Kojot-Vrata-Zec

Svaki put dok gledam dokumentarne filmove o divljim životinjama nesvjesno činim dvije stvari: prikupljam informacije i „kontempliram“. “Kontemplacija“ je to koja se odnosi na duboko poštovanje prema borbenoj nepotkupljivosti  tih animalnih egzistencija (što se ne bi uvijek moglo reći za sve ljude)za koje niti navijam niti ne navijam. Jednostavno ih mirno promatram. U prošlosti tu životinjsku nepotkupljivost doživljavalo se na bitno drukčiji način:  sjevernoamerički Indijanci su životinjama s kojima su se susretali ili ih lovili pripisivali atribute svetosti pa i božanstvenosti. Jedan od  poznatijih primjeraka takve  svetosti je -  kojot. Kojot je u većini indijanskih mitologija  bio važan simbol(posebice za plemena koja su nekad obitavala na prostoru današnje Kalifornije; u mitu o stvaranju svijeta kojota su percipirali kao zlog i podmuklog  te kao onog koji ometa djelo junaka tvorca (srebrne lisice)te je stoga odgovoran za sve što je u stvaranju loše. (Chevalier,J;Gheerbrant,A., 2007:286) U svakom slučaju odgovoran je za smrt,i to ne neku posebno, nego općenitu i neminovnu. U istom tom prirodnom, ali i mitološkom ambijentu pojavljuje se još  jedna životinja  koja je igrala važnu ulogu u kozmogoniji sjevernoameričkih Indijanaca. Riječ je o zecu. Velikog zeca pleme sa gornje Ottawe, Algonkini nazivaju Manebuš. On je veza između ovog svijeta i transcendentnog, ljudi i Velikog Manitua. Ta će se  indijanska inačica antičkog Hermesa (Algonkini  će i nakon pokrštavanja zadržati Manebuša u liku Isusa Krista)simbolično povezivati i s pubertetom u kojem više ne vrijede isprike iz djetinjstva i u kojem je došlo vrijeme za nešto bitno novo.  Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća svijet je bio preplavljen kojekakvim revolucijama, “izmima“, korijenitim pokretima i preokretima čiji će glavni problem kako će se kasnije ispostaviti biti dragovoljno robovanje posrednostima s  pripadajućom imanentnom i romantiziranom neposrednošću .I baš unutar  tih previranja u  „nekom trenutku“ na svjetsku pozornicu dolazi  njemački umjetnik, performer, antropozof, pedagog i teoretičar umjetnosti - Joseph Beuys. Ulogu karike koja nedostaje na se će preuzeti  kroz mnoge svoje radove. U nekim(odavno antologijskim)radovima će  uključiti već ranije spomenute dvije životinje - kojota i zeca. Za svoj performans („Volim Ameriku i Amerika voli mene“)iz 1974.  s kojotom umjetnik je tvrdio da je bio nužan da bi se „popravila“ šteta  koja se dogodila u srazu bjelačke i indijanske kulture. „Gubitak energije“europeizirana Amerika  po tom krefeldskom šamanu   morala je što hitnije nadoknaditi. (Pitam se, ako je u mitu o kojotu kao ometalačkom faktoru u stvaranju svijeta srebrna lisica imala ulogu demijurga,  je li Joseph Beuys te 1974.godine sebi ciljano priskrbio ulogu srebrne lisice kao onog dobrog blizanca u stvaranju potrebite ravnoteže u tom ključnom procesu?)

Joseph Beuys:Volim Ameriku i Amerika voli mene,1974.

Bilo kako bilo, ako izgubljenu vezu čovjeka s prirodom  i nije obnovio , uspio je usmjeriti čovjekov pogled unatrag prema onom ishodišnom,  krećući se  istovremeno naprijed ,spiralom koju je Paul Klee u svojim vježbama crtanja  na Bauhausu, nazivao linijom koja opisuje samu sebe.

U svom interesu za vernakularnu arhitekturu J.Pallasmaa će se s punim poštovanjem dotaknuti i arhitekture životinja“ta  je ljepota naravno usputna jer ne iskazuje ljudsku ljepotu nego ljepotu preživljavanja, tako je to u stvarnom svijetu. Nema čistih nego samo izmiješanih fenomena.“(Pallasmaa, Hrvatski radio 3.program)

Usputnost fenomena mekih obrisa koji se međusobno pretapaju bit je umjetnosti. Beuys u svoje vrijeme prepoznao pogubnost rascjepa između umjetnosti i života (premda su to prepoznali  i mnogi drugi koji kao da se nisu usudili na glas o tome pričati?) Danas je taj rascjep  (čak u mnogim etabliranim suvremenim umjetničkim ostvarenjima)vidljiv u pornografizaciji umjetnosti(prihvatimo li naravno tezu da je pornografija- sex izvan života) kroz egzibicionizam pod svaku cijenu ili selfishness kako ga naziva Peter Sloterdijk. Budući da svaki čovjek ponekad zna s prljavom vodom izbaciti i dijete , isto nije mimoišlo ni velikog njemačkog umjetnika. Jedno od takvih Beuysovih izbacivanja čini mi se bio je i njegov rad „Das Schweigen von Marcel Duchamp wird überbewertet“ koji se dogodio 11.prosinca 1964. U tada fluxusovskoj akciji Beuys je na komadu papira uljem i čokoladom ispisao spomenutu tvrdnju izražavajući svoje neslaganje s Duchampovom „hladnoćom“,“ravnodušnošću“ te na koncu s njegovim odustajanjem od „pravljenja umjetnosti.“ (što i nije čudno s obzirom na njegovu proširenu ideju o socijalnoj skulpturi odnosno ili jednostavnije rečeno o kreativnosti kao oblikovatelju društva, i napose političkog društva)

Dokaz za tu tvrdnju ponajprije pronalazim u radu koji nije toliko poznat široj javnosti, a radi se o vratima iz 1927. Marcela Duchampa na adresi Porte 11,Rue Larrey ,Paris. Specifičnost vrata leži u činjenici da se ista istodobno zatvaraju i otvaraju. Godine 1973. talijanski galerist Fabio Sargentini, vlasnik slavne  rimske galerije L’Attico kupio je Duchampova vrata prisjećajući se tog vremena: “Taj mi je rad, remek-djelo konceptualne umjetnosti iz 1927., u psihološkom smislu jako mnogo značio, a da toga nisam bio svjestan. Kad sam ih kupio – 1973. – bio sam na psihoanalitičkom tretmanu. Upravo sam tada vidio taj rad, njegovu dvoznačnost – da se vrata istodobno zatvaraju i otvaraju… Želio sam kupiti taj rad i kupio sam ga, plativši visoku cijenu… prodao sam dva svoja rimska stana da bih platio tu drvenu ploču. Moja je majka dugo gorko plakala – nije mogla shvatiti da mijenjam dva stana za običnu dasku.“(Župan,2008:18)

Vrata M. Duchampa  iz 1927.

Kao nešto što pripada građevini arhitekt  Pallasmaa za vrata kaže da“oblikovno bogatstvo vrata kao fizičkog objekta nudi samo vizualnu ljepotu, dok je čin ulaska kroz vratnice prelaženje granice između dvaju svjetova, onog vani i onog unutra, javnog i privatnog, znanog   i neznanog, tame i svjetla. (...)Činovi ulaska i izlaska imaju najdublje metafizičko značenje u arhitekturi.“  (Pallasmaa, Hrvatski radio 3.program)

Ipak, čini se, niti Sargentinijeve, a niti Pallasmine duboke tvrdnje u vezi vrata, nemaju onu snagu koju ima sama igra, kao neizostavni sastojak humora(koji je, uvjeren sam- vrhunac transcendencije) prožimatelj  svakog Duchampovog djela. Igra je ta koja fino brusi i omekšava fenomene ,ona je  ta koja je vodič do vlastitog tvarnog, prljavog i...početnog. Zbog toga je šutnja Marcela Duchampa šutnja onog koji sebe ne uzima odveć ozbiljno(dok pušeći cigaru odigrava šahovsku partiju s Manom Rayom,... primjerice)što je dakako puno više od suhe konceptualne umjetnosti koja počesto obiluje imitatorima Duchampa... i još više imitatorima života( s kojim nemaju gotovo ništa zajedničko premda su ga ustoličili za vlastitog kralja).Upavši u klopku ne razlikovanja sarkazma od humora poput mnogih Beuys je o Duchampu izrekao što je izrekao, ali već sljedeće godine izvodi svoj glasoviti performans s mrtvim zecom kojem objašnjava slikarstvo.

        J. Beuys:Kako objasniti slikarstvo mrtvom zecu

        1965.

Šaptanje u uho mrtvom zecu bio je čin koji je vodio k vrhu iste planine kojom se penjao Duchamp, a kojeg Beuys  nije vidio jer je ovaj jednostavno bio s druge strane planine pa je stoga logično da je i Beuysova kritika Duchampove šutnje precijenjena.

 No, što je se događalo kasnije s Duchampovim djelom Sargentini pojašnjava:(...)Četiri mjeseca poslije Vrata sam drugdje posudio – bila su pokazana na venecijanskom Bijenalu. Ali, majstori koji su radili na uređenju paviljona u kojem su Vrata bila pokazana ‘sažalili’ su se nad njihovim izgledom i prefarbali ih! Nazad su mi ih vratili u sanduku – prefarbana i k tomu izgrebana – ubijena!

Za me je prefarbavanje vrata bila velika trauma, golem šok, nakon čega sam – na dvanaest godina – zatvorio galeriju.

Nije li to tebi vrlo neobično? Zbog svega što sam ti opisao držim da je to vrlo neobično i važno djelo, za mene samoga, ali i uopće.

Pa reci sad zar taj rad ne posjeduje nekakvu mističnu, neobičnu moć? Moja će ti se ideja jamačno učiniti čudnom, ali ne čini li se da su Vrata u dodiru s Duchampovim duhom?”( Župan,18)

Na kraju, moram priznati da poprilično ohrabrujuće djeluje to što ne mogu baš  u svakom trenutku iz nečeg viđenog, naučenog i spoznatog izlučiti sve moguće fenomene .Kad imam sreće, to za mene učine (nesvjesno i organički) neki drugi. Neki  poput Chucka Jonesa.

Zlatko Kozina : Kojot -Vrata - Zec , 2016.

Popis korištenih izvora:

Chevalier, J ; Gheerbrant, A.(2007.)“Rječnik simbola“,Zagreb, Jesenski i Turk 

Stvarnost prostora(2015.)Hrvatska radiotelevizija, urednica :Evelina Turković, 2.12.2015. http://radio.hrt.hr/ep/razgovor-s-juhanijem-pallasmaom/136546/

Župan,I.(2008.)“Duchampov duh“,Zarez,29.svibnja 2008