petak, 30. rujna 2011.

Crvenokosi Nizozemac

Kada rješavate matematički zadatak i ptice na grani znaju da se unutar zagrade mijenjaju svi predznaci ispred brojeva ako je ispred te zagrade  negativni predznak

Čitajući velikane  postmodernizma čini se kako su isti(moj osobni dojam!) već u samom početku svoje formule zaboravili mijenjati predznake, a budući da im je formula trakavica (što značajno pogoršava situaciju) gotovo je nemoguće vratiti se na početak. Nitko više i ne zna kada i kako je do toga došlo. Poput Pilata koji pere ruke od svega na jednom mjestu  i  J. F. Lyotard  će ustvrditi kako je život u stvari mnoštvenost „ jezičnih igara“ kao nešto što je privremeno u optjecaju i što dijelimo bez ikakva epistemološkog jamstva ili filozofijskog utemeljenja. Jezične igre pragmatična su ,lokalizirana  i tek provizorna osnova znanja.



Godine 1890. slikar(sad već gotovo mitski!) Vincent van  Gogh naslikao je sliku „Milosrdni Samarijanac“ prema Delacroixovu predlošku .Nešto suzdržanijeg kolorita sa suzdržanom  izmjenom toplih i hladnih boja ali i dalje prepoznatljiva rukopisa- „ vangogovskog “- niz paralelnih poteza kistom, izvijene krivulje koje površinu same slike po običaju stavljaju na tron ispred ostalih elemenata, barem kad je van Gogh u pitanju.

Govoriti  o naglašenom van Goghovom impastu znači govoriti o konkretizmu same slike kao predmeta postojećeg u svijetu na kojem je slikar urezao svoju osobnu priču, jednu i neponovljivu. Njegov sunarodnjak Theo van Doesburg, četrdeset godina kasnije će o slikarstvu razmišljati na sljedeći način(iako formalno, djela obojice slikara poprilično su različita):“Konkretno slikarstvo ,a ne apstraktno, jer ništa nije konkretnije , stvarnije od jedne linije, jedne boje, jedne površine.“I Roger Bacon, franjevački mislilac, govoreći  o vrijednosti  konkretizma  će zapisati:“Duša se ne može smiriti u istini dok se tijelo ne opeče na vatri iskustva.“

Drugim riječima V. van Gogh slikajući Samarijanca(Krista) onako taktilnog i  tvarnog on u stvari slika sebe, te opravdava i sebe i svoje otvarenje  oblika svijeta koji je stvorio svojim postojanjem, odnosno svojom vlastitom egzistencijom. Na taj način sekundarnom postaje i priča o bolestima koje su pritiskale njegovo tijelo i dušu jer gotovo da bi mogli reći da je upravo činjenica da je taj crvenokosi Nizozemac- jedini ostvareni slikar- poput  tebanske Sfinge .Čini se ipak kako je „ulazak u Tebu“ za mnoge umjetnike  neizvjestan.



Na van Goghovoj slici naslikani su i oni koji su prošli pokraj opljačkanog, izudaranog i napola mrtvog čovjeka ne  htijući mu tako  pomoći .Sivi i leđima okrenuti. Tko zna? Možda su razmišljali o epistemama čudeći se što onaj jadnik u ovakvim   prevladavajućim društvenim odnosima uopće i očekuje pomoć. Taj mora da je pao s konja jer se pričalo da (u to vrijeme je doista bilo tako)onaj tko padne s konja da će od siline udarca ostati bez svog rođenog epistema .Strašno.    
Vincent van Gogh:Milosrdni Samarijanac, 1890.

Nema komentara:

Objavi komentar