Um,tjelesnost i kreativnost

Znanje je informacija opskrbljena značenjem.(Liessmann,K.P.2008:24) Jedna je to od mnogobrojnih definicija u koje se ne sumnja. Svejedno nam se nameće pitanje: 'značenja , za koga ili što? ' Prije svega, ako su to značenja stvorena samo od jednog dijela ljudskog tijela(glave!)pri čemu bi koristi imao i dalje samo taj dio ljudskog tijela, jesu li to onda  doista značenja? Što je s ostatkom tijela? Kako stvari sada stoje, odnos ostatka tijela i njegove vlastite glave sličan je odnosu faraona i njegovih podanika. O demokraciji je ovdje potpuno izlišno govoriti. Stroj koji pokreće kartezijanski duh ustoličen na tronu opće prihvaćenih istina isključivanjem tijela iz su-odlučivanja nemilice proizvodi poluparadigme, grotesknost kojih se naravno ne vidi( npr. pod krinkom brige za ljudska prava, briga konvergira ka pravima ljudskih glava?).Ipak, premda „javnom mnijenju“  manje  poznato , činjenica je da se čak i prirodne znanosti počinju drugačije od  očekivanog referirati na već spomenuti odnos glava-tijelo s pitanjima kao što su:'je li um tek manifestacija funkcija mozga'?;'kako nešto tjelesno kao što je mozak može biti uzrokom psihičkih stanja(radost, tuga, strah)'?;'kako mozak kao biološki organ može generirati mentalna stanja kao što su opažanja, sjećanja i osjećaji' npr.?(Univerzum uma, Hrvatska radiotelevizija)  Štoviše, neuroznanstvenici zaključuju da ne postoji nikakva metoda niti naprava s kojim bi se stekao neposredni uvid u svijet mentalnih događaja, mehanizme mišljenja, moć inteligencije i izvore originalnosti. Koliko ljudi ne slušaju jedni druge i ne čitaju jedni druge potvrđuje i  motto nedavno održanog Virtualnog sajma karijera i znanja u Zagrebu, koji se provlačio na navedenom događanju: „Kreativnost i inovativnost najtraženije su vještine na tržištu rada, dok su poštenje i društvenost za poslove budućnosti zastarjele osobine..“ U atmosferi apoteoza svih mogućih  tehnikalija i brzog rješavanja problema malo tko je obratio pozornost na oksimoronsku poplavu raznoraznih izjava: Znanje stranih jezika, komunikacijske vještine, timski rad i osobni razvoj ocijenjeni su bezvremenim vještinama... Spajati poštenje i društvenost kao zastarjele osobine s timskim radom i osobnim razvojem  zahtijeva nagnuća ka nelogičnom, iracionalnom, ka nekoj vrsti okrnjenog nadrealizma. Izjave su to koje ne mogu dosegnuti čak ni puninu jedne floskule, a kamoli što više. Ne čudi stoga što se prikriveni karikaturalni obrazovni mainstream ponaša poput narednika Hartmana iz Kubrickovog filma Full Metal Jacket  iz 1987.godine; svojom motivacijom  sebi potčinjenih on želi dobiti marince koji će spremno dočekati pakao rata. Premda se ne bi reklo, na sličan se način ponaša i  glasoviti PISA projekt koji svojim ranglistama motivira sve kako bi bili što sposobniji upustiti se u nemilosrdnu svjetsku tržišnu borbu o čijoj svrsi  ti isti kandidati nisu pozvani razmišljati. Potencirana obuka djece iz svih krajeva svijeta stvara one koji će uglavnom nešto moći, i puno manje one koji će nešto biti .Svoj toj djeci otežano je  sazrijevanje(plod koji je zreo je ukusan dok je nezreo - kiseo i gorak)u smislu stjecanja znanja spojenog u istinsko jedinstvo koje kao takvo dakako nije prioritet u društvu „industrijaliziranog“ znanja Razglabanje o pojmovima  kao što su interakcije, komunikativnost i kreativnost stvara dojam razumijevanja istog pogotovo kad je popraćena tehnološkim spektakularnostima koje su zamaglile čak i pogled jednoj ženi iz Hlebina na samom početku velike svjetske krize tridesetih godina dvadesetog stoljeća..

Ubrzo nakon što je sa svojim prijateljima pokrenuo grupu „Zemlja“,godine 1930. Krsto Hegedušić naslikao je sliku naziva „Proljeće“.Dvoje ljudi, muškarac i žena s parom volova oru zemlju. Čvrsti obrisi, volumenioznost i grotesknost likova ukazuje na svijet bez ružičastih naočala; mračan, težak, tjeskoban, turoban i naoko neumitno neispravljiv. Rad „What Do Pictures Want?“ mijenja tu paradigmu budući da žena u prvom planu sad nosi virtualne naočale koje joj skrivaju blatnjavu zemlju po kojoj hoda. Hegedušić je prezirao larpurlartizam težeći umjetnosti koja bi bila dostupna širokim narodnim slojevima. Osamdesetak su godina kasnije široki narodni slojevi otkinutih glava od vlastitih tijela  dobili svoje slike ali nitko točno ne zna kao što se i sam W.J.Mitchell pita: Što ta nova „stvarnost“(bez fige u džepu) doista želi?

Popis korištenih izvora:

Liessmann,K.P.(2008.) „Teorija neobrazovanosti“,Zagreb,Jesenski i Turk

Radman ,Z(2007.)Univerzum uma, dokumentarni film, Hrvatska radiotelevizija