Je suis Hans

Ivan Kožarić  je na nekoliko crteža napisao kako je uspjeh njegov najveći neprijatelj. On je to izrekao i napisao u trenutcima trenutačnog uvida u vlastitu stvarnost. Protiv  samozadovoljnog karaktera u svojim je dnevnicima još puno prije toga pisao danski filozof S. Kierkegaard uočavajući opasnost brkanja hedonizma i Božje dobrohotnosti:

„Ljubav malograđanina prema Bogu nastupa ako je vegetativni život u punoj učinkovitosti, ako se ruke udobno sklope na trbuhu, a od glave naslonjene u naslonjaču podiže dremljiv pogled prema stropu.“

Zamislimo kad bi na ovaj Dančev tekst pridodali nastavak s opisom sitne dječice dok ona trčkaraju ne slušajući toliko puta izrečeno:“Smirite se djeco, netko bi mogao i oplakati!“

Bilo kako bilo, svaki put kad god čitam Kierkegaarda i njegove kritičarske tekstove koje je on upućivao danskom crkvenom establišmentu i njihovim formalizmima, izranjaju mi groteskni likovi kakve je crtao slavni francuski umjetnik i karikaturist Honoré Daumier.(Može ga se smatrati jednim od začetnika ukazivanja na društvene deformacije kroz novinsku karikaturu) Nije to ni neobično s obzirom da su i filozof i umjetnik živjeli u istom (devetnaestom) stoljeću pa bi se tako fizionomija(skupa tadašnjim modnim stilom) Daumierovih karikaturalnih karaktera sudaca, odvjetnika, vladara, trgovaca, likovnih kritičara, sitnih prevaranata i mnogih drugih mogla lako prenijeti u Kopenhagen tog vremena.

Sjajne karikature tog umjetnika i utemeljitelja satiričnih tjednika La Charicature i Le Charivarim, su prvo što privuče svakog ljubitelja crteža i crtačkog općenito. Umjetnik likove katkad strukturira nervoznim krivuljama ,a katkad ih oblikuje majstorskom preciznošću jednog Ingresa. Reklo bi se, sjajan spoj ovladavanja zanatom i vrlo visokog stupnja zapažanja kako društvenih tako i karakternih deformacija pojedinih osoba, što je pak kod umjetnika  stvorilo preduvjete za smisao za humor. Zbog crtačkog parafraziranja satirične alegorije F.Rabelaisa Gargantua i Pantagruel bio je čak neko vrijeme i u zatvoru.

H.Daumier:Gargantua,1831.

No, važno je ne smetnuti s uma da su za Daumierov kao i za humore drugih velikih majstora iščitavanja ljudskih slabosti kakvi su bili primjerice  Shakespeare, Moliere, Cervantes, Držić,  karakteristična četiri pojma: sloboda, mjera, cjelovitost i igra(A.Grün).Pri tome, slobodan nije nitko tko nije slobodan od stvari i tko ne prihvaća vlastitu ništavnost kao nešto što u cjelini ukupne ljudske priče (od kad čovjek postoji)ima smisao(kojeg živ čovjek, istina ne može dokučiti),takav onda ne može raspoznavati niti mjeru i red svake pojedinosti. Konačno dolazimo do igre za koju M. Duchamp kaže da je ključna za svakog stvaratelja zbog svoga distanciranja; od vlastite kreativnosti, od mjerila svijeta te od egzistencijalnih pritisaka svakodnevice.

Karikatura nikad nije potpuno bezopasna, ali da će biti sankcionirana od strane neslagatelja s uređivačkom politikom nekog lista i to na najsvirepiji mogući način, to zapadnjački um nije mogao ni slutiti. Riječ je dakako o mučkom ubojstvu dvanaest ljudi, novinara, policajaca u prostorijama pariškog satiričkog lista Charlie Hebdo. Poznato je da je taj satirički list bio beskompromisan u napadima na bilo koga i na bilo što. U svojim karikaturalnim izrugivanjima nisu bile pošteđene i najveće svetinje. Philipe Val negdašnji urednik navedenog časopisa je izjavio kako...“svetinja neke vjere može biti svetinja samo za njene pripadnike.

Gdje bi svijet bio ako bi se poštovali svi vjerski tabui?“Vrlo često uz Muhameda na vrlo blasfemičan način, ismijavani su antropomorfizirani prikaz Boga Oca, Krist i Duh Sveti. Strategija je tog lista bila, kako je to prije nekoliko dana izjavio ubijeni urednik Stephane Charboner  ...“reflektirati sva motrišta ljevičarskog pluralizma, čak i ona koja drugdje 'apstiniraju' zbog samocenzure.“

H.Bosch:Krist nosi križ,1516.god

Na žalost, principjelnost nije bila samo na jednoj strani. Ova druga, braneći čast Svemogućeg u stvari poništila je sve ono što Svemogući u svojoj biti i jest jer je oduzela živote ljudima u ime onoga za kojeg vjernici vjeruju da je davatelj svega života, stvorivši paradoksalnu situaciju tako tipičnu za svaku isključivost. Na tv ekranima mogu se pratiti ljudi širom svijeta kako drže natpise potpore - Je suise Charlie !

S druge strane europski urednik Financial Timesa opužio je Charlie Hebdo za nepromišljeno provociranje muslimana i na neki način dao do znanja da postoje i oni koji neće pod svaku cijenu izjaviti - Je suise Charlie! To dakako ne znači ni da se na bilo koji način može opravdati ubojstvoh novinara i karikaturista. Nipošto! Štoviše, važno je uočiti činjenicu kako krutost u stavovima i mišljenjima te fiksiranost predodžbi ( o kojim se god radilo!) ne pomiče stvari i ne ostvaruje komunikaciju među ljudima.Na žalost,po tko zna koji puta zapadnjački je pluralizam u ovom slučaju ispao tek Eukaliptus na Grenlandu odbijajući priznati da slika svijeta nije samo ona koju podastire njegov liberalni pragamtični um. Matthew Youlden, mladi Britanac proslavio se na internetu upućujući ljude u tajne poliglotstva. On  naime govori nekoliko jezika te savjetuje ljude da pri učenju jezika nikako ne zaborave da svaki jezik na svijetu stvara specifičnu sliku doživljaja svijeta, svjetonazore bitno različite jedne od drugih. Da bi potkrijepio primjerom naveo je Španjolce i Portugalce (za koje bismo inače očekivali da nisu bitno različiti) tvrdeći da su razlike iznenađujuće velike. Ako je tome tako zamislimo samo kakva se eksponencijalnost  odvija kad svemu tome svemu pribrojimo bitno  različite kulturne identitete, kontinente i religije? Ta spoznaja kao da nikoga ne zanima? Gotovo da bi se moglo zaključiti kako nitko nikoga niti ne može razumjeti na pravi način. Sve to srećom nije spriječilo neumornog Hansa Künga  svjetski slavnog teologa (zbog nekih svojih stavova došao je čak u sukob s Vatikanom)u pokretanju plana nazvavši  ga „Projekt svjetskog etosa“ Evo dakle njegovih teza:

Nema mira među nacijama bez mira među religijama.

Nema mira među religijama bez dijaloga između religija.

Nema dijaloga između religija bez globalnih etičkih mjerila.

Nema preživljavanja našeg globusa bez globalnog etosa, svjetskog etosa.

Ovi njegovi zaključci proizašli su iz dubokog promišljanja svijeta u kojem se nalazi. On je to učinio kao teolog pa će u svojoj knjizi „Biti kršćanin“ zaključiti sljedeće:“Kršćanska teologija je prva prihvatila, štoviše znatnim dijelom i proizvela moderno metodičko-znanstveno mišljenje(dominikanac dr. Stjepan Krasić zaključuje kako je od 44 javnih sveučilišta, koliko ih je do godine1400.postojalo u Europi, od strane papa osnovano 31,dok ih je nekoliko drugih osnovano uz njihovu posrednu potporu. Bez toga bi povijest Europe izgledala sasvim drugačije.) Küng također kaže kako bi u tom smislu bilo potrebno da i druge svjetske religije razvijaju vlastite znanstvene teologije jer ako se to ne dogodi pravi dijalog neće biti moguć. Dakle, potrebno je novo iščitavanje u svjetlu povijesnog trenutka. Inače ovako prijeti opasnost od „duhovnog začahurivanja“.Situacija nije dobra niti na Zapadu niti na Istoku. Na Zapadu se po Küngu odigrava „cerebralno pirovanje“,beskrajno analiziranje sociološkog aspekta religioznosti, a na Istoku se nastavlja apologetsko samopotvrđivanje. Bit Islama je da misli nepovijesno jer je njegov temelj u riječima koje je prorok Muhamed dobio u izravnom kazivanju te je u tom smislu svaka ta riječ nepogrešiva. Kako onda iščitavati tu poruku u svjetlu drugačijem od onog srednjovjekovnog? U svakom slučaju to je nešto što ne može nitko učiniti osim samih muslimanskih teologa. Ono što Zapad može(osim ako nije licemjeran?!)je biti strpljiv i sa svoje strane učiniti sve da do istinske komunikacije dođe. Svaka prisilna akcija (u umjetnosti tako nešto zovu site-specificom)koja religije tretira kao historijske spomenike koje treba razumjeti kao nešto što je odavno passe, unaprijed je osuđena na propast. Što god tko o njima mislio one potvrđuju da su živi vjerski stavovi što ih zbiljski ljudi tijekom povijesti iznova žive, smatra Küng.

U današnjem svijetu umjetnosti mnoštvo je onih koji problematiziraju religijsku ikonografiju proširujući sadržaj maštovitom promjenom paradigme određene religijske skupine. Kršćanske najčešće. Tako primjerice Fijolićev „nabildani“ Krist jasno pokazuje neupućenost autora o temi kojom se bavi pretvarajući Krista u nekakav brand  Crkve kao institucije koja i u 21.stoljeću traži način manipulacije naivnim pukom. Probijajući ležećeg prepariranog konja šipkom na kojoj se nalazi drvena ploča s natpisom INRI ,Maurizio Cattelan propitkuje prijemčivost promatrača naviklog na uobičajene instalacijske konstelacije dosjetkom koja je na tragu nadrealističkog spajanja nemogućeg, ali i tu je vidljiva autorova priljubljenost uz socio- simboličku strukturu razmišljanja čime autor pokazuje da simboličnost kao autentično organsko tkivo ne prihvaća.   Kako je malo toga glupo kao što je - staviti sav ulog na „umjetničku namjeru“ mnogi su umjetnici prisiljeni svoju ideju dovršiti na način koji publika to može podnijeti-trendovski i manualno vješto izvedeno. Otvorenost je djela u tom smislu lažna budući da baš i nije dobro došla u svjetskim  hramovima umjetnosti.(Deklarativno svakako da.) Nastradali karikaturisti o kojima cijeli svijet ovih dana govori se nisu, na vlastitu nesreću, držali samo kršćanske ikonografije te se ugledali na Martina Scorsesea koji je se bio lukavo držao naslijeđa svoga kulturnog identiteta naslućujući pritom kako je primjerice snimanje filma„Posljednje Kristovo iskušenje“ praktički bezopasno.

Maurizio Cattelan:Bez naziva 2009.

Uglavnom moglo bi se zaključiti sljedeće: Ismijavanje političkih, vjerskih, ekonomskih i svih drugih društvenih deformacija kao  i javnih osoba samih nikad nije bilo sporno, ali je bilo potpuno  neopravdano blasfemične emanacije osobnog bijesa i srdžbe  podvoditi pod 'slobodni umjetnički izraz' ,a  posebice ono  što 'poneka' milijarda s ove naše planete još uvijek uzima kao autentičnu Stvarnost. G. de Chirico je još 1930.godine u jednom svom pismu pariške nadrealiste nazvao budalama i huliganima jer su jednu plemenitu osobu u poznim godinama(radilo se o majci Jeana Cocteaua) u kasnim noćnim satima uznemiravali svojim besmislenim telefonskim pozivima govoreći joj da joj je sina pregazio automobil.

Kao što je već ranije navedeno jedan od pojmova humora je i mjera, nedostatak koje se ne može pravdati umjetničkom slobodom. Jer ako umjetnička sloboda postane preziranje drugog iz aviona je vidljivo da je sloboda u tom slučaju egocentrizam na najvišem stupnju.

I što sad? Imate situaciju u kojoj Hans Küng jasno tvrdi da „nema mira među nacijama bez mira među religijama“,dok istovremeno na Zapadu imate one koji potiru vlastito duhovno naslijeđe pljujući po njemu i odričući ga se svim sredstvima. Iz toga očigledno proizlazi da mir nije moguć jer drugoj strani mogu prići samo oni koji žive(kako,tako) vlastitu duhovnost, a takvi u ovom slučaju nisu popularni  kako u Elizejskoj tako ni u Westminsterskoj palači .

Vjerojatno će se zato  u nekom trenutku i dogoditi to da  se egocentrična djeca na kraju ipak rasplaču. Onda će se onaj stariji gospodin koji je sjedio u fotelji se teškom mukom pridići iz svoje fotelje, poljubiti rasplakano dijete te obećati da će „istući“stol za koji je dijete zapelo.

U svakom slučaju ako sam već netko tko nisam ja onda pristajem jedino na- Je suis Hans!