Nije nikakva novost ustvrditi kako su za slikarske
kompozicije naivnih umjetnika karakteristični karikaturalnost, grotesknost,
disproporcionalnost, prenaglašeni kolorizam iako ne uvijek, jer u tom istom
svijetu postoje i oni kojima nije strana koloristička harmonija, usklađenost i
zanatska vještina. U svakom slučaju za te bi se naivne umjetnike moglo reći
kako svijet što ga oni oblikuju ne polazi od onog „drugog ili dosegnutog znanja povijesti umjetnosti“ kao nečeg
obvezujućeg prije samog početka stvaranja djela. Ili barem taj svijet to ne
koristi svjesno u onoj količini nakon koje bi takvo djelovanje mogli nazivati referiranjem. To dakako ne umanjuje
važnost i vrijednost takvih djela premda su ti umjetnici vrlo često poput nekoga
tko se u svom novom i luksuznom automobilu beskonačno vrti u kružnom toku; promatrači
će to nazvati hvalisanjem, a radi se samo o tome da čovjek nije znao(treba reći
svakako bez panike!) kako se novi model automobila kojeg vozi- zaustavlja!
U Školskim novinama u članku pod nazivom Poučavajmo djecu umjetnosti da škole ne bi postale tvornice jedan
od vodećih svjetskih autoriteta edukacije(posebice u smislu uvođenja
kreativnosti u svijet obrazovanja) sir Ken Robinson tvrdi da smo obrazovne
sustave organizirali poput proizvodnih traka u tvornicama. Govoreći o jazu
između umjetnosti i znanosti koji i dalje opstaje u mentalnom sklopu većine
ljudi, kako stručnih tako i nestručnih
on kaže:“Ta područja predaju
različiti ljudi u različitim prostorijama u različita doba dana. U muzejima su
insekti razvrstani po skupinama, smješteni u različite sobe, a u prirodi su
izmiješani i međusobno su u dodiru. Isto je i s ljudskim kulturama-njih grade
ideje iz različitih disciplina, koje utječu jedne na druge, ulijevaju se jedna
u drugu i nadahnjuju ljude da u svojim strukama razmišljaju na drugačiji način.“
Ipak teško je očekivati iskreno prihvaćanje Robinsonove teze
od strane onih stručnjaka(a takvih je većina!) koji kreativnost smatraju
biokemijskim procesom ili eventualno nuspojavom koja će biti okarakterizirana tek
kao jedna od mnogobrojnih „eksplozijica“
kognitivne revolucije. O kognitivnoj revoluciji kao prvoj od tri(druga-agrarna
i treća-znanstvena),govorio je povjesničar, profesor na Hebrejskom sveučilištu
u Jeruzalemu Yuval Noah Harari na hrvatskoj televiziji u emisiji „Treća
povijest“kao gost voditelja emisije Tvrtka Jakovine također povjesničara. Harari,
dakle smatra da je prije nekih stotinjak tisuća godina najmanje šest vrsta
ljudi nastanjivalo Zemlju i kao što to redovito biva ono što je u svim takvim
pričama najvažnije su rečenice koje zvuče poput instrumenta kojeg se dočepao
netalentiran glazbenik. Svaki nadobudni znanstvenik bi ih se najradije odrekao
,ali ne može jer zna da će kad tad o istim biti priupitan. Pa, evo nekoliko
takvih od istog autora:..“ u nekom vrlo kratkom trenutku ravnom treptaju oka,
ljudska se vrsta transformira iz nečeg nevažnog u najvažniju stvar na svijetu.“Autor
zaključuje da svoju dominaciju dugujemo vlastitoj sposobnosti da vjerujemo onom
izmaštanom( za što druge vrste života na Zemlji nisu sposobne) iako nevoljko
priznaje da se ne zna što je doista izazvalo kognitivnu revoluciju koja je tom
istom čovjeku omogućila maštanje odnosno vjerovanje u metafizičku stvarnost. Nekadašnji
profesor na Sorboni sv. Toma Akvinski nije vjerovao u čovjeka kao biće koje ne
bi imalo završnog odredišta smatrajući da je čovjek religiozan „po naravi“ i
njegovo temeljno obilježje je prirodna otvorenost apsolutnoj transcendenciji.
Jednostavnije rečeno termini kao što su „eksplozija kreativnosti“ nisu
uvjerljivi jer čovjek ne može stvoriti ono imanentno ljudsko iz samog sebe i to
samo zato jer je jeo neku određenu vrstu bobica, bio opterećen određenim tlakom zraka pri nekoj vlažnosti u tom istom zraku
duže ili kraće uz još ponekih
pribrojenih „deset tisuća koeficijenata“ itd, itd. Ulazak Duha u povijest je
enigma koju ne objašnjava ..“ ni
korištenje oružja ili vatre, ni novih metoda brutalnosti ili iskorištavanja ne
čine čovjeka čovjekom, nego njegova sposobnost biti neposredno uz Boga.“ (M.
Crvenka)
Isključivost nije strana ni vjernicima u umjetnost i znanost, što se najlakše prepoznaje u karakterističnim
izjavama tipa- od istinskih se znanstvenika
očekuje razotkrivanje grešaka i dogmi kao što se od istinskih umjetnika očekuje da su progresivni u svojim umjetničkim namjerama, što će reći socijalno angažirani s propisanim
količinama empatije . Opće je poznato
je koliko su samo umjetnici rane avangarde vjerovali u vlastitu novost redovito pojašnjavajući svoja
promišljanja svijeta i stvarnosti općenito. U tom će tonu njemački
ekspresionist Franz Marc postaviti pitanje:“Što
očekujemo od apstraktne umjetnosti .To je pokušaj da umjesto naše duše
nadražene slikom stvari progovori sam svijet....“ Umjetnik je očigledno
smatrao kako se uopće ne vrijedi zamarati pojavnim. Ono što po njemu treba
učiniti je- zaviriti iza tog pojavnog. To bi otprilike bilo kao da vam netko
priđe, razgovara s vama , a da pri tom cijelo vrijeme preko gleda nekamo u
daljinu preko vaših ramena. Što je Franz Marc tada učinio ?Vođen vlastitom
intuicijom, ono što je slikao(prirodu npr!) počeo je geometrizirati,
shematizirati podsvjesno se nadajući kako će mu te jednostavnije forme
prišapnuti nešto od pulsa stvarnosti. Srećom, kod umjetnika radost nakon
stvorenog koja se može pojaviti nakon procesa stvaranja već tisućama
godina zadovoljavajući je supstitut
početne ideje kakva god da jest. Većina suvremenih umjetnika koje bi smo inače
mogli uvrstili u tzv. društvo Umjetnici
danas postali su hlebinskiji
su od samih Hlebinaca. Historijski Hlebinci
hermetizirani u svojoj čistoći nisu
se zamarali teorijom.(da budemo iskreni nisu niti mogli!)Vjerojatno im je i
Krsto Hegedušić izgledao poput Kolumba koji je stupio na njihovo tlo. Danas je
ta Velika majka gospođa Sociologija, otkana iskustvom strukturalizma.
Post-strukturalizam kao odabir umjetničkog
djelovanja je još je problematičniji
utoliko što je otvorenost kao značajka uvijek pomalo sumnjiva. Budući da otvaranje ne može biti deklarativno,
nešto što dolazi nakon promišljanja, pametna odluka pitanje je kakvu budućnost
post-strukturalizam uopće ima. Pogotovo u Hrvatskoj.
Znaju li,dakle ti stanari
izaći iz svoje epistemološke zgradurine
i upoznati se sa susjedima.(čitaj:stanarima drugih epistemoloških zgradurina.)Čini
se kako je svijet spoznaje prepun kružnih
tokova koji su puni automobila koji se vrte u njemu i koji iz njega ne
izlaze. Ne znaju izaći. ( a možda i ne žele izaći?)I svi oni drugi između svih
tih kružnih tokova su zarobljeni gužvom i stoje na cesti. I (ne)trube? Što onda
očekivati nego zastoj? Slika svijeta time postaje sve nejasnija i nejasnija. I
premda smo medijski navođeni ne bi li zaključili kako je na djelu sukob
civilizacija, sukob bogatih i siromašnih, sukob progresivnih i konzervativnih,
sukob ljevice i desnice itd, na djelu je ipak i dalje tek sukob između fizike i
metafizike. Taj sukob nije ništa novo, on je drevni sukob, u stvari jedini
autentični sukob. Svi drugi sukobi samo su simptomi tog istoga. Zato kad
profesor Harari naslućuje čovjeka budućnosti koji će vlastitom biologijom i tehnologijom nadmašiti
dosadašnjeg, jasno je da mu ni na kraj pameti nije bilo pitanje koje je tako
mučilo hrvatsko-bosanskohercegovačkog filozofa Ivana Fochta(zbog kojeg se navedeni
profesor povukao s katedre na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u osamu privatnog poniranja u vlastite misli)a
koje je glasilo,( a glasi i dalje): „Zašto postoji nešto, a ne ništa?“
 |
| Zlatko Kozina:Still Life with Tony Oursler,Manfred Pernice and Robert Gober 2015. |
U baroknom slikarstvu
žarište kompozicije(glavna tema) bilo je osvijetljeno, a sve ostalo na slici je
bilo zatamnjeno, nekako sporedno. U impresionizmu taj isti fokus kompozicije je
oslikana površina u svoj svojoj cjelovitosti. U analoškom smislu kada danas
znanstvenici ustanove da „smeće DNK“ i nije smeće te da je ipak odgovorno za
mnoge procese u ljudskom tijelu možemo zaključiti da je za znanost promjena tradicionalno u moderno ciklični proces
jer samo znanost za razliku od drugih, ima pravo vječito ponavljati isti
proces(svako znanstveno otkriće u sebi je pomalo regresivno) bez ispričavanja za svoja (ne)djela.
