nedjelja, 31. svibnja 2015.

Umjetnost oduvijek ili zašto nešto, a ne ništa?

Nije nikakva novost ustvrditi kako su za slikarske kompozicije naivnih umjetnika karakteristični karikaturalnost, grotesknost, disproporcionalnost, prenaglašeni kolorizam iako ne uvijek, jer u tom istom svijetu postoje i oni kojima nije strana koloristička harmonija, usklađenost i zanatska vještina. U svakom slučaju za te bi se naivne umjetnike moglo reći kako svijet što ga oni oblikuju ne polazi od onog „drugog ili dosegnutog znanja povijesti umjetnosti“ kao nečeg obvezujućeg prije samog početka stvaranja djela. Ili barem taj svijet to ne koristi svjesno u onoj količini nakon koje bi takvo djelovanje mogli nazivati referiranjem. To dakako ne umanjuje važnost i vrijednost takvih djela premda su ti umjetnici vrlo često poput nekoga tko se u svom novom i luksuznom automobilu beskonačno vrti u kružnom toku; promatrači će to nazvati hvalisanjem, a radi se samo o tome da čovjek nije znao(treba reći svakako bez panike!) kako se novi model automobila kojeg vozi- zaustavlja!
  U Školskim novinama u  članku pod nazivom Poučavajmo djecu umjetnosti da škole ne bi postale tvornice jedan od vodećih svjetskih autoriteta edukacije(posebice u smislu uvođenja kreativnosti u svijet obrazovanja) sir Ken Robinson tvrdi da smo obrazovne sustave organizirali poput proizvodnih traka u tvornicama. Govoreći o jazu između umjetnosti i znanosti koji i dalje opstaje u mentalnom sklopu većine ljudi, kako stručnih tako i nestručnih  on kaže:“Ta područja predaju različiti ljudi u različitim prostorijama u različita doba dana. U muzejima su insekti razvrstani po skupinama, smješteni u različite sobe, a u prirodi su izmiješani i međusobno su u dodiru. Isto je i s ljudskim kulturama-njih grade ideje iz različitih disciplina, koje utječu jedne na druge, ulijevaju se jedna u drugu i nadahnjuju ljude da u svojim strukama razmišljaju na drugačiji način.“
Ipak teško je očekivati iskreno prihvaćanje Robinsonove teze od strane onih stručnjaka(a takvih je većina!) koji kreativnost smatraju biokemijskim procesom ili eventualno nuspojavom koja će biti okarakterizirana tek kao jedna od mnogobrojnih  „eksplozijica“ kognitivne revolucije. O kognitivnoj revoluciji kao prvoj od tri(druga-agrarna i treća-znanstvena),govorio je povjesničar, profesor na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu Yuval Noah Harari na hrvatskoj televiziji u emisiji „Treća povijest“kao gost voditelja emisije Tvrtka Jakovine također povjesničara. Harari, dakle smatra da je prije nekih stotinjak tisuća godina najmanje šest vrsta ljudi nastanjivalo Zemlju i kao što to redovito biva ono što je u svim takvim pričama najvažnije su rečenice koje zvuče poput instrumenta kojeg se dočepao netalentiran glazbenik. Svaki nadobudni znanstvenik bi ih se najradije odrekao ,ali ne može jer zna da će kad tad o istim biti priupitan. Pa, evo nekoliko takvih od istog autora:..“ u nekom vrlo kratkom trenutku ravnom treptaju oka, ljudska se vrsta transformira iz nečeg nevažnog u najvažniju stvar na svijetu.“Autor zaključuje da svoju dominaciju dugujemo vlastitoj sposobnosti da vjerujemo onom izmaštanom( za što druge vrste života na Zemlji nisu sposobne) iako nevoljko priznaje da se ne zna što je doista izazvalo kognitivnu revoluciju koja je tom istom čovjeku omogućila maštanje odnosno vjerovanje u metafizičku stvarnost. Nekadašnji profesor na Sorboni sv. Toma Akvinski nije vjerovao u čovjeka kao biće koje ne bi imalo završnog odredišta smatrajući da je čovjek religiozan „po naravi“ i njegovo temeljno obilježje je prirodna otvorenost apsolutnoj transcendenciji. Jednostavnije rečeno termini kao što su „eksplozija kreativnosti“ nisu uvjerljivi jer čovjek ne može stvoriti ono imanentno ljudsko iz samog sebe i to samo zato jer je jeo neku određenu vrstu bobica, bio opterećen određenim tlakom zraka pri nekoj vlažnosti u tom istom zraku duže ili kraće uz još ponekih pribrojenih „deset tisuća koeficijenata“ itd, itd. Ulazak Duha u povijest je enigma koju ne objašnjava ..“ ni korištenje oružja ili vatre, ni novih metoda brutalnosti ili iskorištavanja ne čine čovjeka čovjekom, nego njegova sposobnost biti neposredno uz Boga.“ (M. Crvenka)
Isključivost nije strana ni vjernicima u umjetnost i znanost, što se najlakše prepoznaje u karakterističnim izjavama tipa- od istinskih se znanstvenika očekuje razotkrivanje grešaka i dogmi kao što se od istinskih umjetnika očekuje da su progresivni u svojim umjetničkim  namjerama, što će reći socijalno angažirani s propisanim količinama empatije . Opće je  poznato je koliko su samo umjetnici rane avangarde vjerovali u vlastitu novost redovito pojašnjavajući svoja promišljanja svijeta i stvarnosti općenito. U tom će tonu njemački ekspresionist Franz Marc postaviti pitanje:“Što očekujemo od apstraktne umjetnosti .To je pokušaj da umjesto naše duše nadražene slikom stvari progovori sam svijet....“ Umjetnik je očigledno smatrao kako se uopće ne vrijedi zamarati pojavnim. Ono što po njemu treba učiniti je- zaviriti iza tog pojavnog. To bi otprilike bilo kao da vam netko priđe, razgovara s vama , a da pri tom cijelo vrijeme preko gleda nekamo u daljinu preko vaših ramena. Što je Franz Marc tada učinio ?Vođen vlastitom intuicijom, ono što je slikao(prirodu npr!) počeo je geometrizirati, shematizirati podsvjesno se nadajući kako će mu te jednostavnije forme prišapnuti nešto od pulsa stvarnosti. Srećom, kod umjetnika radost nakon stvorenog koja se može pojaviti nakon procesa stvaranja već tisućama godina  zadovoljavajući je supstitut početne ideje kakva god da jest. Većina suvremenih umjetnika koje bi smo inače mogli uvrstili u tzv. društvo Umjetnici danas postali su  hlebinskiji su od samih Hlebinaca. Historijski Hlebinci hermetizirani u svojoj čistoći nisu se zamarali teorijom.(da budemo iskreni nisu niti mogli!)Vjerojatno im je i Krsto Hegedušić izgledao poput Kolumba koji je stupio na njihovo tlo. Danas je ta Velika majka  gospođa Sociologija, otkana  iskustvom strukturalizma. Post-strukturalizam kao odabir umjetničkog djelovanja je još je problematičniji utoliko što je otvorenost kao značajka uvijek pomalo sumnjiva. Budući da otvaranje ne može biti deklarativno, nešto što dolazi nakon promišljanja, pametna odluka pitanje je kakvu budućnost post-strukturalizam uopće ima. Pogotovo u Hrvatskoj.
Znaju li,dakle ti stanari izaći iz svoje epistemološke zgradurine i upoznati se sa susjedima.(čitaj:stanarima drugih epistemoloških zgradurina.)Čini se kako je svijet spoznaje  prepun kružnih tokova koji su puni automobila koji se vrte u njemu i koji iz njega ne izlaze. Ne znaju izaći. ( a možda i ne žele izaći?)I svi oni drugi između svih tih kružnih tokova su zarobljeni gužvom i stoje na cesti. I (ne)trube? Što onda očekivati nego zastoj? Slika svijeta time postaje sve nejasnija i nejasnija. I premda smo medijski navođeni ne bi li zaključili kako je na djelu sukob civilizacija, sukob bogatih i siromašnih, sukob progresivnih i konzervativnih, sukob ljevice i desnice itd, na djelu je ipak i dalje tek sukob između fizike i metafizike. Taj sukob nije ništa novo, on je drevni sukob, u stvari jedini autentični sukob. Svi drugi sukobi samo su simptomi tog istoga. Zato kad profesor Harari naslućuje čovjeka budućnosti koji će vlastitom biologijom i tehnologijom nadmašiti dosadašnjeg, jasno je da mu ni na kraj pameti nije bilo pitanje koje je tako mučilo hrvatsko-bosanskohercegovačkog filozofa Ivana Fochta(zbog kojeg se navedeni profesor povukao s katedre na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u osamu privatnog poniranja u vlastite misli)a koje je glasilo,( a glasi i dalje): „Zašto postoji nešto, a ne ništa?“
Zlatko Kozina:Still Life with Tony
Oursler,Manfred Pernice and Robert Gober
2015.


U  baroknom slikarstvu žarište kompozicije(glavna tema) bilo je osvijetljeno, a sve ostalo na slici je bilo zatamnjeno, nekako sporedno. U impresionizmu taj isti fokus kompozicije je oslikana površina u svoj svojoj cjelovitosti. U analoškom smislu kada danas znanstvenici ustanove da „smeće DNK“ i nije smeće te da je ipak odgovorno za mnoge procese u ljudskom tijelu možemo zaključiti da je za znanost promjena tradicionalno u moderno ciklični proces jer samo znanost za razliku od drugih, ima pravo  vječito ponavljati isti proces(svako znanstveno otkriće u sebi je pomalo regresivno)  bez ispričavanja za svoja (ne)djela.