Black Square Down!

Promatrajući tele gnua dok ono bezuspješno traži majku u krdu koje svojom brojnošću ispunja ravnicu afričke savane, u čovjeku se mogu javiti podijeljeni osjećaji; s jedne strane žal zbog neumitnog svršetka života jednog krhkog bića, s druge pak strane svakom je jasno da se i divlje zvijeri tog i sljedećih dana moraju pobrinuti za sebe i svoju mladunčad. Međutim, indiferentnost koja nas prožima u tim trenutcima se ne može osuditi budući da ista nije od one vrste koja će nezainteresirano prihvatiti patnje nama nepoznatih i od nas poprilično udaljenih(vremenski i prostorno) ljudi i njihovih kultura. Svakako je jasno  kako je determiniranost flore i faune ključni razlikovni element u odnosu na biće slobodne volje i svijesti koje čovjekom zovemo ali postoji i onaj jedan zajednički, a to je- kontinuitet! Zaboravljanje kontinuiteta nešto je što je imanentno čovjeku, posebice čovjeku posljednjih dviju, triju generacija(P.Sloterdijk)Kontinuitet je to kojeg je velikan ruske avangarde, Kazimir Maljevič, na početku 20.stoljeća zaboravio.(Istini za volju, nije bio jedini.) Naime, tvrdnje navedenog umjetnika da...“ umjetnost prošlosti i dan danas živi, ne poradi onog što prikazuje-mitološki prizori, junački podvizi, svete slike-već po ne-vremenskoj snazi koja nadvladava slučajnost i praktičku svrhu prikaza...“ne stoje, što se već vrlo lako može provjeriti na bilo kojoj oslikanoj starogrčkoj vazi. Na jednoj takvoj prikazani mit o Minotauru uključuje mnoštvo likova čak i kad nisu ekplicite naslikani(uz već navedenog Minotaura tu su: Minos, Pasifaja, Tezej, Arijadna  i poneki od bogova ).U psihologiji to čudovište simbolizira duševno stanje, Minosovu izopačenu vlast. Istovremeno, to je čudovište Pasifajino dijete. To opet znači da je Pasifaja izvor Minosove izopačenosti; ona simbolizira potisnutu i skrivenu u nevjesnom, sramotnu ljubav, neispravnu želju, neopravdanu nadmoć, grijeh. Žrtve, namijenjene čudovištu, laži su i izlike da bi se ono uspavalo, ali isto tako i nagomilani grijesi. Arijadnina nit je duhovna pomoć, prijeko potrebna da se svlada čudovište. U cjelini gledano, mit o Minotauru simbolizira duhovnu borbu protiv potiskivanja. Kako si onda ne postaviti pitanje jesu li ti ruski(ili općenito europski) umjetnici dvadesetog stoljeća bili svjesni nagomilanih prljavština pospremljenih ispod buržoasko/boljševičkih tepiha, naslikanih geometrijskih ploha, nalijepljenih papira i drvenih konstrukcija. Kako god to blasfemično zazvučalo ali treba reći da čak i vrhunska umjetnost (pa tako i Maljevičeva)može posjedovati onu vrstu ugode kakva čovjeka prožima jedući čips i pijući pivo, blagoteleća pogleda uprta u mali ekran .Na neki bi se način to čak moglo nazvati korisnošću druge vrste! Ipak, ono što je tu problematično(za epistemo-slagatelje) je njena nejasnoća i to nejasnoća kao metafora života koju njihov strukturalistički um ne može prihvatiti. Tvorci umjetničkih namjera nikad nisu željeli priznati nejasnoću koju uz ono jasno, njihovo djelo emanira. Jedan od najčešćih razloga je sama činjenica da ljudi u većini slučajeva nešto mijenjaju kod onih drugih isključivo poradi nesvjesne mržnje prema sebi i svojoj situaciji, zanemarujući u sebi  osjećaj prethodno spomenutog Kontinuiteta. Zanemareni Kontinuitet rezultat je pragmatične ali i oportunističke preplavljenosti svijetom. U zanemarivanju Kontinuiteta najlošije je prošao kontinuitet čovječnosti čiji  je jedan od počesto zaboravljenih aspekata  – ograničenost! Ranoj Avangardi neprihvaćanje te ograničenosti bilo je imanentno. To ne treba čuditi jer se već u njihovom površnom razumijevanju kršćanstva kao neke vrste društveno- evolucijskog  procesa vidi poprilična doza nezainteresiranosti.K tome sam će Maljevič ustvrditi kako je vjera nastala iz osjećaja Boga, dok je iz vjere nastala Crkva. Paralelno -ruski avangardist je vjerovao-iz osjećaja gladi nastala je pragmatičnost koja je čovjeku olakšavala život kroz prohujala vremena. Kazimir Maljevič i svi njegovi nasljednici(uključujući i sve današnje njegove poklonike) budući da su u svojim uvjerenjima bili te ostali i dalje kartezijanci  do samog dna vlastitih egzistencija, očekivano su   razdvojili(a razdvajaju ga i danas)želudac i umjetnost  ne vjerujući da je Pantokrator moguć i u želučanoj kiselini te da bi slika raspetog Krista, mogla biti slika mogućnosti punine u ograničenosti ljudske egzistencije. Crna kao senzibilitet, a bijela kao ništa postala je nova religioznost. Počelo se vjerovati (neki to čine i dalje !)kako se ljudskom pameću mogu razriješiti sva pitanja pa čak i puls stvarnosti. S karakterističnim radikalizmom Moderna je s vremena na vrijeme se znala  pokazati i kao nestrpljiva(čitaj:površna) tumačeći čovjekov odnos prema transcendentnom kao odnos nekoga tko je u realnom svijetu i koji u svojoj glavi tek traži nekoga izmaštanog, nekoga iz drugog svijeta. Suprotno tome, transcendencija iskustvene danosti(u našem slučaju nerazmrsivo klupko umjetnosti i svakodnevnog života) bilo bi prihvaćanje u svoj svojoj cjelini bez prisile. Svevremenost  o kojoj su kubisti mogli samo sanjati.(Danas se govori o prožimanju svjetova, preklapanju dimenzija što opet ne pogađa bit stvari) Činjenica je da je nesvjesnost(ne-vjerovanje!)o postojanju Svevremenosti ili Kontinuiteta utabala put višemilijardskoj rezigniranosti , besciljnoj stvarnosti ili onoj koja ne bi imala završnog odredišta. Stoga nije neočekivano da će ta ista nesvjesnost prouzročiti to da su mnogi(modernisti pogotovo!) počeli vjerovati da svijet počinje s njima! Ta nulta točka prepotentnosti izrodila je u dvadesetom i dvadeset i prvom stoljeću mnoge lažne  autentičnosti, pa između ostalog i  one lažne umjetničke. Zajedništvu svih ikad proteklih trenutaka analogno je zajedništvo ljudi, ono koje je tisućljećima navođeno arhetipskim obrascima. Očekivano, ti su obrasci najčešće nejasni i  bilo je potrebno je puno truda ne bi li se prepoznala ljekovitost pojedinog od njih ili preklapanja više različitih. Rastezljivost same mase Kontinuiteta potvrđuje činjenicu da nulta točka u kartezijanskom smislu nije moguća, a da je fragmentarnost čista fikcija.

Zlatko Kozina: Black Square Down,2015.

Zato danas kad se na Maljevičevom Crnom kvadratu, tj. na crnoj uljenoj tvari jasno uočavaju pukotine neumitnosti rasapa materije, vrijeme je da se prihvate slabosti i nemogućnosti shvaćanja stvarnosti kroz puku teoriju. Dakle, suprematistička tvrdnja da oni nisu stvorili novi svijet senzibiliteta, već novu neposrednu prikazbu svijeta senzibiliteta općenito danas nije dovoljna. Danas (ili uvijek!)se traži da se priznaju i neka druga očitovanja neposrednosti.

Sam Crni kvadrat će (sasvim svejedno) poput odlutalog teleta gnua postati lavlji zalogaj ,uginuti od gladi ili nekim čudom pronaći majku ,no spoznaja da se ne može bez zajedništva postignutog je nešto sasvim drugo. Nešto bez cinizma./Something without cynicism..