Znanstvenik Rupert Sheldrake koji je studirao prirodne
znanosti na Cambridgeu, potom filozofiju i povijest znanosti na Harvardu, a
doktorirao na polju biokemije također na Cambridgeu poradi svoje je teorije
morfogeneze u očima prevladavajuće materijalističko-redukcionističke znanstvene
paradigme postao jednim od najozloglašenijih znanstvenika-heretika. Njegov
oponent Richard Dawkins posljednjih
desetljeća neumorno upire prstom u njega
poput Pilata na Daumierovoj sjajnoj Ecce homo
verziji. Dogme koje se inače pripisuju religijskim strukturama i
koje bi znanostima navodno trebale biti
strane, itekako su u svijetu znanosti prisutne.
 |
| Honore Daumier :Ecce homo,1849. |
U tom kontekstu crteži
i slike Francisca Goye (kao impetus
novim relacijskim poljima) na kojima slavni španjolski umjetnik prikazuje
inkvizicijska suđenja „hereticima“(osuđenici na glavama nose kape u obliku
dugačkih stožaca) impliciraju jaz između onog što bi se moglo nazvati „na
dobrobit čovjeku“ s jedne strane te
,deformacijâ koje se kumulativno javljaju kroz institucionalne procese
kao rezultat, s vremena na vrijeme nespretno izvedenih organičkih plebiscita unutar određene
zajednice -s druge strane. Dodirne točke s Rupertom Sheldrakeom su više nego
vidljive. U svemu su se tome nametnule i dvije prostorno-vremenski različite
reference,“slike koje se ponavljaju“ : Goyina slika „Pas“ iz 1823.godine kao
vizija samoće i dubokih egzistencijalnih
pitanja te dvjestotinjak godina kasnije nastali crteži suvremene američke
umjetnice i socijalne aktivistice Andree
Bowers koja svojim crtežima nedvosmisleno
podupire društveno marginalizirane pojedince i skupine „ presijecajući“ se u mojoj
relacijsko-referentnoj crtačkoj viziji (pritom
se služim crtačkim obrascem umjetnice Bowers- olovkama u boji i
aseptičnom bijelom pozadinom ali i Goyinim odabirom te načinom komponiranja
spomenutog animalističkog motiva) s
istraživanjem morfogenetskih polja kojima se
biolog Rupert Sheldrake bavio. Pa ipak, iako su ljudi danas(možda više
no ikad)skloni vršiti podjele na crne
i bijele , puno je (sa svim pratećim
rizicima) izvjesnija percepcija stvarnosti kao
velikog tonskog bogatstva sivog.
 |
| Francisco Goya:Pas, 1823. |
Poslužimo li se kunsthistoričarskom
analogijom rekli bismo , ta ista stvarnost puno je više jevšovarska , a puno manje kniferovska.
A proširimo li tu analogiju još
malo ,mogli bismo konstatirati: kao što je historijsku konceptualnu umjetnost
zanimalo u prvi plan istaknuti ideju kojom se željelo dovesti u pitanje
uobičajene institucionalne sheme proizvodnje / potrošnje umjetnosti, jednako se
tako nameće potreba za svojevrsnim oblikom internal
affairs 'djelovanja' u svijetu
znanosti koji bi prvenstveno propitkivao
„nepravilnosti“ u znanstvenim institucijama ne bi li se na taj način „iznova
steklo izgubljeno povjerenje u, od „svijeta znanosti“ istisnutu znanost.[1]
 |
| Zlatko Kozina:Slučaj "Rupert Sheldrake" ,2018. |
[1] Parafraza
tvrdnje Damiena Hirsta:“Umjetnost se prije svega bavi životom, i uvijek se
njime bavila, a svijet se umjetnosti bavi novcem, i uvijek se njime bavio“
preuzeta iz :Rogina,Krešimir: Jutarnji ogledi .Zagreb:Meandar,2004.Str.424.bi mogla zvučati na sljedeći način.“Znanost se direktno
ili indirektno prije svega bavi životom, i uvijek se njime bavila, a svijet se znanosti bavi novcem, i uvijek se njime bavio.“
