Hodač

John Venn, ( britanski logičar i filozof )ime koje je u podsvijesti  svima onima koji su prošli elementarnu matematiku. Ponajprije je znan po svojim (Vennovim!) dijagramima koji su prvi put predstavljeni 1880 godine u radu pod naslovom „Dijagramski i mehanički prikazi propozicija i rasuđivanja“ u časopisu „Philosophical Magazine and Journal of Science“. Isti predstavljaju načine prikazivanja skupova i njihovih logičkih odnosa:

Vrlo je vjerojatno da Okwui Enwezor prilikom smišljanja svoje koncepcije 56. venecijanskog bijenala nije previše razmišljao o Johnu Vennu. Ipak, s druge strane slavni kustos spominje Paula Kleea i njegovu sliku „Angelus Novus“tj .vlastito referiranje na komentar Waltera Benjamina, njemačkog filozofa i marksista u kojem ovaj 1921.godine o Kleeovu anđelu kaže sljedeće:“...stoji između prošlosti i budućnosti....iz raja je istjeran vihorom prošlosti koji ga neumoljivo i bespovratno tjera u budućnost.“.Dakako, vihor kao metafora progresa. U tom historijskom vrtloženju koje je usisalo sve što mu se našlo na putu i koje je u nekim glavama doista izgledalo kao moćni rad stroja svijeta  čija se čitava konstrukcija jasno percipira pa prema tome lako i nadograđuje, ipak su se pojavile i pukotine. Te pukotine Enwezor  naziva kompleksnom slikom svijeta(ekonomske krize, eksploatacija prirodnih resursa, kršenja ljudskih prava, nejednakosti među ljudima, političke borbe, terorizam, zbjegovi, etc)koju treba istražiti, uočiti, razumjeti i artikulirati. Koncepcijski gledano, trebalo je(zadatak umjetnicima!) naći vezu između umjetnosti i trenutnog stanja stvari u svijetu što se moglo iščitati i iz samog naziva  teme :“Stanje stvari-parlament oblika-vrt nereda.“U svakom slučaju, napravljeno je što je napravljeno, ali pitanje je- za koga?

Zamislimo da se ljudi koje ovih dana migrantima zovu nekako  nađu u Veneciji te da masovno požele ući u neki od izložbenih prostora na ovogodišnjem venecijanskom bijenalu. Bi li zaštitari na ulazu reagirali poput makedonskih ili mađarskih policajaca kao u  donedavnim situacijama na granici ili bi ih dočekivali kao u Hrvatskoj i Njemačkoj? Vjerujem da bi to ponajviše ovisilo pojedinačno, o svakom onom koji stoji na ulazu. U svakom slučaju gotovo pa sigurno imali bi sekundarni vrt nereda.

Pitanje- za koga? nije nelogično iz perspektive do koje sam došao zahvaljujući Trećem programu na Hrvatskom radiju(Petak,4.9.2015. Emisija :Doba znanosti)

Naime,“...2014.godine časopis „Science“ objavio je rad sa zaključkom koji je pozivao na uzbunu: većina ljudi bi si radije dala elektrošok nego da bude sama sa svojim mislima. Uslijedila je gomila vijesti o toj našoj nesposobnosti da budemo zadovoljni sami sa sobom bez vanjskog uznemiravanja.“Jonathan Schooler psiholog s kalifornijskog sveučilišta Santa Barbara tim je povodom izjavio:“ Iznenadilo me što ljudi sami sebe smatraju tako lošim društvom.“Kako obilasci velikih umjetničkih sajmova aktiviraju u čovjeku impulse strane sjedilačkom načinu percepcije izuzetno je bilo interesantno poslušati  nastavak spomenute emisije jer je upravo bilo riječi o interakciji  hodanja i razmišljanja.

Zbog čega je hodanje otvoreno za razmišljanje? Odgovor je :u kemiji! Tijelo pri hodanju reagira tako da srce brže udara, krv brže kola našim krvotokom i tako opskrbljuje kisikom sve organe uključujući i mozak. Kada hodamo možemo mijenjati ritam misli ,a naša pozornost može slobodno lutati. Jednako tako važno je i gdje  hodamo. Utvrđeno je da je kreativnost bolja ako se hoda arboretumom,  gradskim parkom ili šumom ,odnosno slabija ako se hoda gradskim ulicama. Hodanje u prostoru okruženom zelenilom može poboljšati mentalne resurse. Naša pozornost je raspršena kada prelazimo ljudima prepunjena velika ulična križanja, ako su pročelja zgrada „obogaćena“reklamama i drugim vizualnim porukama.Za razliku od hodanja u takvom prostoru, hodanje prirodom omogućuje našem umu da ležerno prelazi s jednog osjetilnog iskustva na drugo poput pčele. Unatoč opasnosti od prekomjerne stimulacije to ne znači da hodanje po gradu/ velikim izložbama nema svojih prednosti: mnoštvo neposrednih poticaja, raznolikost osjeta i dojmova te bivanja na najvišoj  krijesti najvećeg vala, točno u središtu. (Virginia Wolf) samo su neke. Budući da ništa na svijetu nije jednoobrazno pa tako ni priča o hodanju dokazuju  neka istraživanja koja potvrđuju činjenicu da  hodanje pogoršava rezultate traži li se precizno fokusirano mišljenje. U svijetu likovne umjetnosti legendarno pješačenje  Constantina Brancusija  od svog sela u Rumunjskoj pa sve do Pariza svima je odavno znano. Pješačenje koje je poduzeo taj prorok avangarde ,radikalno je izmijenilo poimanje zapadnjačkog kiparstva u svakom smislu. Ipak kad govorimo o temi šetnje ili hodanja u skulpturi(pogotovo 20.stoljeća) na pamet nam padaju i dvije skulpture: Jedinstveni oblici kontinuiteta u prostoru

Umberto Boccioni:
Jedinstveni oblici kontinuitata u prostoru,1913.

Umberta Boccionija i Čovjek koji hoda I Alberta Giacomettija. Naravno da nitko točno nije mogao znati o čemu je Umberto Boccioni autor slavne futurističke skupture imao namjeru progovoriti. Je li to doista bilo- tek prikazati stapanje mase i prostora, odnosno njihovu nedjeljivost? Anonimnost kojom je statua sama sebi iskopala raku na groblju svjetske rezignacije koje će se enormno  popunjavati svih sljedećih desetljeća prethodnog stoljeća, sve je samo ne neka svijetla futuristička slika očekivanog tehnološkog raja. Naprotiv. Redukcija srca i uma uz novi automatizam pokreta(hodanje i tipkanje po mobitelu, sa slušalicama na ušima) našeg prosječnog suvremenika dovela je do toga da bi se izgleda na Boccionijevu skulpturu reagiralo jedino ako bi ova bila oplemenjena kakvim dodatkom(kao u radu Igora Grubića koji se referirao na spomenutu futurističku skulpturu )koji bi im poput elektrošokera izmamio osjećaj olakšanja kakav se ima kad se vidi nešto poznato(pa makar to bio i stari neprijatelj) nakon poduže odsutnosti.Dakle, ono što je Walter Benjamin izrekao o Kleeovom „anđelu“ dakako da vrijedi i za Boccionijevu statuu. Možda čak i više nego za Kleeovo djelo. Alberto Giacometti  svojim je Hodačem primjerice puno bliži sirijskim izbjeglicama koje ovih dana također radikaliziraju čin hodanja na svoj način .Ipak, egzistencijalistička slika izgubljene nade u vidu mase koja se rastače u sveobuhvatnosti prostora i kratkotrajnosti individualnog djelovanja vjerojatno ne bi bila istinska potencijalna energija u pokretanju tih umornih i iscrpljenih tijela koja ovih dana odlučno prelaze više tisuća kilometara ( što pak ne umanjuje tjeskobu koja itekako razdire ta bića u njihovoj avanturi života).

Alberto Giacometti:Hodač1,1960.

Da bi se prethodno napisano moglo razumjeti u samoći vlastitih misli moramo se vratiti na matematiku, odnosno Vennove dijagrame i zaključiti da se matematika istovremeno odlikuje i bestrašćem i  pluralizmom te da postoje pravila; za one koji bi radije bili sa svojim mislima ; za one koji bi radije bili podvrgnuti elektrošokovima i za od Waltera Benjamina oslobođenog Angelusa Novusa

Pravila za one koji bi radije bili sa svojim mislima

1.Venecijanski biennale 2015 je PODSKUP skupa Stvarnosti ako je svaki element skupa Venecijanski bijenale 2015 ujedno i element skupa Stvarnosti.

2. KOMPLEMENT skupa Venecijanski bijenale  2015  je skup Venecijanski bijenale 2015 ' koji sadrži sve elemente koji se NE nalaze u tom skupu.

Pravila za one koji bi radije bili podvrgnuti elektrošokovima (intuitivna procjena trajanja: 50%  od 15 minuta samoće)

3. UNIJA skupova Venecijanski bijenale 2015  i Stvarnosti sadrži elemente koji se nalaze u barem jednom od skupova Venecijanski bijenale 2015  i Stvarnosti

Pravila za one koji bi radije bili podvrgnuti elektrošokovima (intuitivna procjena trajanja: 75% od 15 minuta samoće)

4. PRESJEK skupova Venecijanski bijenale 2015  i Stvarnosti  sadrži elemente koji se nalaze i u skupu Venecijanski bijenale 2015   i u skupu Stvarnosti.

Pravila za one koji bi radije bili podvrgnuti elektrošokovima (intuitivna procjena trajanja: 95% od 15 minuta samoće)

5. RAZLIKA skupova Venecijanski bijenale 2015  i Stvarnosti sadrži elemente koji se nalaze u skupu Venecijanski bijenale 2015  , a ne nalaze se u skupu Stvarnosti .

Pravila za od Waltera Benjamina oslobođenog Angelusa Novusa

6. PRAZAN SKUP je skup koji ne sadrži elemente.

Zapitajmo se na kraju: mogu li uopće posjetitelji/hodači unutar  izlagačkih prostora ikako ući na nenasilan način u tuđu (izbjegličku primjerice?)egzistenciju posredstvom nekoga ili nečega drugoga? Ne vjerujem. U stvari kako god čudno zazvučalo, vjerujem da je sve što sam vidio samo meni i bilo upućeno. Meni na radost.