U jednom zoološkom vrtu u ( nije bitno kojem) gradu, na
svijet je došla mala panda! Za nekoliko mjeseci u nekom drugom zoološkom vrtu u
nekom drugom mjestu bit će to vjerojatno slonić, dok ćemo na albino sibirskog
tigrića ipak malo duže pričekati što će
se svakako isplatiti jer će ta vijest biti, rekli bismo još visokoparnija.
Potvrda visokoparnosti
se dakako, ogleda u zvučnom škljocanju fotoaparata, zujanju kamera,
tiskanju pozvanih novinara od strane uprave ZOO-a. Suvišno je i napominjati
koliko su svi bili ushićeni novopridošlim članom unutar životinjske zajednice u
čemu ih nije spriječilo čak ni debelo staklo koje ih je razdvajalo Krasan
prizor! Čovjek i priroda.
Čovjek i umjetnost?
Kad je o ovom
riječ možda bi se objašnjenje Jeana Claira, glasovitog pariškog povjesničara
umjetnosti koji kaže :“Ipak, nikada dosad nije se umjetničkim
slikama iskazivalo takvo štovanje. Žiriji, akademije, domovi kulture, muzeji,
knjige, časopisi, bijenali, retrospektive, veleizložbe, sajmovi i dražbe
održavaju sjećanje na njih, pothranjuju čežnju za njima, vesele se skokovima
njihove vrijednosti, bilježe i najmanje tragove njihove agonije. […] Malo je
razdoblja u kojima je postojao takav nesrazmjer između siromaštva stvaralačke
produkcije i inflacije komentara što ih pobuđuje i najbeznačajnije djelo“ u
tom smislu moglo nazvati simptomatičnim?
Krasan prizor?
Definitivno nije krasan! Priznajmo si, nije bio krasan ni onaj prvi primjer. Sve
to nekako podsjeća na isušeno riječno korito na čijem se dnu mogu tu i tamo
pronaći poneki ostatci nekih prohujalih vremena. Među onima koji se dolje vrzmaju po tom isušenom
koritu nećemo na primjer naći umjetnika Domagoja Sušca. Njega ćemo pronaći
kako stoji na obali te rijeke.
Dakle, Domagoj
Sušac predstavljajući se izložbom exTenzije,
te svojim stavom o umjetnosti i radu sa studentima potvrđuje da je po svom
habitusu prije svega umjetnik-učitelj pa tek onda umjetnik- profesor. I premda
bi suvremenom umu bilo strano dati učitelju prednost ispred profesora jer tako
jednostavno u hijerarhijskoj strukturi stvari ne stoje, zaboravlja se da je u
drevnim tradicijama biti učitelj bilo poslanje jer učitelj je onaj koji poučava
o neznanju, tj. on je onaj koji budi svijest dok biti profesor više upućuje na
zanimanje tj. na onog koji prenosi znanje i obrazuje. Prihvativši činjenicu da
je Sušac i jedno i drugo vrlo brzo će nam biti jasno da exTenzije ne možemo promatrati isključivo kao realiziranu
materijalizaciju navedenog pojma kroz tematske objekte koje je umjetnik odabrao,
nego štoviše morali bismo biti spremni na istezanja
koje spaja čvorišta sa čvorištima .(Ta čvorišta je jedan moj prijatelj nazvao infomima-fuzije koncepcija koje su teško uočljive, premda bi
termin- integracijski obrasci možda bio praktičniji.) Bilo kako bilo umjetnik
Sušac bez problema pristaje na legitimnost pojavljivanja i nečega što
historijskim konceptualcima redovito nije
previše milo- umjetničke ne-namjere!
Njegov
prazni postament koji se može zaljuljati,(a znamo da postamenti redovito to ne
mogu jer bi statua ili bista jednostavno pala na tlo) je ništa drugo doli
odustajanje od vlastitih fiksacija. Može li se utvrditi umjetnička istina? Ne
može, te tako i sam umjetnik postaje onaj koji se zaljuljao, onaj koji se
njiše skupa sa svojom umjetnošću. Poput derviša
izvodi on svoj kozmički ples povjerenja u Umjetnost. Nije se vratnica(Crvotočina) maniristički istegnula radi same sebe. Ne, to je
nastavak poučavanja: studenata, kolega i svih drugih mentalno sposobnih u
prepoznavanju centrifugalnosti umjetnikovog
identiteta. Pa i samog sebe. Njegov
svijet prožet je poštovanjem prema regresiji koje se recimo manifestiralo u Petlji kao simbolu jastva. Petlja je
montažna konstrukcija imaginarne kuće u kojoj se ističu ljestve kao simbol
duhovnog rasta. Njegovi radovi nisu tek radovi načinjeni za izložbu u nekom
vremenu i prostoru,nego su oni prije stav umjetnika o nečemu. Nastavak
nastavničke borbe. Rad Glory hole potencira važnost onog nedostajajućeg,
iščezloga kao nečeg čija se važnost semantički povećala upravo zato jer
–nedostaje. Prošupljenja skulptura i izjednačavanje važnosti mase i prostora
koje su poodavno uveli Barbara Hepworth i Henry Moore ovdje zadobivaju sasvim
nove konotacije. Erektivnost
kibernetskih namjera je fragmentarnost iščupana iz korijena no umjetnik
preuzima ulogu jedne od pčela koja samo u mnoštvu može stvarati med tj. metafizičku zbilju. Bilo bi
pogrešno pomisliti kako umjetnikova koncepcija nije jasna ili čista! Ona to
jest, ali kako je rekao i sam umjetnik to otvara mogućnost komunikacijskih
kanala koje djelo samo uspostavlja. Samo djelo tada može postati „bolje od
autora“(Gerhard Richter)Ono je po tome
definitivno manirističko jer samom preciznošću izvedbe tek vabi
receptora da uđe u svijet dvosmislenosti, tekućih
strujanja i lažnih bitnosti. Uhvaćen u klopku receptor biva transcendiran u Neizvjesno u kojem vjerovanje
u cjelovitost osobe i cjelovitost stvarnosti Sušca kao umjetnika na pragu
trećeg milenija izdvaja iz corpusa mnogih drugih koji su zapeli u okoštalom
kavezu vlastitih pseudoreligioznosti, čitaj: pseudoangažiranosti(sam umjetnik
to će slikovito nazvati vrtlozima
diskursa)
Domagoj Sušac: Monumentless 2014. |
Stojeći na
obali rijeke umjetnik zna da će rijeka nanovo ispuniti korito i da je smisao
baš u tome što se ne zna što je dolje i donosi li rijeka još štogod.