U srijedu 17.siječnja Davor Rostuhar uspio je u nesvakidašnjem
naumu-doći pješice do samog Južnog pola čime je postao prvi Hrvat ali i tek
dvadeset i prva osoba na svijetu kojoj je to uspjelo. Više od tisuću kilometara na
izuzetno niskim temperaturama, okružen bjelinom te katkad za lijepa vremena i
plavetnilom neba, mladi je avanturist uronio u neizmjernost i snagu prirode.
Tih je četrdesetak dana vlastite „snježne i vjetrovite pustinje“bio točkica, antropološka neznatnost
u beskrajnoj bjelini.
No, potreba odlaska u prirodu(i to ne samo u obližnje
izletište) nije novina suvremenih nomada ;ona je stoljećima zaokupljala ljude čiju čežnju za egzistencijalnim smislom nisu
utrnule niti sve skupljene ljudske spoznaje o sebi i o svijetu u kojem se živi. Redovnik na obali iz 1808.godine ,slika Caspara D.Friedricha, ogledni je primjerak osjećanja odcijepljenosti modernog čovjeka,
“usamljeno središte kruga u usamljenom krugu.“[1] Kasnije
će ta slika uvelike utjecati na mnoge iz slavne generacije kasnih modernista ; od onih koji su pripadali
tzv. „slikarstvu obojenih polja“(Rothko, Newman) pa sve do slikara monokroma (Reinhardt,
Klein) kao onih koji su došli do svoje
vlastite nulte točke ,točke napuštenosti. Na prvi pogled osjećanje napuštenosti
prozire se i u radu novogradiškog umjetnika Miroslava Pišonića. Ali samo na
prvi pogled! On, naime slaže instalaciju koju sačinjavaju, u monotonom
horizontalnom ritmu složene fotografije;
snimljene iz privremenog radnog prostora(prostora u kojem je umjetnik boravio
prije dovršene obnove zgrade Gradskog muzeja u Novoj Gradiški) te kućne papuče
načinjene od maskirne tkanine (kakva se koristi u izradi vojnih
uniformi)podstavljene mekim materijalom. Fotografije pokazuju umjetnikovu
sklonost ka uravnoteženju dijametralno suprotnog- taktilnog(enformelistički
doživljenog zida) i zrakopraznog(neba u višebojnim varijantama)[2]No, u
ovoj instalacijskoj konstelaciji fotografije su u koherentnom odnosu prema
spomenutim papučama .Nova semantika
traži nova čitanja. Ako su nas ranije Pišonićeve fotografije i asocirale na pseudo pejzažno odnosno
apstraktno slikarstvo(ovisno o iskustvu receptora) one u ovoj instalaciji traže
sporiji pogled, zaustavljanje. Obuća [papuče] kojom je umjetnik “proširio“
fotografsku sliku znak je da čovjek u vlastitoj odgovornosti za svoja djela pripada sebi, da je sebi dovoljan pa je stoga obuća i simbol trijeznosti .[3]Monotonija
postava nevidljivo je djelovanje onog što čovjeka okružuje, veza utilitarnog
predmeta i fotografske slike veza je uzroka i posljedice. Je li zid na
Pišonićevim fotografijama prepreka niskim strastima koje opsjedaju prostor
pojedinca? Ako jest, onda su papuče koje svojim materijalom asociraju na rat,
rat umjetnika sa samim sobom. Ponavljanje je slika svakodnevnog, a snimljeni
isječak neba beskrajna otvorenost. To osjećanje bezgranične otvorenosti prostor je
Pišonićeva životnog ritma kojim
on ne teži ka lažnom svijetu ugodnog kutka ali jednako tako ni romantičarskom
osjećanju napuštenosti. Umjetnik je u ovom slučaju puno bliži Davoru Rostuharu,
postajući točkom smisla u šutnji
životnog monokroma.
 | |||
| Likovni salon Vladimir Becić postav Pišonićeve izložbe Život u oblacima |
[1]
Usp. Sedlmayr, Hans. Gubljenje središta. Split: Verbum,2001.Str. 147.
[2]
Kozina,Zlatko.50 eura:Kontrapost ljudskosti,2016.URL:
http://50eura.blogspot.hr/2016/01/kontrapost-ljudskosti_13.html(2017-03-02)
[3]
Usp. Chevalier, J ; Gheerbrant, A .Rječnik simbola.,Zagreb: Jesenski i
Turk,2007. Str.477.
