Suvremena nizozemska umjetnica, Rineke Dijkstra koja se na svjetskoj umjetničkoj sceni „dokazala“kroz fotografske portrete anonimnih osoba jednom prilikom je istaknula kako je za nju ključna činjenica ta, što je svatko sam. Dakako, ne u smislu osjećaja samoće ili čisto fizičke činjenice odsustva drugih osoba, nego iz činjenice da nitko ne može u potpunosti razumjeti onog drugoga.
Za svoje modele uglavnom uzima mlade ljude, ponekad i djecu prateći fotografski njihov „rast“,primjerice ,od djevojčice izbjegle iz Bosne do te iste sada već mlade majke koja je svoj život nastavila u Nizozemskoj. Fizička promjena nije ono što umjetnica naglašava u svojim fotografijama, nego je to činjenica da je to osoba ona ista, sada samo u „starijem“,tj. promijenjenom tijelu. To je svakako bitno drugačiji pogled na isto u odnosu na primjerice: pedagoge,sociologe,psihologe,profesore,liječnike,trenere,zapovjednike pa ponekad i na roditelje tih istih osoba.
Vođena svojom intuicijom Dijkstra prepoznaje jedinu moguću polazišnu točku u avanturi zvanoj:“Vidjeti drugoga, znači vidjeti sebe“ ,pri tom vrlo često naglašavajući ime portretiranog, zemlju u kojoj je fotografija nastala te datum nastanka. Budući da su fotografije u potpunosti očišćene od bilo kakvog narativnog elementa, gledatelju jedino preostaje pozorno promatrati fizionomiju portretiranih s kojih „određenja“(nacionalnost, rasa, vjeroispovijest, spol, zanimanje ili bilo što drugo)naprosto klize, nestaju kao šminka na kiši i to bez nekakvog naročitog napora od strane gledatelja.
Takav pogled je svojevrsni oblik slobode od uobičajenog strukturiranja pojedinca u „mase“,skupinu osoba sa sličnim materijalnim statusom, političkim pogledom, stupnjem obrazovanja ili u nekakve zajednice nastale kao rezultat sociološkog ili ekonomskog fenomena. Dijkstra odbija determinizam takve vrste te ovaj puta izraelski vojnik Elyacin na Goranskoj visoravni snimljen 26.svibnja 1999.godine nije tek pripadnik svoje jedinice u izraelskoj vojsci, u Izraelu, na Bliskom istoku, nego jedino i samo osoba čiji „unutarnji prostor“nitko ne može vidjeti ,niti proučiti, nego tek spoznati i prihvatiti da ga isti ima. Tek u krajnjoj samoći(dubini svog bića) čovjek je povezan sa svim ljudima.“Tko poznaje krajnju samoću, poznaje i posljednje stvari“-reći će F .Nietzsche.
Danas se teško priznaje nečiji osobni „udio“u svijetu(pogotovo onaj ostvaren metodom „ prostor u prostoru u prostoru“),pa je i posezanje za raznim „kolektivnim biheviorizmima“ jedan od načina umirivanja savjesti ili pokušaja zaboravljanja primarnog zadatka-biti čovjek.
To je jedan od razloga što danas mnogi umjetnici ne mogu promatrati onog nekog pored sebe, ako taj nije dijelom nekakve strukturalističke priče pa bi ti isti poput patologa znali secirati čak i upite , tipa:“ Sine, jesi li gladan?“
Iz „šume raznoraznih kontekstualizacija“ Dijkstra je „izolirala“čistog čovjeka poput alkemičara koji dragocjeni traženi predmet nalazi u prljavštini.
 |
| Rineke Dijkstra:Vojnik ,2008. |
I upravo, poput pravog alkemičara dobivši zlato, ona prekida daljnju potragu
