Nađete li se u Louvreu u dijelu u kojem se nalaze remek
djela francuskog romantizma, zasigurno ćete zastati pred slikom Eugenea
Delacroixa Sloboda predvodi narod. Alegorijski
lik polugole žene-božice predvodi narod. Bolje reći-muškarce. Kad muškarci
zapnu u dogovorima žene ih povedu naprijed, rekli bismo.
Pedesetih godina u New Yorku grupa umjetnika poznatija kao njujorška škola iznjedrila je vodeća
imena kao što su Jackson Pollock, Willem de Kooning, Franz Kline, Mark Rothko,Archille
Gorky, Barnett Newman i Robert Motherwell.Ovaj potonji postao je suprug Helen
Frankenthaler, umjetnice koja je postala jedna od prvih predstavnica tzv. post-painterly abstraction .Njene slike
u svijet visokoparne ozbiljne(„dramatične“) apstrakcije kakvu su zastupali Rothko
i Franz Kline uvele prozračnost i lepršavost. Svojom tehnikom u kojoj je uljane
boje razrijeđivala s puno terpentina iste postadoše akvarelističke. Boje su se
upijale u površinu platna i postajale njenim dijelom. Ako vrijedi ona teza
američkog slikara Leona Goluba..spoj
žestine i kontrole obilježja su genijalnosti ,kod H.Frankenthaler se ona
sigurno može primijeniti. Istina, nakon prvog vala poslijeratne apstrakcije
njene slike su se mogle doimati kao ljupke, umilne s dozom komercijalnog u
sebi. Trendovske slike koje svaki bogataški stan negdje na Manhattanu mora
posjedovati. No, bijaše to procjena tek na prvi pogled jer čini se da su i
ovdje bili muškarci zapeli. Što drugo
očekivati nego opet ženu koja će ih izvesti iz njihovog teškog,tvarnog i mračnog
samosažaljenja.
Samosažaljenje u
povijesti umjetnosti nije novina. Ponekad ,valjda da ne bude previše negativnih
konotacija to nazivahu melankoličnim, ali u principu radi se o istom.
 |
| Celestina Vičević: Sunce,2013. |
Riječka grafičarka mlađe generacije koja svojim prozračnim
velovima boja (koji istina nisu kao kod Frankenthalerice pretežito organičkog obličja,
ali svakako s puno dodirnih točaka),čini se nanovo izvodi svoje iz mračnjaštva (sad
već i neke žene ,a ne samo muškarce). Umjetnica o kojoj je riječ je Celestina
Vičević! Kako ista to čini? Krugom.Dakako, govoriti sad o simbolici kruga bila
bi neverending story pogotovo stoga
što u svim svjetskim religijama taj znak ima ključno mjesto, a bilo bi to čak i
pogrešno u Celestininom slučaju. Preklapanja, koncentričnosti kružnih oblika
odraz su vjerovanja u stupnjevitost bitka-postojanja. Štoviše, pridoda li se tu
i definicija koja kaže da se krug može
promatrati i kao dobrota koja se širi uz neizbježna značenjska svojstva samih
boja očigledno da ispred sebe imamo umjetnicu koja neće stajati kao ukopana i u
nevjerici ispred depresivnih bjelosvjetskih tema nego prije da će kao
predvodnica na entu iliti postpost woman zastati ispred rajskog vrta ,obasjana sjajnim svjetlom (i smiješkom.)
No, pokušajmo u ovom slučaju riskirati te se odmaknuti od svakog referiranja bilo na povijest
umjetnosti bilo na povijest općenito pa će nam postati jasno da ona čak nisu niti
bila nužna.
Kako to? Razlog je jednostavan. Njena djela su neo-eonska !Takva su jer u sebi istovremeno
sadržavaju elemente i posljednjeg(sada dok ovo čitate!) i prvog(vrijeme prije
svijeta!) vremenskog razdoblja(nije li svjetlost koja umjetnicu toliko
zaokuplja starija od našeg planeta?) Tako dugo vremensko razdoblje se inače
naziva- eon i budući da je
ucjelovljeno na sasvim novi način, poput kakve pjesme, gigantskog stiha,a po
svojoj ne-linearnosti slika istodobnosti, ono ima i atribute novog te je prema
tome i neo. Slučajnošću znanih i neznanih geometrija umjetnica prilikom
postavke izložbe itekako vodi računa o osvjetljenju; standardnom galerijskom,
prirodnom ali i tzv. crnom svjetlu(black light). Tako će ta svjetla osvijetliti
neo-eonska djela podstičući eksponencijalnost umjetničinih namjera i njenog
iskustva grafičkog koje se svojom
elementarnošću, fragilnom tjelesnošću te
samim postavom pretvaraju u site-specific grafike. Te su grafike poput
skulptura u ranim civilizacijskim stupnjevima-prilike za razmišljanje.A mogli
bismo parafrazirati Julija Knifera pa(umjesto Celestine) reći: „Vjerojatno sam
svoje posljednje krugove već osvijetlila,
a prve možda nisam!?“
