GLUPI UMJETNIK

Grigorij Jefimovič Raspućin nezaobilazna Fin de siècle figura ruske kolektivne svijesti. Kultni lik o kojem je mnoštvo toga napisano, snimljeno pa čak i ispjevano. Njegovo djetinjstvo prožeto tragičnim događajima na neki je način odredilo njegov kasniji životni put. U osamnaestoj godini odlazi u manastir što će kasnije uvelike utjecati na njegovo isforsirano poistovjećivanje s arhetipskim likom sveca, iscjelitelja i proroka. Uglavnom, svima je poznato kako je taj lik nakon svojih hodočašćenja po Grčkoj i Jeruzalemu dospio i u sam Sankt Petersburg, točnije na dvor Romanovih. Problem koji je tištio carsku obitelj, a ponajviše samu caricu, zvao se princ Aleksej. Vjerojatno je tada mnoga ruska slavenska duša suosjećala s caricom koja nije mogla pomoći vlastitom djetetu koje je bolovalo od hemofilije. Sve dok se nije pojavio Raspućin, sveti čovjek s izvanrednim moćima. Iscjelitelj je problem riješio hipnozom(spominju se i pijavice?)te u očima carske obitelji zauvijek postao jedan od njih. Onog trenutka, kad je zauzeo svoje mjesto na dvoru, započela je i era Raspućinove kontroverznosti po kojoj ga prepoznajemo. Žene svih staleža u opijenom Raspućinu (što od alkohola, što od pohlepe)  pronalazile su otklon od svojih šablonskih muževa i još šablonskijih ljubavnika. Začudo, i takav kakav je bio, još uvijek je imao snažan utjecaj na cara Nikolaja i caricu Aleksandru budući da su njegove političke savjete najozbiljnije slušali i u djelo provodili. Protivnici dvora  trljali su ruke. I kako to već biva u takvim pričama, bilo je samo pitanje časa kad će doći do prevrata situacije. Naime, neki drugi članovi plemstva koji su Raspućina gledali u sasvim drugačijem svjetlu od onog carevog i caričinog, odlučili su uzeti stvar u svoje ruke: odlučili su ubiti samozvanog proroka...

Neki imaginarni pratitelj vijesti, negdje u debelom hladu, u ljetnim mjesecima 2013.godine osvrnuvši se unatrag mogao bi 'ladno  (i relativno točno)zaključiti jedno: za prošle dvijetri godine lajtmotiv globalnog (a to gotovo uvijek znači – politički i ekonomskog!)svijeta definitivno je :demonstracija na javnim prostorima.

Demonstracija na trgu, ulici, parku ili bilo gdje drugdje, logično je, političko ekonomsku elitu čini nervoznom. Arapsko proljeće, Occupy Wall Street, Duranadam, neka su od imena tih demonstracija. Običaj imenovanja kojekakvih oluja i tornada uobičajio se već odavno. Isti običaj izgleda započeo je i s nekim drugim olujama. Kao što rekoh, politička i ekononomska elita na ta strujanja, gibanja i previranja ne gledaju s previše simpatija. Ono što oni i njihovi mediji gotovo automatizmom čine je obavezno naglašavanje činjenice kako je to što se događa isključivo u režiji vanjskih neprijatelja te zemlje(ovisno već o tome gdje su nemiri).

Nitko nije toliko naivan pa pomislio kako nema takvih stvari, ali u stvarnosti u kojoj je čovjek tek organizam nasuprot stroju s kojim tek treba ostvariti prave odnose i gdje će mu isti vremenom pojasniti njegovu svrhovitost ,nije čudno da je to jedina dopuštena paradigma. S druge strane, javnost nije svjesna paradoksa, a taj je da niti jedna političko-korporativna elita ne podržava prosvjede, makar se isti događali u zemlji najgoreg mogućeg  neprijatelja iako će se deklarativno podržavati demokratske snage. Kako je to moguće?

Odgovor leži u činjenici da je pošto poto važno očuvati svjetsku ekonomiju,apstraktno okruženje kojeg čine ekonomske informacije u obliku geometrijskih struktura. Cyberspace. Termin je to koji dugujemo Williamu Gibsonu, piscu romana Neuromanser(1984.).Na žalost povijest je pokazala da je čovjekova upotreba geometrija uvijek na granici prelaska u isključivost. Na toj granici rijetki ekvilibriraju pazeći na vlastitu i tuđu životnost. Puno ih je više koji tu granicu prelaze. Budući da je geometriji imanentan koncept tj. plan, nije nikakvo čudo da se u toj atmosferi rađaju bogovi. Problem kod tih bogova je nestrpljivost(čitaj: nedosegnuta samospoznaja)koja nema volje čekati još i veliko mnoštvo ostalih koeficijenata pri ukrcaju u njihovu Arku. Srećom svemir nije statičan te uvijek postoji i druga strana.

Ako bi danas nešto u svijetu (službena znanost u duhu moderne inkvizicije na to ne pristaje) bilo antipodom cyberprostoru onda su to morfička polja Ruperta Sheldrakea. Morfička polja su svojevrsne strukture organičkih oblika(nepravilne kakva priroda već jest)koje tvore pojedini organizmi, svaki zasebno. Ta  polja se oblikuju kroz vrijeme i prostor. Primjerice, današnji štakor izgleda kako izgleda i ima nagone kakve ima zahvaljujući pamćenju kroz vrijeme i prostor. To pamćenje dovodi do toga da se više ne govori o prirodnim zakonima nego o evoluirajućim  navikama koje su jedinke pojedine vrste usvojile i usvajaju, a da makar iste fizički bile odvojene više tisuća kilometara. Štoviše, ta polja nisu zatvoreni sustavi ona se miješaju s drugim poljima i utječu jedna na druge. Vizualno govoreći: bila bi to pretapanja. U tim pretapanjima procesi koji se odvijaju stvaraju nove navike. Rupert Sheldrake se upitao kako bi itko mogao objasniti let ptica u jatima dok stvaraju fantastične kratkotrajne skulpture, a da se pri tom ne sudaraju. Tako dakle govori,enfant terrible suvremene biologije.

Vratimo se sada opet u svijet globalnih političko ekonomskih strujanja.U Hong Kongu je u lipnju održana konferencija znanstvenika koji su razglabali o novom svjetskom poretku.U želji da to što ozbiljnije zvuči provlače se pojmovi kao što su „institut“ ,“novo“,“ekomomska misao“ itd. Organizatori su uglavnom naglasili da će se promišljati o novom modelu demokracije. Gospoda svjetski intelektualci među kojima je kako se kaže bilo i nobelovaca su došla do zaključka da je „demokracija na izdisaju“.Rješenje bi mogla biti fuzija kineskog modela političko ekonomskog društva sa Zapadnim demokratskim naslijeđem. Kanadski filozof  Daniel A.Bell će na tom skupu ustvrditi:“Više ne vjerujem da je demokracija u formi jedan čovjek, jedan glas najbolje rješenje za organizaciju političkog sustava.“Smatra da bi svijetom trebala upravljati politička elita prema intelektualnim sposobnostima i moralnim načelima, pa u tom smislu podržava kinesku misao o demokraciji kao „diktaturi neobrazovane i nemoralne većine“.(možda su se sjetili suđenja nekim kratkotrajno samouvjerenim veličinama?)

Skup u Hong Kongu nije bio jeftin, no srećom po učesnike skupa taj „sitni“ problem riješio je George Soros. Gorge Soros je danas, svjetska figura, tolika da mu je čak „ime“ postalo umjetničkom paradigmom. Soros realizam. Miško Šuvaković otac te paradigme će taj realizam okititi: medijskim predočavanjem stvarnih informacija, funkcionalnošću, optimalnom projektnošću koja će se najbolje realizirati kroz primjerice site specific (reagiranje na konkretnu realnost određene mikro sredine)čime bi se„univerzitetski“ diskurs spustio na razinu srednjeg intelektualnog sloja građanstva i njegovog javnog mnijenja. Uzevši u obzir i ovo o čemu govori M.Šuvaković i sastanak u Hong Kongu, prvo što mi pada na pamet metafora je o velikim  rančerima kojima  posao vode predradnici. Lako je zaključiti da se u  likovnoj kulturi tog predradnika danas naziva kustosom. Isti kako dalje navodi Šuvaković, „preuzima mnoštvo kompetencija od teoretičara, kritičara, menadžera ali i umjetnika.“ I poput stečajnog upravitelja preuzima stvar u svoje ruke. Smatrajući kako umjetniku, ne može biti dovoljno slaganje ili uravnoteženje linija i obojenih ploha, Marcel Duchamp je još davno zaključio da ne želi biti glupi slikar jer je tvrdio da njegovu umjetnost tvore složeni mentalni procesi. Slavni umjetnik nije doživio vrijeme u kojem se odmak od uobičajenog pretvorio u želju nekih drugih premještajući umjetnikovu odluku u drugi plan.Nemajući nikakvu želju za skrivanjem, ne-umjetnički svijet od umjetnika je učinio glupana. Glupim je postao usvojivši duhovnost u kojem je pristao biti tek „kreativnim ljudskim resursom“.Art today se teži pretvoriti u totalni dizajn, a dizajn u konačnici uvijek teži standardizaciji ili kako smo već čuli funkcionalizaciji. Da bi se dizajn ostvario, ideje je potrebno crpiti iz baždarenih rezervora spoznatog i upravljanje će biti nesmetano.

 Dakle, u pozadini svega ipak leži najobičnija materijalistička slika stvarnosti. I zato je lice gospodi s Wall Streeta kiselo čak i kada gledaju kako se primjerice svrgava diktator u nekoj bliskoistočnoj zemlji (premda oficijelna politika redovito ostavlja dojam kao ona koja je na strani pobunjenika) jer i diktator na neki način može biti dio vladarske elite, globalno gledajući. Važno je razularenu masu držati pod kontrolom.

Zamislimo sad na trenutak svijet u kojem  umjesto tajnih agenata nekadašnjeg Istočnog bloka koji su držali pod kontrolom svaki svoj rejon ,operiraju site specific artisti koji će na opće prihvatljiv način anestezirati, svaki svoj komadić urbane sredine. Sve to uz obilnu pomoć tehnike koju neki vizualiziraju kao stroj koji samoreproducirajućim gorivom sam sebe nadograđuje tražeći maksimalnu učinkovitost vlastitog dinamizma. Uzmimo primjerice tekstualne umjetničke poruke s lcd displeja koje ponekad viđamo u gradovima. Kako god bile privlačne pa čak u jednoj mjeri duboke, one se nikako ne mogu odmaknuti od ishodišne točke, tj. od prevladavajuće instrumentalizirane racionalnosti. Kao takve, čak su i poželjne, i zato, ako je točna konstatacija da je „istinska umjetnost proročka“one taj atribut nemaju.(Proroci obično nisu u dobrim odnosima s vladajućim strukturama) Predočivši si svijet na taj način(maštovitost je legitimno sredstvo?)nije nimalo čudno što se teorija Ruperta Sheldrakea ne prihvaća. Tko bi pametan naime priznao nemoć i ograničenost u odnosu na nekontrolirane procese koji nadilaze ljudski um uz pretpostavku da se želi biti mjera autentičnosti? Srećom po tehničku stranu „ Cirkuski lav ne zna da u svakom trenutku može pojesti krotitelja.“Srećom po prirodnu stranu  funkcioniranje života je neobjašnjivo i zauvijek neukalupljivo.

Dvojica urotnika Feliks Jusupov, caričin rođak i vojvoda Dmitri Pavlovič,30.prosinca 1916. namamili su Raspućina na nekakvu veselicu ponudivši ga cijanidom zatrovanim vinom i kolačima. Iz nekih neobičnih razloga Raspućin i je to nekako podnio. Ali nije podnio iz blizine u sebe ispaljene hice. Potom mu je tijelo bačeno u hladnu Nevu iz koje su ga tri dana kasnije izvadili. Zaključak: urotnici su se riješili nametljivca(premda ne na lagan način)koji je sam sebe pokušao proglasiti mjerom.

Pitanje koje se postavlja je:“Ima li danas urotnika?“Što se tiče nametljivca, on ne nedostaje. Baš naprotiv, tu je već zadnjih petstotinjak godina, pa se poprilično udomaćio. Što sad?

Naivno bi bilo vjerovati da ga je moguće iskorijeniti. Takva utopija i ne bi trebala biti cilj.

JENNY HOLZER

Čak i nije problem u tom dugogodišnjem sustanaru. Veći je ipak problem u domorocima koje taj sustanar i dalje fascinira dok slušaju njegove zavodljive priče sjedeći na podu oko njega poput Marije, Martine sestre dok je slušala Krista. Ali daleko je on od Krista. I zato što prije domoroci raskrinkaju lažnog mesiju, to bolje po njih. Nitko ne traži da ga se izbaci na ulicu, ali bi mu se mogao naći kakav posao oko kuće. Barem da zasluži smještaj.