srijeda, 20. srpnja 2011.

Razmjena predmeta

Nekoliko godina nakon što je osvetio smrt svoje supruge, djeteta i partnera koje su ubili pripadnici zloglasne bande pod vodstvom Toecuttera, bivši policajac Max Rockatansky (Mel Gibson) luta cestama post-apokaliptične Australije, tražeći gorivo, hranu i ostalo potrebno za puko preživljavanje.

Max nailazi na skupinu preživjelih koje terorizira banda brutalnih motociklista na čelu koje stoje Humangus (Kjell Nilsson) i njegov najbolji ratnik Wez (Vernon Wells). Zajednica unajmi Maxa da im pomogne prebaciti njihovu zalihu benzina i boriti se za slobodan život bez straha.

Svi se sjećamo filmske trilogije o pobješnjelom Maxu iz osamdesetih u kojoj bi se kao glavni ekstrakt (zajednički nazivnik!),a koji se provlači u sva tri dijela mogao označiti kao-sakupljanje (uz istovremenu borbu na život i smrt)  krhotina. Možda je  najbolja metafora za to upravo divlji dječak(Mad Max 2)kojeg pamtimo kao opasnog i vještog bacača smrtonosnog  bumeranga, ali i kao dijete  oduševljeno sačuvanim mehanizmom neke davno izgubljene igračke dok proizvodi nježne zvuke.

Dva i pol desetljeća kasnije iz post- apokaliptične australske pustinje selimo se u zbroj nekoliko konstrukcija - grad na vodi, isforsiranu romancu, zadnju riječ umjetnosti , Italiju kojoj prijeti grčki sindrom te veseli Silvio .

Ove godine ,na 54.Venecijanskom bijenalu za najbolji rad proglašena je videoinstalacija Sat/The Clock ,remek djelo Christiana Marclaya. Rad je sastavljen od tisuću filmskih isječaka, u trajanju od 24 sata. Dakle, impozantno trajanje(cijeli dan!)rada u kojem autor na interesantan način spaja film kao današnji umjetnički medij  No. 1  i vrijeme kao kategoriju(ne kao stvarnost!), dakle nešto što je imanentno samo čovjeku. Navedeni Sat u svakom trenutku trajanja tog velikog filmskog kolaža  prikazuje točno vrijeme, čime autor aktivno uključuje svakog onoga tko promatra ove videoinstalacije jer je vrijeme u tim isječcima istovremeno i njegovo(promatračevo!) vrijeme .Ovo ,a i druga umjetnička istraživanja arhiva dovode do očekivanog rezultata-fizičkog prostora memorije. Slikovito rečeno –prostora ispunjenog starim stvarima( u navedenom  filmu bila bi to: vozila kojim skupina preživjelih pozitivaca sa svim onim što posjeduju, očajnički bježi od svojih progonitelja, zlih motociklista) .Potencijal arhiva postaje gorivo kojim se budućnost misli voziti!?Hm..

Promjena svijesti, koja je neminovna nezaustavljiva i ireverzibilna i doslovno i metaforički mijenja obličje sačuvanih arhivskih artefakata što znači da je strategija vintage -oblikovanja moguća tek kao jedna nova vrsta happeninga (udaljenog od onog historijskog) To naravno nije u planu današnjih svjetskih oblikovatelja umjetničke scene, a razlog je poprilično jasan-ukinuće metafizike okolni prostor čini neprijateljskim( u filmu bi to bila pustinja),pa jedino što preostaje je stvarnost razmjene  predmeta kao najvišeg dometa tog ekskluzivnog humanizma(Ch.Taylor).

Rekoše nam -Budućnost neće pripasti pokornima, kako su nas stoljećima uzalud uvjeravali. Budućnost će pripasti spremnima na beskompromisnu borbu....,malo zastadosmo  te se upitasmo  : Pa zar za kanister kerozina  i bjelokosnu škrinjicu?-Ne, vi samo za kanister!-rekoše. 
Dio Marclayeve videoinstalacije

1 komentar:

  1. Mogu se misliti koliko mu je trebalo sve lijepo uštimati. Ako sam dobro shvatio film se sastoji od mnogobrojnih filmskih isječaka na kojima se prikazuje sat. To znači da je trebao pronaći filmske isječke sa svim položajima kazaljke na satu u 24-satnom danu ili!

    "ukinuće metafizike okolni prostor čini neprijateljskim( u filmu bi to bila pustinja),pa jedino što preostaje je stvarnost razmjene predmeta kao najvišeg dometa tog ekskluzivnog humanizma(Ch.Taylor)"
    Sada mi je jasno odakle ona moja Pustopoljina u romanu... :)

    OdgovoriIzbriši