Boja je svjetlost. Složenija objašnjenja boju tumače
kao osjećaj što ga u oku stvara raspon
elektromagnetskih valova, različitih valnih duljina (ljubičasta boja tako npr.
najmanje „dobacuje“,dok crvena najdalje). Fenomen je to koji je oduvijek pripadao
svima, ali su ulogu čuvara tog „Svetog Spektra“ vremenom jednostavno preuzeli “likovnjaci“;
jer čim se započne razgovor o likovnosti,
najčešća asocijacija koja nam pada na pamet je - boja ili jednostavno nešto
obojeno. Ipak, prije ozbiljnijeg ulaska u svijet likovne umjetnosti (osobito
slikarstva) ,boju je kao pojam, kao svojevrsni početak osvajanja vizualnog
prostora ,itekako korisno upoznati
upravo kroz uobičajeno “leksikonsko
predstavljanje“:
Osjet boje obično ne nastaje samo od zračenja jedne
frekvencije (tj. od monokromatične svjetlosti), nego redovito od smjesa
zračenja užih ili širih područja spektra. Prirodna bijela svjetlost (Sunčeva)
polikromatična je, tj. sastavljena je od kontinuiranog niza boja (zračenja između
380 i 760 nm), koje se (s pomoću prizme) mogu rastaviti na boje komponente
(Sunčev spektar).Boja nekog tijela može potjecati od svjetlosti koju ono samo
emitira (zbog povišene temperature, elektronske
pobude), ili pak od svjetlosti koju odbija (reflektira) odnosno propušta. U
ovome drugom slučaju tijelo uvijek upija (apsorbira) dio primljene svjetlosti,
pa boja tijela koje ne zrači vlastitu svjetlost ovisi o apsorpcijskim
svojstvima njegove površine. Bijela je ona površina koja u jednakoj mjeri
odbija (reflektira) sva valna područja bijele (na primjer Sunčeve) svjetlosti.
Crna površina potpuno upija takvu svjetlost, a siva djelomično, ali u jednakoj
mjeri odbija sva područja bijele svjetlosti. Bijelo, crno i sivo nisu prave
(kromatske) boje, već takozvane akromatske boje, jer nemaju svoje svojstveno
valno područje, već ovise o stupnju osvijetljenosti, odnosno sposobnosti
površine da jače ili slabije upija sva valna područja bijele svjetlosti. Tijelo
će biti obojeno nekom pravom (kromatskom) bojom ako pokazuje selektivnu
apsorpciju, to jest ako mu površina apsorbira bijelu svjetlost samo na
određenome valnom području; tada će boja koju ta površina ima (to jest
reflektira) biti komplementarna apsorbiranoj boji. Tijelo će na primjer imati
crvenu boju ako, obasjano bijelim svjetlom, najjače apsorbira modro-zeleni dio
spektra, a najjače reflektira zračenje koje odgovara crvenomu dijelu spektra.[1]
 |
| Ostwaldov krug boja |
Šarolikost
Sunčeva spektra boja na slikama suvremenog njemačkog umjetnika Anselma Kiefera
nećemo pronaći. On je još krajem sedamdesetih ali još i više početkom
osamdesetih godina prošlog stoljeća započeo
slikati(ako je to uopće prikladni termin s obzirom kako i što je svojim primordijalnim “rukopisom“ nanosio na platno : lak ,akril, uljenu boju, zemlju, pijesak, slamu, iverke drva ,metalne
predmete etc.,etc.) slike ogromnih formata, teških zemljanih boja koje bi se najkraće mogle
opisati kao -djela korote. Stoga, prikazi spaljene zemlje, crnih pejzaža ili interijera
nipošto nisu slučajno prikazani na ogromnim formatima ; štoviše, umjetnik primjenjuje provjerenu
strategiju-uvećati nešto što je toliko eksponirano da je postalo gotovo nevidljivo; i to do gigantskih razmjera ne bi li se probudila i pobudila otupjela osjetila
suvremenih receptora .Pobuda osjetila dodatno je pojačana kako vizualnošću skrutnute „memorijske magme“ tako i ( na
većini slika) linearnom perspektivom- matematički točnim ali mračnim prostorima,
konvergencijom „banalnosti zla.“(H.Arendt) Očekivano, za samog je Kiefera „probavljanje“
vlastite ( i novije njemačke) povijesti bio i ostao mučan proces od kojeg nije
odustao do današnjih dana.
 |
| Anselm Kiefer: Margerethe , 1981.god. |
 |
| Anselm Kiefer: Sulamith , 1981.god. |
Jednu od tih slika nazvao je Margarethe ,dok druga nosi naziv Sulamith. Inspiracija Celanovom pjesmom Fuga smrti je očigledna (ipak Kieferu ta moćna tamna pjesma
sama po sebi ne bi bila dovoljna bez činjenice njegova vlastita rođenja i
odrastanja na pepelu Trećeg Reicha,
odnosno njegovog vlastitog post-ratnog iskustva).Tako površinom slikareve Margarethe dominira žuta slama(aluzija
na zlatne uvojke kose „žene – arijevke“) koja pri dnu slike postaje sivom (aluzija na Sulamith
,alegoriju žene semitskog porijekla; običaj posipanja pepelom po glavi u
judeo-kršćanskoj kulturi) Neutralna pepeljasta gusto nanesena uljna pasta sive
boje same pozadine na kojoj pluta crnom bojom ispisana riječ Margarethe, slamnate trake s plamenim
jezicima na vrhovima istih, gura u prednji plan. Na slici naslovljenoj Sulamith umjetnik se koristi linearnom
perspektivom u prikazu zasvođenog prostora mračne kripte u čijem dnu izgara vječni
plamen iščašene kolektivne plebiscitarnosti. Dojam spaljenosti, crne boje koja
se slijeva preko prikaza geometrijskog prostora kao simbola znanstvene
egzaktnosti istu čini neuvjerljivom i nedovoljnom. Ipak, pitanje o tome što je to što doista emanira iz tog tubitka rođenog 1945.godine ,nije
beznačajno. Jer civilizaciji u kojoj „okluzija[unutarnjeg]oka“ nije dobrodošla,
lako zaprijete „demoni“ piktorijalizma . Jednostavnije rečeno , uživanje u „površinama“
lako sklizne u svijet izvornih dojmova vlastitih osjetila. Pridodaju li se tome
površna čitanja ili nemogućnost dužeg koncentriranja na popratne narative koji vlastitom gustoćom nište
atribute „palimpsestnosti“, malo će tko iz tih(ali i bilo kojih drugih)
površina iščitavati temeljnu istinu kako nitko ne može mrziti kod drugoga ono
što već nije u njemu samome(koliko je i sam autor toga svjestan?) pa će tako
snažne entropijske sile svaki autorski aktivizam, prije ili kasnije svesti na deklarativni humanizam. No, Anselm
Kiefer prema vlastitim riječima i
(umjetničkim) djelima umjetnost vidi kao
vrela nade, vrela ispod pepela koja će donijeti život. Njegovu vjeru u
umjetnost donekle naslućujemo i kod suvremenog hrvatskog pjesnika i esejista
mlađe generacije, Marka Pogačara koji će
u svom eseju Celanova kosa kao
spas označiti otpor koji rađa nadu. Mladi će pjesnik taj, s vanjskim svijetom
neusklađeni otpor potražiti u pojedincu, „tubitku“(M.Heidegger), čije „djelovanje“
on naziva istinom fikcije koja se
,da bi u svom otporu bila efikasna- mora usustaviti.[2] To pretpostavljeno
mnoštvo istinâ fikcijâ čije usustavljenosti ne mogu biti dijelovima oni tubitci
koji su u svojem traumatičnom iskustvu na
neki način okrnjeni te oni u „tijelu“ slobodne
autoreferencijalnosti mogu postojati jedino kao „slobodni radikali“ čiju ulogu
ne spoznajemo u potpunosti pa onda niti ne znamo što bismo s njima (?) No, može
li otpora bez teleologije (i to one
metafizičke vrste!) uopće biti?
Pretpostavimo
sada da su istine fikcijâ poput sunčevog spektra boja; „svjetlost“ koja
sadržava sve moguće istine fikcijâ i
koja se: odbija-od ili upija-u različite površine .I nema li tada pravo na
bitak jedino ta svjetlost sama, kao jedinstvo iz koje emaniraju sve istine
fikcijâ kao i sve njihove usustavljene korelacije? Vodeći se istom analogijom, istina
fikcije bit će u suprotnosti s istinom
fikcije koja je na suprotnom obodu „kruga fikcija“, ili sukladna s onom istinom
do sebe. Onom bliskom. Ali, opet zanimljivo je kako su na tom krugu međusobno
nasuprotne (k tome još i najudaljenije)
fikcije(kao i boje) u stvari komplementarne. Nadopunjavajuće. A prisjetimo li se pak simultanog
kontrasta, jasno je kako gledajući jednu boju(istinu fikcije) gledamo i drugu, njen
komplementarni par(premda toga nismo svjesni osim u određenim uvjetima).
Mogu li boje pružati
„otpor“ tako što će se odvojiti od svjetlosti i zatražiti autonomiju kako bi ostvarivale
korelaciju samo s nekim bojama ? Ne mogu. A pod uvjetom da se ispod pepela želi
pronaći žar nade, ne može to niti istina fikcije,pogotovo ona u kojoj umjetnost postaje kumirom iliti
umjetničkom namjerom.
[1]
Boja, 2018.URL:https://www.hr.wikipedia.org/wiki/Boja(2018-03-30)
[2]
Usp. Pogačar , Marko. Atlas glasova : antieseji : V. B. Z. d. o.o.,2011.str.22-27.
