Oko kere pa na mala vrata

U prestižnom njujorškom muzeju MoMA (Museum of Modern Art) u ožujku prošle godine održana je retrospektivna izložba pod nazivom ‘The Artist Is Present’, koja je posjetitelje (i doslovno) upoznavala s Marinom Abramović, jednom od najutjecajnijih umjetnica performansa u svijetu. Inače, poznati je stav Marine Abramović da performans ima smisla jedino ako je izvođen uživo pred publikom, te da je prema tome jedina njegova vjerodostojna dokumentacija sjećanje publike, radije nego, na primjer, fotografski zapis. U ovom slučaju  rekonstrukcija pojedinih performansa postala je oblik dokumentacije pa je specifičnost te prošlogodišnje  izložbe u činjenici da su se po prvi puta u okviru muzejske izložbe radovi izložili metodom re-enactmenta, dakle ponovnim izvođenjem performansa prema jedinstvenoj partituri. I  dok su iznajmljeni  umjetnici (umjetnici koje je M. Abramović angažirala za re-izvođenje svojih već slavnih performansa) odrađivali zadani im posao, ona sama je izvodila jedan od najduljih performansa- u trajanju od 700 sati(7 sati na dan, 6 dana u tjednu) Posjetitelji izložbe mogli su sjesti preko puta umjetnice i jednostavno se sukobiti s njezinim pogledom. Neki od onih koji su sjedili nasuprot same umjetnice su se čak i rasplakali. Gustoća emotivnog naboja koja je očigledno bila prejaka nagnala je mnoge na takvu emotivnu reakciju. Tako su se na stolici preko puta umjetnice među ostalim  našla  i neka slavna imena kao što su  Artur Danto ,Björk ,Lou Reed, Marisa Tomei, Isabella Rossellini i  još mnogi drugi znani i neznani(ukupno 1400!). Čak je i Lady Gaga izjavila kako je fascinirana umjetnicom i njenim radom. Vratimo se kojih desetak i više  stoljeća unatrag do monaha prvih kršćanskih vremena, a u vezi s plačom i suzama. Efrajim Sirijski (4.st.)tvrdi :Po suzama i po Božjoj dobroti budi se duša koja je bila mrtva .Za Izaka iz Ninive(5.st.)suze su znak da se čovjek približio istini. O duhovna milino suza ,slađa od meda, meda samotoka i svih nektara, s oduševljenjem govorit će Petar Damiani(11.st.)

I sam Dostojevski će vlastito iskustvo spoznaje istine kroz plač objasniti riječima: Plakat ćemo..i sve razumjeti. Filozof  H. Plessner tako tvrdi: U plaču čovjek susreće samog sebe. Dok plače, odjednom mu sve postaje jasno :njegova bijeda ,nepročišćeni motivi i namjere ,njegova zloća, pokušaj bijega, njegov duboko ukorijenjeni egoizam .Iluzija o kreposti koju je mukotrpno gradio naglo se ruši. Razotkriva vlastite smicalice kojima je sam sebe zavaravao. Onomu koji plače nedostaju riječi da protumači sebe i svoje stanje, riječi iza kojih bi se opet mogao skriti .U plaču se čovjek bespoštedno susreće sa samim sobom ,bez distance prema sebi ,ne doživljava se više kroz posrednika, po kojem je potpuno siguran u sebe. Izmiču mu čak i misli za koje se još mogao držati .Plač je susret bez posredovanja ,bez uplitanja sa strane .U plaču čovjek pušta iz ruke vlast nad sobom, oslobađa se i prepušta plaču koji ga je svladao. Plač postaje za njega jedini mogući odgovor na pitanje na koje sam ne zna odgovoriti. Njegovo tijelo odgovara umjesto njega tako što brizne u plač. Razum i duh ostaju nijemi.

Marina Abramović je nesumnjivo atraktivna žena i vrhunska umjetnica  i zasigurno puno ljepša od bradatih pustinjaka. U sjajnom prostoru slavnog njujorškog muzeja, sve izgleda pametno, duboko  i nadasve suvremeno. Tu će mi emocije(suze!)obogatiti životopis- razmišljaše tako u dubini vlastite  podsvijesti mnogi.

  No, ipak neosporna je činjenica da se o  istinskom  intenzitetu svakodnevice govori već odavno, i to o intenzitetu egzistencije koja nije ni slučajna, ni besmislena, a ni prolazna .Mogli bismo ga(intenzitet!) nazvati i svrhovitim. Koji je dakle razlog zanemarivanja tih drevnih nauka prvih kršćana? Jacques Ranciére govori o tijelu istine koju treba svaka poetika, jer nema te epistemologije i metodologije koja dovoljno ispunja ljudsko biće.Poetika kao nešto izvan svih verifikacijskih postupaka( inače strategija oko kere pa na mala vrata postala je vrlo popularna u svjetskim intelektualnim krugovima) Čini mi se kako se tu otvara nekoliko paradoksalnih situacija. Prvo, dojam je da je suvremenoj umjetnosti imanentno priklanjanje neodarvinističkoj slici svijeta kao jedinoj mogućoj (čast iznimkama!),a koja smatra da razvijanje životnih oblika nema svrhe te nije usmjereno ka budućnosti, nego to naprosto treba uzeti kao događanje i ništa više od toga. Razlog tomu danas treba tražiti i u činjenici  da su „intelektuaci“ najčešće ustrašeni da ne  bi bili  proglašeni nazadnim (umjetnici pogotovo)jer dotiču teme koje su zastarjele i neopravdane . Neznanje, inertnost, tupost, bahatost i lijenost priječe pokušaje dubinskog promišljanja kršćanskog misaonog blaga koje ,istina zna ponekad biti skriveno brokatnom dugom odjećom i sjajnim masivnim namještajem. Metaforički rečeno:  ljudi današnjice nisu skloni razmicati duge zavjese da bi vidjeli što je iza pozornice(To je  nešto čega svaki savjetodavac mora biti svjestan ili će biti uvrijeđen u svojoj neshvaćenosti.) Drugo, a što ako je pak performans kao jedan od najčešćih oblika suvremene umjetnosti odlučio usmjeriti ljubav (kao kod M.Abramović npr.)na onog bližnjeg? Što je tu onda ta usmjerena ljubav? Biokemijski proces bez svrhe? Performans u tom kontekstu ne bi imao nikakvog smisla. Većina današnje umjetničke publike   nije sigurna u kriterije vrednovanja današnjih umjetničkih djela ,(performansa pogotovo!)upravo zbog gubitka neposrednosti , istoj onoj koja je inače  imanentna holističkom(osobito kršćanskom, osobnom ) pogledu na svijet. Iz ovoga bi se mogli izvući zaključci kako su strategije  suvremene umjetnosti(u većini slučajeva!) neučinkovite  i nežive .Mrtvi igrokazi o kojima ne smijete glasno pričati. One će to i dalje biti dok se god hladni rat ne završi. Kao i u historijskom hladnom ratu i ovdje je prekid moguć tek uz uvjet kad se poradi na povjerenju, i skinu  propagandni posteri sa zidova naše svijesti .U svom očajanju čak je Jean Baudrillard predlagao da se ubuduće ...inzistira na jedinstvenosti svakog zasebnog trenutka(fragmenta) ne shvaćajući da svaki romantizam pa pripadao on i digitalnom dobu ne nudi istinska rješenja.

 Taj put, u New Yorku ,vlastitom iskrenošću i buđenjem duše, Marina, a i neki preko puta nje- oživješe, a bijahu mrtvi.