„Fetišizacija defetišizacije“

„Idealno konceptualno djelo bilo bi vlastiti tekstualni opis, što znači i da moglo biti doživljeno samo tako da se pročita opis djela“(S. Kalčić, Neizvjesnost umjetnosti)

Kritičkim odnosom prema tradicionalnoj umjetnosti konceptualni autori u svoje radove unose teorije istraživanja, dematerilizaciju i defetišizaciju umjetničkog objekta, odustajući od uobičajenog oblikovanja umjetničkog objekta koristeći se prije svega pisanjem uplovljavajući na taj način u „vode filozofije“poput nekadašnjih hrabrih istraživača nepoznatih krajeva iz davnih vremena.

„Mladić,(30),fakultetski obrazovan, atletske građe,ne pije i ne puši, voli izlete i duge šetnje u prirodi...“.Koliko puta smo pročitali takav ili slične oglase u novinama? Nesvjesno pokušavamo zamisliti osobu koja se predstavila  u tom oglasu:,lice, stas, karakter te osobe ili kako se danas popularno kaže njen personaliti. Međutim, realnost je sasvim drugačija, vrlo često iza takvih oglasa stoje prije svega nesigurne i usamljene, a ponekad i depresivne osobe koje žele privući pozornost drugih koju inače na uobičajen način nikako ne uspijevaju.

Stoga su se te osobe odlučile sakriti iza riječi. Strah od prihvaćanja drugoga ili još točnije strah od bivanja prihvaćenim od strane drugoga povećava broj gramatičara svih vrsta stvarajući time jedan oblik paradoksa u kojem se usložnjavanjem jezičnih konstrukcija smanjuje učinkovitost same međuljudske komunikacije.

„Proces preobrazbe cjelokupnog izravnog životnog iskustva u najviši simbolički izraz-jezik-monopolizira život.“-reći će J. Zerzan (Anarhoprimitivizam protiv civilizacije) i nastaviti-„Tvrditi da je čovjek čovjek samo zahvaljujući jeziku znači previdjeti činjenicu da jezik možeš izumiti samo ako si već čovjek.“

Američki konceptualni umjetnik Joseph Kosuth je na  monokromnoj površini platna napisao  definiciju slikarstva iz rječnika smatrajući da umjetničko djelovanje treba uvijek dovoditi u pitanje(što je točno!)i to prije svega razumijevanjem lingvističke pozadine svih umjetničkih prijedloga(što je vrlo upitno!).Jezik svakako sudjeluje u onom što nazivamo „iskustvo“,međutim jezik ne iscrpljuje svu stvarnost iskustva koja se želi misaono prevesti u nama prepoznatljivu kategoriju „značenja“.(P.Ricoeur)

Budući da jezik funkcionira samo unutar nekog konteksta, inkorporiran u sveobuhvatni oblik života može se zaključiti da je konceptualno djelo poput kamenčića koji je ispao iz nekog mozaika i poslije postao „važnijim“(narušena semantička stabilnost)od cijele „kompozicije“.

Svakako da su hvale vrijedna sva propitkivanja, analiziranja koja naše čini vraćaju u početnu točku, no upitnost takvih namjera leži u odabiru „mjernih instrumenata“koja isključuju sve ostale poput najvećih autokrata zaogrnuti „otvorenošću“.Uostalom i za našega mladića bi bilo bolje da spremi mobitel i prošeta se po korzu jer tko zna...

Joseph Kosuth: Art as Idea as Idea ,1967.

Oko kere pa na mala vrata

U prestižnom njujorškom muzeju MoMA (Museum of Modern Art) u ožujku prošle godine održana je retrospektivna izložba pod nazivom ‘The Artist Is Present’, koja je posjetitelje (i doslovno) upoznavala s Marinom Abramović, jednom od najutjecajnijih umjetnica performansa u svijetu. Inače, poznati je stav Marine Abramović da performans ima smisla jedino ako je izvođen uživo pred publikom, te da je prema tome jedina njegova vjerodostojna dokumentacija sjećanje publike, radije nego, na primjer, fotografski zapis. U ovom slučaju  rekonstrukcija pojedinih performansa postala je oblik dokumentacije pa je specifičnost te prošlogodišnje  izložbe u činjenici da su se po prvi puta u okviru muzejske izložbe radovi izložili metodom re-enactmenta, dakle ponovnim izvođenjem performansa prema jedinstvenoj partituri. I  dok su iznajmljeni  umjetnici (umjetnici koje je M. Abramović angažirala za re-izvođenje svojih već slavnih performansa) odrađivali zadani im posao, ona sama je izvodila jedan od najduljih performansa- u trajanju od 700 sati(7 sati na dan, 6 dana u tjednu) Posjetitelji izložbe mogli su sjesti preko puta umjetnice i jednostavno se sukobiti s njezinim pogledom. Neki od onih koji su sjedili nasuprot same umjetnice su se čak i rasplakali. Gustoća emotivnog naboja koja je očigledno bila prejaka nagnala je mnoge na takvu emotivnu reakciju. Tako su se na stolici preko puta umjetnice među ostalim  našla  i neka slavna imena kao što su  Artur Danto ,Björk ,Lou Reed, Marisa Tomei, Isabella Rossellini i  još mnogi drugi znani i neznani(ukupno 1400!). Čak je i Lady Gaga izjavila kako je fascinirana umjetnicom i njenim radom. Vratimo se kojih desetak i više  stoljeća unatrag do monaha prvih kršćanskih vremena, a u vezi s plačom i suzama. Efrajim Sirijski (4.st.)tvrdi :Po suzama i po Božjoj dobroti budi se duša koja je bila mrtva .Za Izaka iz Ninive(5.st.)suze su znak da se čovjek približio istini. O duhovna milino suza ,slađa od meda, meda samotoka i svih nektara, s oduševljenjem govorit će Petar Damiani(11.st.)

I sam Dostojevski će vlastito iskustvo spoznaje istine kroz plač objasniti riječima: Plakat ćemo..i sve razumjeti. Filozof  H. Plessner tako tvrdi: U plaču čovjek susreće samog sebe. Dok plače, odjednom mu sve postaje jasno :njegova bijeda ,nepročišćeni motivi i namjere ,njegova zloća, pokušaj bijega, njegov duboko ukorijenjeni egoizam .Iluzija o kreposti koju je mukotrpno gradio naglo se ruši. Razotkriva vlastite smicalice kojima je sam sebe zavaravao. Onomu koji plače nedostaju riječi da protumači sebe i svoje stanje, riječi iza kojih bi se opet mogao skriti .U plaču se čovjek bespoštedno susreće sa samim sobom ,bez distance prema sebi ,ne doživljava se više kroz posrednika, po kojem je potpuno siguran u sebe. Izmiču mu čak i misli za koje se još mogao držati .Plač je susret bez posredovanja ,bez uplitanja sa strane .U plaču čovjek pušta iz ruke vlast nad sobom, oslobađa se i prepušta plaču koji ga je svladao. Plač postaje za njega jedini mogući odgovor na pitanje na koje sam ne zna odgovoriti. Njegovo tijelo odgovara umjesto njega tako što brizne u plač. Razum i duh ostaju nijemi.

Marina Abramović je nesumnjivo atraktivna žena i vrhunska umjetnica  i zasigurno puno ljepša od bradatih pustinjaka. U sjajnom prostoru slavnog njujorškog muzeja, sve izgleda pametno, duboko  i nadasve suvremeno. Tu će mi emocije(suze!)obogatiti životopis- razmišljaše tako u dubini vlastite  podsvijesti mnogi.

  No, ipak neosporna je činjenica da se o  istinskom  intenzitetu svakodnevice govori već odavno, i to o intenzitetu egzistencije koja nije ni slučajna, ni besmislena, a ni prolazna .Mogli bismo ga(intenzitet!) nazvati i svrhovitim. Koji je dakle razlog zanemarivanja tih drevnih nauka prvih kršćana? Jacques Ranciére govori o tijelu istine koju treba svaka poetika, jer nema te epistemologije i metodologije koja dovoljno ispunja ljudsko biće.Poetika kao nešto izvan svih verifikacijskih postupaka( inače strategija oko kere pa na mala vrata postala je vrlo popularna u svjetskim intelektualnim krugovima) Čini mi se kako se tu otvara nekoliko paradoksalnih situacija. Prvo, dojam je da je suvremenoj umjetnosti imanentno priklanjanje neodarvinističkoj slici svijeta kao jedinoj mogućoj (čast iznimkama!),a koja smatra da razvijanje životnih oblika nema svrhe te nije usmjereno ka budućnosti, nego to naprosto treba uzeti kao događanje i ništa više od toga. Razlog tomu danas treba tražiti i u činjenici  da su „intelektuaci“ najčešće ustrašeni da ne  bi bili  proglašeni nazadnim (umjetnici pogotovo)jer dotiču teme koje su zastarjele i neopravdane . Neznanje, inertnost, tupost, bahatost i lijenost priječe pokušaje dubinskog promišljanja kršćanskog misaonog blaga koje ,istina zna ponekad biti skriveno brokatnom dugom odjećom i sjajnim masivnim namještajem. Metaforički rečeno:  ljudi današnjice nisu skloni razmicati duge zavjese da bi vidjeli što je iza pozornice(To je  nešto čega svaki savjetodavac mora biti svjestan ili će biti uvrijeđen u svojoj neshvaćenosti.) Drugo, a što ako je pak performans kao jedan od najčešćih oblika suvremene umjetnosti odlučio usmjeriti ljubav (kao kod M.Abramović npr.)na onog bližnjeg? Što je tu onda ta usmjerena ljubav? Biokemijski proces bez svrhe? Performans u tom kontekstu ne bi imao nikakvog smisla. Većina današnje umjetničke publike   nije sigurna u kriterije vrednovanja današnjih umjetničkih djela ,(performansa pogotovo!)upravo zbog gubitka neposrednosti , istoj onoj koja je inače  imanentna holističkom(osobito kršćanskom, osobnom ) pogledu na svijet. Iz ovoga bi se mogli izvući zaključci kako su strategije  suvremene umjetnosti(u većini slučajeva!) neučinkovite  i nežive .Mrtvi igrokazi o kojima ne smijete glasno pričati. One će to i dalje biti dok se god hladni rat ne završi. Kao i u historijskom hladnom ratu i ovdje je prekid moguć tek uz uvjet kad se poradi na povjerenju, i skinu  propagandni posteri sa zidova naše svijesti .U svom očajanju čak je Jean Baudrillard predlagao da se ubuduće ...inzistira na jedinstvenosti svakog zasebnog trenutka(fragmenta) ne shvaćajući da svaki romantizam pa pripadao on i digitalnom dobu ne nudi istinska rješenja.

 Taj put, u New Yorku ,vlastitom iskrenošću i buđenjem duše, Marina, a i neki preko puta nje- oživješe, a bijahu mrtvi. 

X Y Z

X:„Programi Akademija likovnih umjetnosti kod nas, a i u Europi, smatraju umjetnici, uglavnom su bazirani na modernističkim doktrinama koje su prevladane, pogotovo pojavom kulturalnih studija..“

„Programi na akademijama su u potpunoj suprotnosti s naobrazbom koja bi studente osposobile za suočavanje sa zatečenim kulturno-povijesnim trenutkom, unutar kojega izvodi vlastiti umjetnički identitet.“....“problem je u tome što se studentima nudi znanje koje pripada jednom zastarjelom vremenu, od nas udaljenom barem 150 godina“...

Na vaša pitanja stigli su i odgovori.

Y:Gdje?-Rijeka,Galerija SIZ - program 2010
Što?Tko?-Izložba: Grupa ABS
O čemu?-“ABS-ova praksa zamišljena kao klasna borba u visokoj umjetničkoj obrazovnoj klasi”
Od kada do kada?-od 11. lipnja do 30. rujna 2010.

Z:Definicija dijaloga je –put do zajedništva. Tu činjenicu najčešće zanemaruju svi „vlasnici istine“,a tako rado i dalje govore o dijalogu. Na fakultetima ili akademijama sve vrvi od studenata, to je opće poznata stvar, i pitanje je, koje pitanje netko (tko se nađe među njima)  treba postaviti –sebi ili drugima? Jesu li  akademija ili fakultet svojevrsne mikro- prostorno-vremenske strukture čije sadržaje trebamo osvijestiti kao gibanja iliti dinamizam intelektualnih sila. ?Ili su važniji studenti, svaki ponaosob, neovisno o tome što znaju ili ne znaju, što misle ili ne misle o zatečenom kulturno –povijesnom trenutku?

Y:  Grupu ABS čine: Alan Alebić (1976), Ivica Blažić (1975) i Ivan Skvrce (1980).
Članovi ABS-a diplomirali su 2003. godine na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti - smjer slikarstvo. Trenutno su studenti završne godine magistarskih studija na Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje u Ljubljani.
Žive  i rade na relaciji: Zagreb – Rijeka – Krk. Dobitnici su godišnje  nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnosti  za najboljeg mladog umjetnika za 2008. godinu.

X:U Jutarnjem listu, 30. srpnja:

„U ljetno su se predvečerje trojica umjetnika u ranim tridesetim godinama uputila na

zagrebačko groblje Mirogoj pokloniti se nedavno preminulom kolegi i uzoru, velikom Tomislavu Gotovcu. Obavili su sve uobičajene radnje odavanja počasti pokojniku kojemu se dođe na grob: donijeli su cvijeće koje su kupili na obližnjem štandu i uredno ga poslagali na grob, malo su počistili, zapalili su svijeće... jedino što su sve to obavili goli, upravo u skladu s Gotovčevom umjetničkom poetikom: tijelo je bilo njegov osnovni medij izražavanja i služilo mu je kao što je Pablu  Picassu služila plava boja. Na grobu su tako proveli neko vrijeme, neometani, budući da je Gotovčev grob udaljen od glavnog ulaza na Mirogoj.“

Cijeli događaj odlaska na su groblje snimali i videokamerom i fotoaparatom. Video u trajanju od 5 minuta i 50 sekundi izložili su na 50. porečkom annalu, koji se od jučer može pogledati u Istarskoj sabornici i na još nekoliko porečkih lokacija.


Karizmatični Tomislav Gotovac režirao je i svoj sprovod, a cijeli je scenarij zapisao na poleđinu jedne pozivnice: klasični ukop sa živom svirkom. Zagrebački Dixie Band izveo je niz pjesama, među ostalima i željenu “Trav’lin’ All Alone”. Da će se stvari u umjetničkom svijetu oko Gotovca odvijati i nakon smrti karizmatičnog umjetnika moglo se pretpostaviti s popriličnom sigurnošću.

Z:Je li među 32 845 Japanaca(podatci iz Jutarnjeg lista,9.rujna)samoubojica prošle godine, bilo  studenata? Ako ih je bilo, bilo bi interesantno čuti koliki je taj broj? I nije nevažno:“Jesu li bili osposobljeni  za suočavanje sa zatečenim kulturno-povijesnim trenutkom  uključujući najnovija znanja?“Najvjerojatnije da jesu, ali nije na žalost pomoglo . Možda je baš kulturno naslijeđe bilo jedan od razloga percepcije života kao nemogućnosti kod tih nesretnika?

Ponekad je umjetnička namjera ograničena kvadraturom(površinom) na kojoj djeluje. Recimo ovako, ukupna površina Hrvatske je 87.661 km², kopno 56.594 km². I nije to malo za nekog od naših performera s ovih prostora. . Naprosto njihova je jurisdikcija u tom smislu  ograničena. „Tražim prikladan  prostor za autentično djelovanje!“( potencijalni oglas)

- A, ono da se umjetnost se bavi univerzalnim temama!?-Nikad čuo. –Otkada ti tako govoriš?-Pusti sad to....(razgovor sa samim sobom)

X:Performans, režirani ili nerežirani događaj može biti izveden direktno pred publikom ili bez publike koja onda taj događaj promatra TV-video prijenosom. Tijelo kao medij (kretanje )vrlo je čest u radu mnogih umjetnika-performera koji su željeli izvesti sintezu umjetnosti i života.

Z:To, baš i nije moguće na stupnju svijesti i vrsti mentaliteta današnjeg Zapadnjaka zbog nekoliko razloga:

1)Prevladavajuća paradigma koja zastupa tezu da “pod starim razumijevamo još žive povijesne i pretpovijesne sadržaje i vrijednosti iako, jasno, u preobraženim i ne više prvobitnim i originalnim oblicima“(J.Damjanov) je ključan problem jer ne dopušta svijest o svijetu da „sve što se događa, smije se dogoditi“.To sebeprihvaćanje je nužno da bi  se riješilo jedne mitske i  utopijske happy structure ,ali i angažmana bez goriva i autokarte.

2)Performans istina prepoznaje ljude kao žive kipove ,ali ne može ih povezati u zajednicu  jer im naprosto ne pogađa zajednički nazivnik.

3)Navezanost na druge osobe i njihova djela(u ovom slučaju nekadašnja Gotovčeva na B. Holiday ili npr. ova sadašnja grupe ABS na T. Gotovca)bez obzira na namjere i pohvale je(koje pokojni Tomislav Gotovac uglavnom zaslužuje, a vjerojatno ponekad i ABS!) kolažiranje  životnih sekvenci bez svijesti o kadru.

Nekako se čini da  paradoksalna priroda performansa leži upravo u činjenici po kojoj isti  propagira „sintezu“ života i umjetnosti paralelno se klanjajući bogu determinizma drhtureći u  „smrtnom“ strahu od života(tj. onog Drugog kome je performans i namijenjen).

Dakako, performans kao neposredno osobno prisustvo (primjerice J.Beuysa)koje ostvaruje kritički dijalog s nekim drugim  je ona svijetla strana Mjeseca ili socijalna plastika(dovođenje društvenih odnosa u uravnoteženi  oblik).Ipak prava sublimacija performansa bila bi  dovođenje onog vlastitog unutarnjeg u uravnoteženi oblik, sukladno unutarnjem onog Drugoga ili tamnoj strani Mjeseca. Onaj tko to uspije doći će do stupnja „kada umjetnost neće biti potrebna“(P. Mondrian). No, budući da je modernistička praksa nadiđena –kuda onda  idu ...

XY(zajedno):Prestani Z..