičari reći da je teorijski bio nezainteresiran za umjetnost kao umjetnost(a propo njegovog tumačenja medija stripa) pa ipak je imao nekakve svoje upute kako bi umjetnost trebala djelovati. Njegova je tvrdnja bila: Ako je moderna svojim djelovanjem željela ukazati da je pravi put onaj prividno sporedni i na taj način biti opasnost za Oca ili Gospodara(Vlast-koja god!)on smatra da je pravi put današnje umjetnosti (ako bi ista namjeravala biti tretirana kao opasnost za Oca ili Gospodara) onaj u kojem ona cinički oponaša cinizam lažne Istine Oca ili Gospodara pokazujući ih kao strukturu fikcije.
Da je Žižek tip tv-filozofa koji se uključuje u svaku raspravu o svemu, vidi se i po činjenici da u svojoj knjizi objavljenoj prije trinaest godina,(2001.) O vjerovanju bez imalo kompleksa donosi svoje instant teze o Kristu kao ready made Bogu. Koja je razlika između tih teza i „Nemilosrdnih gadova“ Quentina Tarantina? Baš nikakva. On poput odvjetnika u sudnici u kojoj je toliko puta bio, pokušava zamisliti mogući scenarij: Što ako je???Poput najvještijeg glumca golica maštu porote.Novinari pišu o tome. Zvijezda je rođena.“Filozof važniji od teme!“(u novinama ne piše, a trebalo bi)
U Hrvatskoj postoji mnoštvo političara(sitnih dušica)koji bi u svakom trenutku „bili spremni“ zasjesti u fotelju nekakvog direktora (i NASE ako se od njih zatraži!) pa mi se ovakvo Žižekovo „razumijevanje“ u sve i svašta čini očekivanim stanjem čovjeka zaraženim jugoistočnoeuropskim  sindromom. Klaun može biti što god želi i biti klaun je stanje snažnog uvida u stvarnost na arhetipskoj razini,no ovdje je riječ tek o: pseudodadaističkom gastarbajterskom cerebralnom cabaretu, ili zadržimo li se i dalje u analogiji s historijskom avangardom moglo bi se reći da  on koristi metode sintetičkog kubizma.Kreće od apstraktnog(čitaj: od onog u što ne vjeruje) da bi u tijeku rada došao na ideju koji bi to figurativni motiv mogao biti(čitaj:ono u što u početku nije vjerovao, postala je na kraju njegova vlastita dogma) Zato ne treba zaboraviti upute JNA vojniku i upute postmodernističkom umjetniku jer dolaze od istog čovjeka i baš kao što svaki nogometni navijač zna, da ako se dobije gol u prvom poluvremenu da u drugom ne krećeš od nule tako bi i svaki lacanovac trebao znati(iako neće!) da „tvrditi da je čovjek čovjek samo zahvaljujući jeziku znači previdjeti činjenicu da jezik možeš izumiti samo ako si već čovjek.“(John Zerzan)

I budući da se Žižek čvrsto drži nemogućnosti neposredovanog postojanja-Slavoj nikada neće postati Plavoj. Onako kako je nekad davno Savao postao Pavao.
Carravaggio:Obraćenje sv.Pavla,1601.god.