ponedjeljak, 19. rujna 2011.

Kad su mala slova postala velika

U jednom  interviewu kojeg je Jacques Derrida dao Jeanu Birnbaumu mjesec i pol dana prije svoje smrti, filozof srebrne kose i oštra zapažanja, još jednom i za svaki slučaj reče :



..kad pišemo knjige koje su izrazito općenite, ne znamo kome govorimo, izmišljamo i stvaramo obrise, ali to nam u biti više ne pripada.



Izgovorene ili napisane, sve nas te geste napuštaju, počinju djelovati neovisno o nama.



....u trenutku kad dajem(objaviti) "svoju" knjigu(nitko me na to ne prisiljava)postajem onaj-koji-se-pojavljuje-i nestaje, kao ona neodgojiva sablast koja nije nikad naučila živjeti. Trag koji ostavljam izražava istodobno moju smrt, buduću ili koja se već dogodila, i nadu da će me nadživjeti. To nije želja za besmrtnošću, to je nešto strukturalno.



...najteža kušnja: dajemo nešto svoje ne znajući zapravo kome je to što ostavljamo  povjereno. Tko će to naslijediti ,i kako ?Hoće li uopće biti nasljednika? To je pitanje koje si danas možemo postaviti više nego ikad. Ono me neprestano zaokuplja.



Jaques Derrida ovim riječima ne predvodi(i dalje!) samo skupinu ljudi od riječi ,nego i one ostale: od slike tvarne ili digitalne, nepokretne ili pokretne ,od funkcionalnog i nefunkcionalnog volumena, od volumena življenja i neživljenja ; koji se pitaju čemu to djelovanje kada će prije ili kasnije doći na red ona starozavjetna; neumitna i neupitna: jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo
(Ps103,16)?

Govoreći o potrebi pažljivog ophođenja s jezikom( J.Derrida kao alžirski Židov, naravno govori o francuskom jeziku) slavni pisac/filozof će upozoravati kako se ne može s jezikom raditi bilo što nekome padne na pamet jer on postoji prije nas, a i vrlo je vjerojatno da će postojati i poslije nas. Jedno gotovo strahopoštovanje koje je Derrida imao prema francuskom jeziku kojeg je on u potpunosti prihvatio, u našim hrvatskim okvirima kao svojevrsni pandan ime koje mi odmah iskrsava u podsvijesti, a vrlo brzo i u svijesti je ime Ede Murtića. Slikar je to čija sam djela prvo vidio u monografijama, pa na izložbama, pa na dokumentarcima, pa opet na izložbama, pa onda opet u monografijama i na web portalima, pa...U svakom slučaju ono što mi se vrzma po glavi je  slika velikog majstora dok zadubljen u svoj rad  uporno ostavlja svoj trag ,uporno, i ma kako patetično zvučalo ,do posljednjeg daha. U stvari slika koja mi se vrzma po glavi, slika je obojice majstora i od kista i od pera.Kad bi Derrida uočio neke ispuštene formulacije znao bi reći: Shvaćate li neizmjernu dubinu pitanja koje su skrivale te dvije riječi?S istom tom ozbiljnošću Murtić će stavljati ili ukidati sraz ploha ili poteze kistom u svom tretiranju slikarske površine. Možda će zazvučati neobično ,ali nekako mi je obojice žao(pogotovo sad kada ih više nema na ovom svijetu), i to ne zbog toga što svojim radom nisu uspjeli steći potrebitu materijalnu sigurnost. S te strane nisu imali problema. Naprotiv. Edo Murtić je uglavnom govorio slikarskom gestom kojom je po površinama od minijaturnih do ogromnih formata ispisivao vlastitu egzistenciju. Murtić je iskonski slikar koji se uvijek borio sa zadanim formatom; sukobljavajući kromatske vrijednosti kroz ritam kojeg je samo njegovo krvožilje osjećalo. Taj najintenzivniji dio  života od početnog do zadnjeg poteza/slova sam Derrida je nazivao preživljavanjem, pa će tako reći da ga nikad toliko opsjedala neizbježnost smrti kao u trenutcima sreće i užitka. Štoviše reći će za sebe da je imao sreću da voli čak i nesretne trenutke svojega života u kojem je upravo preživljavanje ono što čini samu strukturu onoga što se naziva životnom egzistencijom. S druge strane obojica majstora u svojim razmišljanjima o političkim tvorevinama,( dakle o  Europi, Francuskoj, Hrvatskoj itd),o globalizaciji, a i o ljudskim pravima, su po meni obojica na razini onog, hipotetski kreiranog  ;Mojsija koji nije  u potpunosti prihvatio svoju proročku zadaću, pa bi ono što bi za svoje sunarodnjake  najviše tražio, bili tek  puni lonci( čitaj: socijalna sigurnost, kvaliteta života itd) .Jasno je da stari majstori nisu istinski vjerovali u zajedništvo, ethos jer im je to naprosto  priječio  njihov intelektualni modernistički/postmodernistički habitus .Niti to čak nije bilo  nelegitimno, da stare majstore nije mučilo pitanje :Tko će to naslijediti,i kako? Hoće li uopće biti nasljednika?

Pred kraj svoga života kako nam opisuje slikar Josip Vaništa i sam Miroslav Krleža postavlja si ta krajnja pitanja: Hoće li štogod ostati od svega toga; hoće li se to zaboraviti, hoće li netko sve to izbrisati? Tko će o tome prosuđivati, i u kojim okolnostima, u vakuumu oko nas, u pomanjkanju klime, u potpunoj praznini…?

I što pomisliti u ovom trenutku nego da je strah uhvatio naše junake da možda među onima kojima su osigurali pune  lonce ne nađu nasljednika koji bi čuvali njihove tragove. Kako se smrt približavala Derrida će ustvrditi da to nije bila puka želja za besmrtnošću nego da je to u stvari nešto strukturalno. Tako smo došli do onog trenutka kada struktura postaje Strukturom tj. kada nada umire posljednja!
Edo Murtić:Iz tame,1999.god.

2 komentara:

  1. Počašćen sam što si za ovaj post odabrao filozofa koji je i meni osobito drag i što će upravo jedna njegova knjiga - gle koincidencije - biti tema jednog od mojih budućih postova. Ne znam odakle si izvukao njegove posljednje misli, zvuči vrlo zanimljivo, ali zašto ti ih je žao, to će mi ostati nejasno. Prirodno je pitati se kome to ostaje iako je odgovor, s moje točke gledišta, svejedno kome. Bitno je samo jedno za života: ustrajati u formiranju svoga djela, to je religija stvaratelja bilo koje forme uključujući tu i filozofsku. Moram priznati, pomalo me je i sam Derrida iznenadio tim svojim pitanjem stavom. Kao da se na kraju pokazuje da mu stav prema religioznom osjećaju u sebi i nije bio jasan... ili?

    OdgovoriIzbriši
  2. Zašto mi ih je žao?Pa,evo npr. treći velikan naše zapadnjačke povijesti- Mozart, četiri godine prije vlastite smrti piše svome ocu na samrti:"Budući da je smrt(u punom smislu)istinska,krajnja svrha našeg života,posljednjih sam se godina toliko dobro upoznao s tim istinskim,najboljim prijateljem čovjeka,da mi njezina slika više ne predstavlja nešto zastrašujuće,nego me,naprotiv,tješi i smiruje!I zahvaljujem svome Bogu što mi je priuštio tu sreću,omogućivši mi(razumijete me)priliku da smrt upoznam kao istinski ključ naše istinske sreće."(Pismo od 4.4.1787.)
    Nisam siguran da su(moj je osjećaj takav iz onoga što sam vidio i pročitao)oni oni prihvatili smrt kao "ključ istinske sreće".
    Ni sam za sebe ne mogu reći hoće li mi smrt biti "sestrica" kao sv.Franji.
    Meni je osobno srcu priraslo tumačenje jednog teologa koji za Isusa kaže da se na križu morao odvojiti od ljudi koje je volio,čije je rane zacjeljivao i kojima je naviještao Radosnu vijest.Najzad(to je ono ključno)morao se odvojiti od svoje predodžbe o Bogu,pa je zavapio :Bože,moj,Bože moj zašto si me ostavio!Tada je Bog bio nešto "najpraznije" i "najsiromašnije". I naposljetku se morao prepustiti u Božje ruke.

    OdgovoriIzbriši