Površnost je bolest

Opće poznata stvar da su se religija i umjetnost kroz povijest neprestano ispreplitale poput kakvog srednjovjekovnog ornamentalno-figurativnog oslikanog kodeksa  ili psaltira, no danas svjedočimo gotovo paradoksalnoj situaciji(na prvi pogled nemogućoj)da je i danas „sudbina“religije i umjetnosti u nekim situacijama vrlo slična. Logično, netko će se upitati i reći:“Kako je to moguće? kako je  moguće da M. Duchamp dijeli sudbinu E. Schilleebeckxa?“

Evo kako:

Neosporna je činjenica da je danas na Zapadu religioznost(kršćanska u najvećoj mjeri)smještena na društvenim marginama, protjerana iz javne(društvene) u osobnu sferu.

Neki teolozi tvrde kako je do takve situacije došlo puno prije Moderne ,možda još od Srednjeg vijeka kada se Crkva olako znala  prilagoditi društvenim strukturama(naprimjer feudalnim ),kolonijanijalizmu  ili nekom drugom diskriminatorskom sustavu(T. Matulić) 

Dakle, poznati hrvatski teolog tvrdi kako je upravo to nekritičko  „navikavanje“ Crkve kroz njenu povijest na pojave koje nisu bile spojive s Evanđeljem uvjetovalo svojevrsnu nepovjerljivost moderne kulture prema istoj. (Time je pojava svetaca kakvi su bili npr. sv. Franjo Asiški ili sv. Dominik još dragocjenija(u nedostatku „autentičnih struktura“) jer je naglašavala uključivanje i obnovu osobne svijesti i savjesti kao i promjenu mentaliteta i duhovnosti u konkretnoj egzistenciji .)Inkulturacija Evanđelja(aktualizacija evanđeoske poruke i prepoznavanje znakova u konkretnom povijesnom vremenu) je stoga danas postala najvažnijom paradigmom u Crkvi. Naravno, drugo je pitanje koliko to uspješno izgleda u svijesti suvremenika!?

Iz ovog se jasno da zaključiti da je jednako važno( ali ne samo Wöllfflinovo!) i mnoštvo i jedinstvo.

Nedavno sam gledao dokumentarac na TV-u (Reporteri-izbor; Prodano: borba protiv globalne trgovine robljem ) i toliko me fascinirala  empatija   jednog muškarca(Ansara iz Pakistana) i dviju žena(Symphorienne iz Togoa i Sunithe iz Indije)koji  s toliko požrtvovnosti i ljubavi rade na oslobođenju  i dobrobiti ugnjetavane djece da je ponekad i sam njihov tjelesni integritet u opasnosti od strane raznoraznih beskrupuloznih i moralnih nakarada koji su tu dječicu iskorištavali na raznorazne načine svodeći ih na potrošni materijal koji se nakon uporabe odbaci bez imalo milosti.

 Posebice je bilo fascinantno gledati s koliko ljubavi navedene osobe „njeguju rane“(socijaliziraju ih iznova!)tih bića mijenjajući tako stvarnost(doslovno ,a ne tek deklarativno)  : njihovu(djece) ,svoju pa i čitavog svijeta čime su potvrdili činjenicu da je put ka Transcendenciji(što suosjećanje svakako jest!) uvijek osoban(Majka  Tereza je jednako tako toga bila svjesna)

 Čini mi se kako je umjetnost danas zapala u mrtvom jedinstvu .Umjetnici širom svijeta ,velika i mala imena ,stilova naoko različitih odbijaju sva druga „zajedništva“kao neprijateljska odbijajući mogućnost jedinstvene osobne priče(npr. Crkva je ipak „propuštala“pojedince od kojih neke od njih danas svecima zovemo, što joj je uvijek davalo u ključnim momentima potrebitu energičnost za dalje )uz neizostavno zaklinjanje u prostore slobode( a ,to su?).

Neki će umjetnici tvrditi da je bitna karakteristika svih institucija u njihovim ukazima  da je  bol samo jedna, prolazeći pri tom sasvim nezainteresirano kraj Meštrovićeva Joba, dok će neki čak povjerovati u činjenicu da je upravo školski ili društveni kurikulum kriv što su neke osobe u zatvoru. Činjenica jest da arttudejisti imaju taj manjak slobode neočekivanih događaja pod geslom –„Ma, to ne može biti!“(Površnost je bolest, Z. Kozina)  Iskreno, rijetko kada je nečiji (tek!)koncept uspio nekome oči ispuniti suzama, što na žalost ne priječi mnoge da povjeruju kako ostvaruju nekakve pomake.

Bol (kojom se ostvaruje povezivanje s drugim )nije u galeriji, niti je u kazalištu, niti u rječniku ali može biti u umjetniku koji je u galeriji ili u kazalištu,ili bilo gdje drugdje ,stoga je jedino pitanje koje se tu nameće -je li itko ikada umro od gladi u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu?  

Mladen Stilinović:Bol