Natječaj: Traži se izvršitelj dobrih djela

Objavljivanjem tajnih podataka,  Julian Assange (glorificiran i demoniziran, istodobno) osnivač WikiLeaksa sa skupinom istomišljenika prije nešto više od jednog desetljeća potaknuo je urušavanje „politički korektnog“ ophođenja. Napadnuta je logika, jezik vladajućih! Zvuči poznato, no ipak nije riječ o dadaizmu ( pokretu koji je to učinio „dogovorenom“ jeziku u jeku Prvog svjetskog rata) premda je “prorok dolazećeg doba nedobrovoljne transparentnosti“ kako nazivaju Assangea na neki način ponovio Duchampov  čin izlaganja banalnih predmeta .WikiLeaksovi su izloženi „predmeti“  ovaj put- informacije.  Te informacije koje svako malo vremena „iscure“ iz utilitarno-oportunističkog skladišta civiliziranog svijeta  sve više postaju razlogom uznemiravanja „našeg načina života“. Međutim, te informacije ne ispunjavaju baš svoj cilj u potpunosti ili moglo bi se reći da ga ispunjavaju, ali na beznačajnom uzorku. Razlog leži u, za mnoge neumitnom procesu „postvarivanja“ informacija. Milijarde ljudi širom svijeta s tako dobivenom informacijom raspolažu kao s potajno priželjkivanim predmetom (onako kako se priželjkuje luksuzni automobil i nešto slično),a koji će s vremenom  postati tek kompresijom ,raspoloživom za re-kreaciju nove postvarene informacije. Logično, ta će postvarenost  nastati  na materijalističkom  mišljenju kako čovjek može spoznavati samo svoje ideje dok stvarnost izvan njega (kako za one koji „odlučuju“ tako i za one koji im „vjeruju“ )više neće biti važna tema promišljanja. Tkanjem takvih algoritamskih struktura stvorila se jedna široka lepeza raznoraznih „korektnosti“; krhka tvorevina čiji se zadatak anesteziranja (kad govorimo primjerice o aktualnoj umjetnosti) ogleda u  svođenju suvremenih umjetnika i njihovog djelovanja na fino izbrušeno biološko egzistiranje u nekoj okolini; popraćeno kemijskim reakcijama u ljudskom središnjem živčanom sustavu uz dakako, neizbježnu kulturološku zadanost. Upravo zato jedan od ciljeva tehnokracijskog društva i jest očuvanje  informacija od mogućeg zagađenja kojima sve više prijete kojekakvi „Assangei“,  kojima je  ometanje procesa  određivanja „kvota empatičnosti“ na europskom tlu jedan od razloga postojanja. Tako je jedan od „simpatičnih“ primjera kultiviranja „Europejca budućnosti“ (prije nekih sedam godina) funkcionirao na  sljedeći način:

Delegacija Europske unije u Republici Hrvatskoj raspisuje natječaj pod nazivom: “Ljudi za ljude“ za    učenike srednjih škola diljem Hrvatske. Natječaj se provodi u okviru Europske godine borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, a objavljuje povodom Međunarodnog dana borbe za iskorjenjivanje siromaštva(17.listopada)

[…]Za sudjelovanje u natječaju učenici trebaju pokazati da su nekome pomogli ili poduzeli konkretne i inovativne aktivnosti u borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti u svojoj životnoj sredini te ih dokumentirati u audio-vizualnom obliku poput fotografija, prezentacija ili kratkog filma. Učenici se mogu prijaviti na natječaj individualno ili u grupi do tri učenika.

Pri ocjenjivanju radova naglasak će biti stavljen na učinak, inovativnost i kreativnost same aktivnosti koju su učenici poduzeli u borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti kao i njezinu održivost. Uz to, ocjenjivat će se i način te kvaliteta interpretacije učinjenog[…][1]

Navedeni tekst  natječaja  objavljen  17.  listopada 2010. na jednom internetskom portalu  na trenutak bi zazvučao gotovo monthypaythonovski ,da ovaj put delegacija Europske unije, doista nije mislila ozbiljno .Kako je prošla avantura europske mladeži dok je  kucala na istrošena stara vrata siromašnih(koje se katkad zna nazivati i bližnjim)  pojašnjavajući im svoje vlastite koncepte(ne bi li kao nagradu osvojili put za Bruxelles)  s prigodnim poklonima, danas znaju valjda tek sudionici tog projekta čiji je napor(da se ne bi krivo protumačilo) čak i s takvim impetusom hvale vrijedan.(Analogno promatrajući cijeli projekt, tu bi transgresiju duha moglo usporediti s naslikanim sjajnim izlozima Richarda Estesa koji egzistiraju tek u nepostojećem hiperrealnom prostoru)

    Možda je iz tog razloga dobro  prisjetiti se Francuske 19.stoljeća kada je u njoj djelovao ponajbolji francuski i svjetski karikaturist,  slikar i grafičar  -Honore Daumier. Upravo je on  u tom istom 19.stoljeću, svojim satiričkim crtežima i slikama  kritizirao ondašnji politički establišment, njihovu  sitničavost, lakovjernost te pohlepu svih društvenih slojeva .I doista je bio  dobar u tome. Ipak ono što je kod njega bilo(a i danas je)najprivlačnije- je iskazana sućut koju je osjećao prema običnom čovjeku u odnosu na  mnoge današnje etablirane zvijezde karikature kojima niti dandanas nije jasna bitna razlika između sarkazma i humora.

U svojoj poznatoj slici Kola trećeg razreda naslikanoj oko1862. ,on slikarski opisuje „osamljenu gomilu .Tim je ljudima zajedničko samo putovanje u željezničkom vagonu .Iako natiskani, oni ne primjećuju jedan drugoga ,jer je svatko sa svojim mislima“[2]

Honore Daumier:Kola trećeg razreda oko 1862.

Jasno je da Daumier nije dobio narudžbu za tu sliku. On ju  je jednostavno naslikao jer je posjedovao osjećaj za tuđe dostojanstvo. Budući da natječaja nije bilo, postavlja se pitanje otkuda su mu uopće navirali takvi osjećaji empatije? Zasigurno da ih nije zaradio zahvaljujući školskom programu ili pak projektima svoje vlade odnosno  briselske administracije, jer ih naravno  nije niti  bilo .Danas ih ima, no koliko su to stvarne rezonancije koje diraju nečiju dušu ?Osjetiti nečiju tjeskobu s iskrenom utješiteljskom namjerom može samo  onaj koji u drugome vidi svoju „zrcalnu“sliku. A  „zrcaljenje“ danas kao i u vremenima prije zahtijeva  nešto što se zove poniranje u vlastitu nutrinu. Sipanju „otrovne žuči“ (što je imanentno sarkazmu) u Daumierovim djelima nema mjesta. I njegov bi se rad također donekle mogao označiti ondašnjim „curenjem informacija“, ali na  jedan puno suptilniji način. I nije tu bila važna tek informacija nego jednako tako i  onaj tko je iza informacije stajao kao potpora obespravljenim, kojih dakako ni tada nije manjkalo. Njegove crtačke i slikarske kompozicije  bile su drugačije, prevladavajući smeđe-zeleni tonovi nisu se trudili sakriti grubost koja je izbijala iz cehovski nedogovorene i„nedovršene“slikarske fakture  iz koje kao da je izbijao smrad proleterskog i seljačkog urina.

      Julian Assange je inače uglađen sredovječni muškarac čije  informacije koje su „procurile“ do javnih medija , izgledaju kao da nemaju ni mirisa ni tijela(kao što to uostalom nemaju niti birokratski natječaji vezani za empatiju ) pa ih je uopće teško i uspoređivati s „praznim pogledom“ ljudi iz Kola  trećeg razreda koje je tada aktualni društveni  sustav učinio takvim. U tom smislu ovdje se ne može govoriti o dijakronijskom efektu jer Assangeove informacije jednostavno ne emaniraju novonastale „praznine ljudskih srdaca“,odnosno to čine tek  indirektno. Istina je to raspodijeljena na rate- u kojima se „novac“ vidi jedino kroz brojke na zaslonu računala dok je  Daumier svoju  istinu istresao kao „gotovinu“ na stol kolektivnog suosjećanja (onako kako bi neki otac u kuću donio dnevni utržak ne bi li mu obitelj preživjela-  ne razmišljajući pritom previše o sebi) Daleko od toga da se pomisli kako Australac nije imao dobre namjere ,no jednostavno je riječ o tome kako u njegovom angažmanu- za onog drugog –sumnja u konkretnost nadvladava realnu korisnost. U najboljem sučaju ta je sumnja  Ensorovska- ali to je već kako bi jedan poznati teoretičar umjetnosti rekao: pitanje poznavanja povijesti [nedostatne ] umjetnosti etc.,etc

Literatura:

Janson,A.F./H.W.(2003.) Povijest umjetnosti ,Varaždin: Stanek 

---

[1] Delegacija EU raspisuje natječaj za učenike srednjih škola:“Ljudi za ljude“,2010.URL:http://www.vusz.hr/novosti-najave-i-sluzbene-obavijesti/delegacija-eu-raspisuje-natjecaj-za-ucenike-srednjih-skola-ljudi-za-ljude(2017-06-05)

[2] .Janson, Anthony F /.Janson, H.W Povijest umjetnosti,Varaždin:Stanek,2003,str.681.