Nestajanje bitnog

Christo Javacheff i Jeanne –Claude svjetski znani umjetnički par umotao je podosta toga(otoke,obale ,rimske zidine, Pont-Neuf, Reichstag etc).Istina, ostalo je ponešto i nerealiziranih projekata, a tu su i djela čija se trenutačna stanja likovna struka uobičajeno naziva:work in progress. Takva djela likovna kritičarka Catherine Millet okarakterizirala je kao prolazna djela koja do vrhunca dovode kratak trenutak što ga s njima(s djelima)dijele prolaznici. Ta „otvorena djela“postoje samo zato što su ih gledatelji dodirnuli ili naprosto proživjeli nekakvo iskustvo u srazu s tim umotanim objektima tj. tkaninom samom. To je glavni razlog zbog kojeg navedena teoretičaraka nadalje zastupa tezu da su uspomene na te događaje življe od osjećaja što ih u nama bude fotografije koje su ih zabilježile. Takvo djelo ostaje memorirano u sjećanju svih onih koji su se tada zatekli na mostu ili oko njega. I kad ne bude više tih ljudi, zauvijek će nestati nešto veoma bitno. Kad piše o Pont-Neufu Jadranka Damjanov točno uočava kako se umatanjem  skrivaju kako raznolika funkcionalnost tako i konstruktivni elementi mosta, ali i dodaje „..istodobno je dobio na važnosti, jer skrivanje uvijek upozorava na ono što je skriveno. Skidanje omota vratilo je most u prvobitno stanje ,otkrilo ga ponovo pogledu promatrača, međutim, sad ga je pokazalo takvim kakav nikad prije nije bio, prije iskustva svoje skrivenosti“.Bilo bi interesantno danas pitati očevice o svim tim događanjima oko mosta. Na koncu prošlo je relativno dosta vremena od tada. Tridesetak godina. Vodeći se konstatacijom teoretičarke Millet o pohranjenosti bitnog u živim svjedocima tih događanja, mogli bismo zaključiti kako se zalihe smanjuju.

Christo&Jeanne -Claude: PONT NEUF, 1985.

U jednom sjajnom BBC-evom dokumentarnom serijalu How art made the World   

 u jednoj od epizoda koja se bavila temom smrti u umjetnosti, spominju se godina 1487. i velika astečka piramida Tenochtitlán. Do vrha te velike piramida moglo se doći stepenicama s bilo koje od četiriju strana. Naime, astečki povjesničari su zabilježili da su se navedene godine tim stepenicama penjale kolone ljudi koje su prema njihovom svjedočenju bile duge više od tri kilometra. Sa svake od četiriju strana. Na žalost nisu to bile horde turista u svojim pohodima za što fantastičnijim foto-kadrovima. Bili su to žrtveni janjci .Na vrhu piramide su bile dvije prostorije za ubijanje. U njima bi ih dočekivali svećenici koji su nosili maske napravljene od ljudskih lubanja(sjetimo se simbola Himmlerovih esesovaca)mašući obrednim noževima. Još živim žrtvama čupana su srca iz grudi, a zatim su im odsijecane glave i stavljane na kamene police. Bilo je to ubijanje industrijskih razmjera. Najmanje 40000 ubijenih u samo četiri dana. Asteci su detaljno dokumentirali ovaj događaj za buduće naraštaje svojom umjetnošću u vidu ogromne statue Coatlicue sa uklesanom ogrlicom od ruku,srca i lubanja te prikazom boga žrtvovanja Mictlantecuhtlija. Onako prikazan s oderanom kožom mora da je djelovao zastrašujuće. Ipak postavlja se pitanje: Zašto? Čemu toliko ubijanja? Zbog čega bi itko želio svoj svijet preplaviti tako stravičnim slikama, slikama ljudske klaonice. Pogledajmo jednu od najvećih astečkih svetinja: kameni žrtvenik kružnog oblika odnosno kameno sunce sa 3,5 m u promjeru predstavlja darovatelja života. Bog Sunce je stvarao Zemlju žrtvujući svoju krv. To znači da su mu ljudi zauvijek dužni i moraju mu uzvratiti najdragocjenijim što imaju-sopstvenim životom. Ukoliko se dug ne bude otplaćivao, Sunce će otići, bit će vječni mrak, usjevi će propasti, a tada će nestati i života.Budući da je astečko društvo bilo strogo hijerarhijsko: najviše je bilo onih na dnu piramide(kao i kod drevnih Egipćana)- običnih građana; iznad njih bili su ratnici  koji bi se pobrinuli da svojim ratnim pohodima priskrbe ratne zarobljenike za žrtvene obrede;onda slijedi svećenstvo koje je ritual ubijanja pretvorilo u svojevrsno jezovito kazalište; na samom vrhu je astečki dvor s kraljem-vrhovnim vladarom. Očigledno da je taj ritual ubijanja običan puk držao pod kontrolom i što očekivati nego podložnost onima koji su sijući smrt, istu po vjerovanjima građana kontrolirali. Prije koja dva tjedna, točnije 31.siječnja 2014.umjetnik Zlatko Kopljar je predstavio  sagrađene stubove ,obeliske( i to nedovršene) kao ruševine kolektivnog sjećanja. Naime umjetnik je prikupio opeku ili ciglu koja se proizvodila u logorskoj ciglani i od tog drevnog graditeljskog materijala sazdao te obeliske pozvavši građanstvo na sjećanje o stradanju Židova, Roma, Srba i drugih političkih i svjetonazorskih neistomišljenika u Jasenovcu. Predstavljajući Kopljarovu (neki kažu i najradikalniju) instalaciju naziva K-19, Žarko Paić će tako reći:“ Umjetnost postavljanja u javni prostor nije nipošto tek instalacija tragova i arhiviranja pamćenja protiv zaborava. Radi se o nečem mnogo vjerodostojnijem. Istina, osvješćivanje krivnje i oprost otvaraju prostor za slobodu novoga početka.“

Uspoređujući astečke svećenike s vrha piramide dok su vitlali obrednim noževima i nacističke ubojice koji su također vitali svojim noževima i drugim smrtonosnim oruđima i oružjima mogli bismo zaključiti da formalno nema neke razlike. I jedni i drugi su inzistirali na tome da im je potrebna tuđa krv, krv onih koje su smatrali manje vrijednim. I to zato da bi njima bilo bolje, odnosno da bi uopće po njihovom vjerovanju imali budućnost. Čini se ipak kako  astečka smrt unatoč eksplicitnom opisu i nije više tako strašna. Nije strašna kao ona iz Jasenovca. Ipak ,nisu li oni jadnici od prije petstotinjak godina koji su se penjali stepenicama do vrha piramide one iste žrtve kao i one od prije nešto više od šezdeset godina koje su nemilice ubijane u  jeku Drugog svjetskog rata. Uhvatimo li se formalnih različitosti netko bi mogao konstatirati da je astečko ubijanje nesretnih zarobljenika  ipak krvavi ritual prouzročen poganskim vjerovanjem dok je ovo nama povijesno bliže , ipak ubijanje bespomoćnih i nedužnih neviđena u zlo ogrezla hladnokrvna kalkulacija  bolesnih ambicija od strane ljudi modernog 20.stoljeća. No može li postojati razlika između tih smrti? Sva su ljudska bića konkretna, a ne koncepti u vremenu i prostoru. Vrijeme poput mrava na Dalijevim naslikanim lešinama neumitno rastače svako uvjerenje, svako busanje u prsa, svakog pijetla kojeg nitko ne vidi, a koji uvijek kukuriče. Hoće li se ta sjećanja zadesiti sudbina slična onoj očevidaca  Christovih kamufliranih objekata. Sjećanja na događaje iz koncentracionih logora zasigurno u mislima preživjelih logoraša nikad neće nestati. Neće, sve dok ne napuste svijet živih. I neće li i s njima zauvijek nestati ono bitno? Tko će to pamtiti umjesto njih i na način na koji su to oni činili? Muzeji? Knjige? Fotografije? Filmovi? Umjetničke instalacije možda? Neće jer je to nemoguće, i to ne zbog toga što to nitko ne bi želio ili htio. Nema te genetike koja bi tuđe emocije i pohranjena sjećanja naslijedila u izvornom obliku. Ostaje nam pitati se što se onda može po tom pitanju činiti?

Zlatko Kopljar: K-19,2014. 

Odmah treba biti jasan i reći da neće biti dovoljno gledati: betonske stupove, bodljikavu žicu mršava lica , bezizražajne oči i prugasta odijela, na fotografijama ili na filmovima, čitati o njima i njihovim traumatičnim iskustvima, bilo da ih je pisao netko drugi ili čak i oni sami. Neće biti dovoljno gledati ni njihove privatne, vrlo konkretne predmete .Neće biti dovoljni niti Kopljarove složene opeke ,niti drveni pod od grubo istesanih dasaka Anselma Kiefera niti nagomilano bazaltno kamenje Josepha Beuysa. Sve to, samo po sebi je nedovoljno i tada se događa ovo: svijet umjetnosti na Zapadu pronašao je model kako zadržati postojeću poziciju: propisao je standarde tjeskobnih osjećaja čime su dogovorene tjeskobe nezaobilazni svjetionici u „mračnoj svjetskoj( uglavnom bližoj)povijesti.

 Ne znači da ne treba gledati.Naprotiv, gledati treba, uvijek treba gledati i sve treba gledati. U stvari ,najvažnije je gledati. Ljudska lica pogotovo. Svako ljudsko lice koje nas okružuje treba gledati bez ikakvih namjera i klasificiranja.“Ljudsko biće se može spoznati samo intuitivno, i ne može ga se konceptualizirati"(A.de Mello).Kulturni identiteti nisu beznačajni ,ali u ovom slučaju nisu primarni. Upravo zbog toga i jest nastupila ogromna razočaranost vremenom koje je uslijedilo nakon tog velikog rata, razočaranost koja je dovela do rezignacije. Ružičasta slika svijeta u kojem će vrhunski intelektualni umovi svijet uvesti u nešto novo se rasprsnula. Sljedeći korak je oslobađanje od iluzija i zabluda u kojima je čovjek živio, što će reći da slika o čovjeku napretka nije bila istinita. Netko je jednom rekao „biser se rađa u ranjenim školjkama. U mojoj rani također rastu biseri, ali samo ako se pomirim sa svojom ranama.“  S njima se pomiriti mogu samo sam, a ne kolektivno stajati u redu držeći onog kraj sebe za ruku i ne gledajući ga, poput prvašića kojeg je učiteljica po svojoj volji rasporedila. I tek kada čitam tekst jednog od ponajboljih tumača umjetničke namjere J.Beuysa,Želimira Koščevića u kojem on kaže:“Koristeći se siromašnim materijalima u stvaranju svojih prostornih instalacija i ambijenata Beuys je koristio njihovu nisku ekspresivnost da bi –povezani u cjelinu-tek u suptilnom asocijativnom zajedništvu dosegli onu energetsku gustoću koja poput dobre gorive smjese aktivira naše osjetilne receptore“ postajem svjestan artworldovske zapetljanosti u materiju. Taj svijet igra na kartu vlastite sposobnosti sklapanja asocijativnog zajedništva koje to i nije, ali Bože dragi, kao da će to netko znati! Poput muha u paukovoj mreži traže bijeg iz iste, nazivajući to potragom za smislom. Budući da je strategija sam svoj šaman unaprijed osuđena na neuspjeh jer se glumci neumorno poistovjećuju sa svojim guruima ,nesvjesni mogućnosti života kao dijela Cjelovitosti, situacija je takva kakva jest.Zbog toga naravno, ne treba očajavati.S.Kierkegaard je primjerice još davno svoju misao oplođivao Kristom pa je logično da u tom kontekstu sljedbeništvo istog ima isto opravdanje kao i sljedbeništvo Duchampa,Beuysa,Fluxusa,G.Richtera,A.Kiefera,Hirsta ili bilo koga drugog .Upravo ta oplođenost Kristom neopravdano je zanemarena na modernom Zapadu ,a perspektive kojih su se Zapadnjaci odrekli isključivo su rezultat  povrijeđene taštine ili budimo realni-bahatosti!Prisjetimo se članova Fluxusa, i njihovih referencija na Zen-Budizam i I-Čing. Interesantna je činjenica da istočnjačke mudrosti  nikad nisu bile sporne na modernom umjetničkom Zapadu dok se istovremeno pitanje kršćanskog do sada prokazivalo kao, najblaže rečeno intelektualno  nekorektno. Neupućenost i bezvoljnost su se pokazali kao najveći problem, ali što bi doktor Arslanaga reko'- I don 't care because I gotta My Own Private Majdan.