Neodređeni konačni obuhvat

Prošlo je gotovo petnaestak godina od kad je David Maljković u javnost izašao sa svojim opusom „Slike za svakodnevnu potrošnju“ (dio ciklusa kojeg je umjetnik nazvao „Stanja slika“) u kojem se pretežito koristio tim „drevnim“,no i dalje egzistirajućim  medijem.I premda nosnice većine prometnika  na kolodvoru  umjetnosti u tom već uvelike mirišu anakronost teme budući da umjetnik već odavno izlaže neke druge artefakte(medijski i konceptualno) u najprestižnijim izlagačkim prostorima te je to (po njima!) ništa drugo doli čekanje vlaka koji je odavno otišao s kolodvora, ipak u mnogim poznatim galerijskim i muzejskim prostorima širom svijeta slikarstvo se i dalje tretira kao ravnopravan medij s onim drugim, takozvanim suvremenim ( koji nužno podrazumijevaju kablove, utičnice, žarulje, ekrane, laptope, diskove, robote etc, etc.)  od strane većine muzejsko-galerijskih uposlenika.To se jednako tretiranje ne primjenjuje poradi banalne  artističke korektnosti nego iz sasvim drugog razloga, i to onog nesvjesnog! Razlog tako uobičajen  u čovjekovom svakodnevnom životu da je stoljećima izmicao, razlog zvani - iskustvo! Prema vlastitom svjedočenju, Maljković se želio razračunati sa konformističkom pozicijom slike ,odnosno sa slikom kao dekorativnim predmetom tj. kao nečem što (...)puno nudi u svom definiranom unutrašnjem prostoru, odnosno  na svojoj površini(...) ,,ali ujedno nedovoljnim odnosno nedostatnim u svom bitku (veza s prostorom koji neku sliku okružuje). Maljković ,dakako svjestan da iskustvo u umjetnosti kao nešto do čega se dolazi uključenošću u mukotrpne procese vlastitih traženja i gubljenja nema alternativu. Ono što je konstantni problem(ne samo u Davidovom pristupu nego općenito na  art sceni ) je baratanje s 'ograničenim vokabularom iskustvenosti' kojeg se lako nabavlja s primamljivih  polica supermarketa zvanog Art Now. No, onaj tko želi nabaviti dodatak prehrani  obogaćivanjem kojim se omogućuje rast mora ići u prodavaonice sa prirodnim namirnicama, ponekad i s egzotičnim. Ali  zbog čega bi bilo tko to i poželio nabaviti? Jedan od odgovora je: zbog neizbježnih  evolutivnih procesa u samoj umjetnosti! A da bi se ti procesi događali, prvi i gotovo nagonski preduvjet leži(kao što je to uvijek i bio!) u namjeri oblikovanja svijeta u kojem se(oblikovatelj) nipošto ne smije izgubiti. No, prije svega, što je to 'ograničeni 'vokabular iskustvenosti'?  Što isti podrazumijeva? Dakle, svatko tko je svjestan ograničenosti  domene Art Now zna da unutar nje prevladava jedan sporazumni vokabular, sporazumno zajedništvo pa i sporazumno iskustvo. Nasuprotno, primjer  Juhanija Pallasmae finskog arhitekta i teoretičara fenomenološkog aspekta u arhitekturi poprilično jasno oslikava kako to izgleda odluči li tkogod potražiti trgovinu zdrave prehrane kako bi se spremanje drugačijeg jela ako ništa drugo barem kombiniralo s prehranom kojoj je većina sklona. Naime, Pallasmaa citira Johna Deweya koji kaže:“Naviknuti smo misliti da fizički objekti imaju ograničene bridove, potom podsvjesno prenosimo to uvjerenje dalje u ograničeni karakter svih iskustvenih objekata u svoju predodžbu samog iskustva i mi pretpostavljamo da iskustvo ima iste određene granice kakve imaju stvari kojima se ono bavi. No, svako iskustvo pa i ono najobičnije, ima neodređeni konačni obuhvat.“ Prostorno promišljanje odnosno prostorno djelovanje u umjetničkom radu na kojem mnogi umjetnici inzistiraju, a među njima i David Maljković u mnogome se razlikuje od prostornog djelovanja o kojem govori i piše Juhani Pallasmaa. Finski arhitekt usvaja tvrdnje svog još slavnijeg prethodnika i sunarodnjaka Alvara Aalta koji je rekao sljedeće:“Nije važno kako građevina izgleda na dan svog otvorenja, nego kako izgleda trideset godina poslije.“Dakle, iskustvo nastanjivanja i svijest o tome da se arhitektonski  prostor nastanjuje cijelim tijelom, ključno je kod Pallasmae. Tijelo je ono koje se pokreće, mašta i pamti.(...) Arhitektura koja se pamti uključuje utjelovljeno iskustvo određeno dohvatom i obuhvatom naših ruku, dodirom naših prstiju, osjetom topline i hladnoće na našoj koži, stavom kojim smo zauzeli i položajem naših očiju. (...)Briljantnost fotografija arhitektonskih zdanja kojima smo bombardirani gotovo je irelevantna činjenica za ono o čemu Pallasmaa govori. Fokusiranost pogleda, centralnost perspektive Pallasmaa podređuje perifernom pogledu kojim opažamo(...) trajno pokretni obzor(...)Arhitektura koja traje upošljava utjelotvoreno iskustvo, ono koje postiže da sva naša osjetila djeluju poput koncerta, uključujući haptički osjet tjelesnog stava ravnoteže i pokreta (...) Kolika i kakva je dakle  potencijalnost neke od umjetničkih instalacija ili postava, u nekoj galeriji u relativno kratkom vremenskom razdoblju (cca 7-90 dana?).Česta izmjena u galerijskim i muzejskim prostorima(što im je ruku na srce i imanentno)podsjeća na genetski inženjering koji drastično ubrzava prirodne procese pa ovca Dolly umire svaki dan širom civiliziranog svijeta. Mi jednostavno nemamo vremena svoja prijašnja iskustva i uspomene u doživljenom iskoristiti za dovršenje djela koje je neki arhitekt započeo. Na kraju, ostaje nam i sama slika kao predmet spoticanja. Tako će mag teorije o vizualnom opažanju Rudolf Arnheim(2004:20) postaviti pitanje :“Zašto je likovna ravnoteža neophodna?“Govoreći o ravnoteži slikarske kompozicije naglašavat će činjenicu da su svi materijalni i psihički elementi tako složeni da sama cjelina ima karakter nužnosti. Neuravnoteženu kompoziciju naziva slučajnom, prolaznom i stoga bezvrijednom. Ravnotežu kao imperativ Arnheim prvenstveno vidi u shvaćanju ljudske tendencije ka ravnoteži kao one koja je tek dijelom veće, kozmičke težnje za uravnoteženjem . Ako su u nekim davnim vremenima ljudi kroz čitav niz generacija na raspolaganju imali sve vrijeme ovog svijeta u doživljaju umjetničke instalacije (većina načinjenog je bila utkana u sporazumne vrijednosti u širem ali i  dugoročnijem smislu, ne tek kao nešto rezervirano za šačicu malobrojnih) danas to nemaju jer nemaju vezu s kontinuitetom, odnosno sa svojim prethodnicima.  Utjelovljenost iskustva zamijenjena je uglavnom vizualnom ,a posljednjih nekoliko desetljeća i virtualnom stvarnošću.  Stoga je drevna (ipak haptička!) radnja uspješnog uravnoteživanja linija, boja, ploha, tekstura na slikarskoj površini nužna poput  jockera u špilu kojem će uvijek nedostajati  jedna karta  jer ono što nudi na svojoj površini pomaže u moru života svima (čitaj: onima koji se ne drže čvrsto vlastitih iskustava pod svaku cijenu)koji su slobodni otplutati u svijet i sve njegove probleme osjećajući u svakom trenutku vlastito tijelo i vlastitu prisutnost (da je samo svijest bitna, tijelo nikad ne bi niti postojalo). Ako prihvatimo da se miješanjem međusobnih iskustava problem promišljanja prostora istodobno i rješava (premda pritom nije neophodno znati da se isti promišlja)nije li to puno efikasnije od intelektualističkog lamentiranja o tome. Otprilike, onako kako su naši stari jeli ekološki pripravljenu hranu, a da pritom toga nisu bili ni svjesni. Na kraju se zapitajmo- Je li David Maljković u cijeloj toj priči bio i ostao artikulator izmiješanog iskustva ili iskustava? Ja ipak navijam za ovo drugo.

David Maljković Iz serije "Slike za svakodnevnu potrošnju" 2002.

Reference:

Arnheim.R.,(2004.) Art and Visual Perception:A Psychology of the Creative Eye, Los Angeles,University of California Press

Peritz,R.(2013.) DAVID MALJKOVIĆ ' Za uspjeh ne postoji posebna formula ,to ipak mora biti dio vas' Jutarnji list, http://www.jutarnji.hr/kultura/art/david-maljkovic-za-uspjeh-ne-postoji-posebna-formula-to-ipak-mora-biti-dio-vas/4043622/                                                                    (datum objave:30.12.2013.)

Sandić,S.(2015.) Personifikacija retrospektive http://vizkultura.hr/intervju-david-maljkovic/ (datum objave:2.11.2015.)     

Stvarnost prostora (2015.) Hrvatska radiotelevizija, urednica: Evelina Turković, 9.12.2015.   http://radio.hrt.hr/treci-program/aod/juhani-pallasmaa-arhitektura-kao-iskustvo-prostorije-sjecanja/136545/