Nastavna jedinica 28

 

 

Dok Joseph Kosuth u svom glasovitom djelu iz 1965.godine „Jedna i tri stolice“, naglašava tri predodžbe kao što su:

-tekst o stolici iz rječnika

-fotografija stolice

-konkretna stolica kao stvarni predmet,

ja(Zlatko Kozina) u svom djelu „Nastavna jedinica 28“ izlažem pogledu, kao što i sam naslov potvrđuje- nastavnu jedinicu, ili bolje reći fotografiju pravokutnika preuzetog iz   srednjoškolskog dnevnika obrubljenog četirima obrisnim  linijama(55  x  37,5mm).Unutar istog sam na gornju samostalnu liniju upisao predmet-likovna umjetnost

 te ispod navedene linije i tematsku nastavnu jedinicu  iz tog predmeta za 4.razred gimnazije. U donjem lijevom kutu tog pravokutnika se nalazi kvadratić ( 9 x 9mm) u koji sam upisao redni broj(28.) nastavne jedinice. Crna pozadina i bjelina tog malenog pravokutnika ,a i sudeći po obrisnim linijama koje se nastavljaju ,promatrača  mogu navesti na  zaključak da se radi fotografskom isječku nekog šireg rasporeda.

No, što se u stvari krije iza ovog na prvi pogled banalnog čina upisivanja teme o kojoj će srednjoškolski profesor govoriti?

Naime, upisane riječi govore da će se tu,28.nastavnu jedinicu govoriti o videu, eksperimentalnom filmu i internetskoj umjetnosti. Govor o  navedenim vrstama novih tehnologija komunikacija se poklapa s rednim brojem 28.,a i kako se u natječaju spominju navedene umjetničke strategije iz svog arhivskog podruma sam izvukao upravo tu nastavnu jedinicu.Za razliku od Kosuthovog teksta na primjeru djela „Jedna i tri stolice“ ovdje tekst nije opis jedne moguće predodžbe, nego on ovdje postaje  i fotografija i konkretan predmet istodobno, tj.  bijeli pravokutni komadić papira. Svaki umjetnik sanja život u kojem je slobodan jer dovoljno zarađuje od svoje umjetnosti .U našem slučaju to vrlo često znači rad u školi u svojstvu nastavnika likovne kulture ili likovne umjetnosti.  Onog trenutka kad sam taj nastavnički rad proglasio  performansom, spominjanu nastavnu jedinicu produžujem  na način da govorim (u ovom slučaju o videu, eksperimentalnom filmu i sl.)o umjetnosti nastojeći se poput glumca utkati u svijest publike(u ovom slučaju maturanata-budućih stupova društva).Ta nastavna jedinica tada metamorforizira u stvarnost i govoriti primjerice o videu samo s formalne strane, značilo bi  sve svesti tek na analizu. Za vrijeme predavanja nastojim to iskustvo predavanja ,tada, na licu mjesta proživjeti do kraja, bez ikakvih ostataka. Stoga kad naknadno gledam taj pravokutnik s upisanom temom ,da parafraziram A. de Mella, indijskog isusovca koji je govorio o iskustvima rada na Sadhana institutu i te o svojim ponovnim dolascima na isto to mjesto...“ ne osjećam apsolutno ništa, nikakvu emociju, nikakvu vezanost, nikakav osjećaj romantike ili nostalgije...život, ne na karticu, nego uvijek uz gotovinsko plaćanje. Posve ući i posve izaći...“Osobno za mene je to oblik društvenog djelovanja koji je s formalne strane propisan pravilima nadležnog ministarstva i koji je htjeli, ne htjeli dio Post-strukture ,ali svijest o tome da je svaka izolirana teorijska analiza (uglavnom) paraliza, ohrabruje umjetnika(čak i u školi i ispred publike koju zovemo učenicima, budućim...)