Preobrazba

Isaac Planas Sitja istraživač sa Slobodnog sveučilišta u Bruxellesu proveo je istraživanje nad žoharima na način da ih je stavio u male arene ograđene žicom pod naponom. U slučaju karakterne homogenosti svi bi se žohari trebali slično ponašati. No, nisu jer su neki koji su kasnije bili okarakterizirani kao „sramežljivi ili oprezni“ pokušali se sakriti, a oni drugi prozvani „hrabri ili istraživači“ su istraživali okolinu. Jednostavnije rečeno čak ni žohari nisu samo homogena masa nego svaki pojedinačno ima svoju vlastitu osobnost. Ta vijest vjerojatno ne bi dobro sjela ni jednom epistemologu(epistemolog u ovom kontekstu nema uobičajeno značenje. Štoviše ono se proširuje, te se odnosi na svakog mogućeg ladicoljupca.)jer se tako svaka nepoznanica  eksponencijalno uvećava na entu. Nema tog regala na svijetu koji bi mogao imati toliko ladica u koje bi se sve to stalo.

U tekstu naslovljenom Primitivci budućnosti John Zerzan piše:

U djelu Bezopasni ljudi iz 1959. godine, Marshall spominje kako je jedan Bušman bez prestanka hodao do određenog mjesta u središtu goleme ravnice, na kojem nije bilo nikakvog grma ili drveta koje bi ga označavalo, te je ukazao na vlat trave omotanu jedva primjetnom niti penjačice. Naišao je na nju prije nekoliko mjeseci u kišnom razdoblju, dok je još bila zelena. Sada je, u vrijeme suše, na tome mjestu iskopao sočan korijen i utažio žeđ. Van der Post je, također u pustinji Kalahari, razmatrao sansko-bušmansku sjedinjenost s prirodom, razinu iskustva koju bi se moglo nazvati gotovo mističnom. Čini se, primjerice, da članovi plemena znaju kakav je to osjećaj biti slon, lav, antilopa, bivol, gušter, prugasti miš, bogomoljka, stablo baobaba, žutopjega kobra ili zvjezdooki pasanac, da spomenem tek dio začudnog mnoštva životinja među kojima žive. Čini se gotovo neuglednim dodati da se skupljačima lovcima oduvijek pripisuje sposobnost praćenja tragova koja se gotovo ne može razumski objasniti.

Slijedom toga, vjerujem da ljudi plemena San poznaju i osjećaj kako je to biti žohar, pa možda čak i kako je biti skarabej. Živi, naravno.

Tada sam se čitajući o žoharima sjetio i jednog drugog, još slavnijeg Belgijanca. Jana Fabrea, svestranog umjetnika koji je u svojim djelima govorio ne toliko- o, koliko- s kukcima. Njegov djed Jean H. Fabre bio je glasoviti entomolog s kraja 19.stoljeća zbog čega vjerojatno kasnije ni unuk nije zazirao od tih sitnih bića ,štoviše uključio ih je u svoj umjetnički izraz. Devedesetih je od ljuštura mrtvih kukaca izradio grupu skulptura koje je nazvao „Prolaz“.Prolaz kao prijelaz ili promjena tema je koju provlači i usvojim kasnijim djelima premda ne i eksplicitno naznačeno kao takvo.

Michelangelo Buonarotti:Pieta,1499.

Jedno od takvih djela koje je Fabre 2011.godine izložio na venecijanskom bijenalu u Scuola Grande della Misericordia je i reintrepretacija najpoznatije od četiri Michelangelove Piete. Riječ je dakako o prvoj koju je genijalni kipar isklesao netom prije jubilarne1500.-te godine te se od tada nalazi u bazilici sv.Petra. U Fabreovoj verziji Pieta izgleda podosta drugačije. Prvo, ona je tek dio instalacije koju sačinjava pet velikih i bizarnih mramornih skulptura. Bizarnih jer su isklesani mozgovi u koji su pozabadani razni križevi.(Križevi iz kojih izrasta bršljan ili bonsai drvo na jednoj strani, te križevi sastavljeni od čavala na drugoj strani )Tu su prikazane i kornjače koje je Fabre prema vlastitom iskazu, kao simbole azijskog kulturnog identiteta želi spojiti s kršćansko-katoličkim identitetom. Bogorodičino je lice zamijenjeno lubanjom a u krilu joj se umjesto tijela mrtvog Krista nalazi tijelo bosonogog umjetnika po kojemu gmižu kukci. Kustos zagrebačkog MSU-a Tihomir Milovac će opisujući djelo „Grob neznanu računalu“ reći da Jan Fabre „..svijet kukaca doživljava s velikim poštovanjem.“...te da umjetnik zaključuje kako će.....“kukci i računala živjeti zauvijek jer su otkrili mehanizme neprestane promjene i prilagodbe koji im osiguravaju daljni opstanak.“

Čini se kako je i Jan Fabre neke vrste „sakupljač krhotina “ koji sanja da će ponovo uspjeti sastaviti strukturu u prvobitnom obliku u kakvom je bila? Još jednom jedan postmodernistički umjetnik pada u vlastitu zamku zvanoj: neinformiranost s kojom uglavnom nemam problema .Kad je Angelus Silesius mistički pjesnik sedamnaestog stoljeća napisao kako mora“biti Marijom i roditi Boga,a da je pri tom ...“Bog je ono najsiromašnije što postoji.“(siromaštvo duše sastoji se u tome da ništa ne želi, to jest ,duša budući je lišena svake želje, dospijeva u stanje spokojstva.)napisao je to vođen mističkim zanosom svoje vjere. Zbog čega je Marijino lice u Michelangelovoj izvedbi lice mlade djevojke, idealizirano poput lica grčke božice Afrodite kada u krilu drži sina koji je tada bio u ranim tridesetima? Tako će A. Grün reći:Polazeći od Jungove psihologije Erich Neumann opisao je arhetip žene koja preobražava...slika majčina krila, u kojem dijete raste i prolazi različite stadija razvoja, oduvijek je budila asocijaciju na majku kao posudu, u kojoj se događa preobrazba“..Majka boli, koja ne izmiče boli nego je nosi i preobražava „Zbog toga je u Michelangelovoj umjetničkoj viziji ljepota mladog Bogorodičinog lica(koja bi realno bila starija i na čijem bi se licu vidjeli tragovi boli i patnje)ljepota stvarne preobrazbe. Preobrazbe koja se svojim racionalnim umom ne opire (ne)mogućnostima-da niža stvarnost prelazi u višu, odnosno da se neživo preobražava u živo. Pitanje je, u što umjetnik Fabre vjeruje i što je tražio od publike? Je li tražio da ista povjeruje kako započinju i završavaju u samima sebi?  Ili da budu smrt i rađaju emanacije selfishnessa (P.Sloterdijk)zaljubljene u epruvete pastelnih tonova? Belgijski umjetnik nije svojim radom pokazivao kako je „Jedno u svim stvarima“iako je pošto poto htio povezati naizgled nepovezive kulturne identitete. Je li umjetnik svjestan da bi  preobrazba mogla biti  trajni proces i dinamika utkana u kôd svekolikog kozmičkog događanja?(M.Crvenka) Gotovo me podsjetio na reklamu za Peugeot kad siromašni mladi Indijac od starog izgužvanog karoserijskog metala kopira najnoviji model navedene marke automobila. Čini se kako Fabre samo glumi da zna kakav je to osjećaj biti netko tko nije zapadnjačkog porijekla, i biti nešto što nije čovjek i shvatiti bit toga nečega tako beznačajnog kao što je nakakva buba .Ne može se ipak spočitati težnja i trud umjetnika ne bi li ostvario svojevrsno jedinstvo među ljudima, no ako je mozak jedini organ koji to treba učiniti, stvar je već propala ako ni zbog čeg drugog onda zbog toga što pojma nema kamo ide žohar- Indiana Jones, tj. zbog čega se skriva žohar-ziheraš.

Jan Fabre:Pietas,2011.