Ovih dana na malim ekranima gledamo ljude po
Slavoniji, u vodi do grla,u čamcima kako plove vlastitim dvorištima, ulaze u kuće i štale spašavajući svoje domaće životinje,svoje pse i mačke.Kuće su to (u rijetke u koje se još može ući-treba napomenuti!)koje sada beživotno zjape. Prazne od ljudi prepunih planova. Prostori su prazni i od predmeta jer iako su tu i oni su "umrli"
Sva sigurnost isisana iz njihove svakodnevice barijera je koju drugi (premda velikog srca i volje)ne mogu prijeći ma koliko god raspredali o njihovoj tuzi i jadu .Ostaju sami i znaju da će kasnije biti još usamljeniji kad medijska zainteresiranost splasne.
Sva sigurnost isisana iz njihove svakodnevice barijera je koju drugi (premda velikog srca i volje)ne mogu prijeći ma koliko god raspredali o njihovoj tuzi i jadu .Ostaju sami i znaju da će kasnije biti još usamljeniji kad medijska zainteresiranost splasne.
Julije Knifer jednom je prilikom
zapisao kako mu je apsurd veoma važan budući da u njemu vidi oblik slobode.
Ovaj veliki hrvatski
umjetnik svakako je poznavao ,a i na neki način prihvaćao filozofiju apsurda
čiji su glavni protagonisti bili J. P. Sartre i A. Camus .Netko će opravdano
ustvrditi da je u likovnim umjetnostima nakon Drugog svj. rata, bilo da je
riječ o skulpturi ili pak o slikarstvu(
egzistencijalizma naravno!), uvriježena slika o snažnom i vidljivom
„rukopisu“na površinama slika i kipova, ostala u potpunosti nepromijenjena.
Otkuda sad to?
Nasuprot tom i takvom rukopisu,(i to bi bilo logično zaključiti) stajat će primjerice
hard edge slikarstvo tj.
minimalistički objekti kao nepomirljiva stvarnost s bitno različitim „ishodištima“. Uglavnom ,to je stajalište
koje prevladava u današnjem svijetu umjetnosti, čime je Kniferova umjetnička strategija postala izuzetak koji svakako
zaslužuje posebnu pozornost. Z .Maković za umjetnika će reći da je „gustoćom
tragova olovke(kada govori o njegovim crtežima), nastojao istisnuti
svjetlost s plohe i dosegnuti apsolutnu tamu i odsutnost svjetla.“Naravno, sva
ta priča oko odsustva jasno upućuje na očit utjecaj ruskog modernističkog gurua
Kazimira Maljeviča i njegov „Crni kvadrat“ koji u stvari nije samo crni
kvadrat ,nego osjećaj odsutnosti predmeta. Na taj način Kniferov zaštitni znak-
meandar postaje osjećaj odsutnosti
vremena. To relativiziranje vremena kao kronološke kategorije je vjerojatno bio pokušaj oblikovanja
opravdanosti vlastite egzistencije uz svesrdnu pomoć Kniferove amajlije – ritma
(meandra).
Najinteresantnije od svega
je to što se niti u jednom govoru o Kniferu ne spominje dvojakost uloge ritma u
njegovim meandrima. Naime, pravilni ritam( u ovom slučaju meandar!) kao likovna
kategorija se obvezno
(neopravdano!)doživljava kao krajnje neosoban. Istina ,kao čisto načelo
oblikovanja (tvarno nerealiziran, tj. na razini koncepcije) on ,doista takav i
može biti. Neosporna je činjenica da se za Kniferove meandre zna upravo zbog svoje realiziranosti (crteži,slike) čime su ti meandarski ritmovi postali itekako osobni. (Premda je ideja kao pojam, itekako osobna,osim ako niste platonovac)Ta je
osobnost jasno egzistencijalistička iako su formalni oblikovni elementi
vrlo često minimalistički(na nekim se slikama dodir umjetnika, trag poteza
kistom u potpunosti gubi!)
I isto onoliko koliko je
bijela važna crnoj ili crna bijeloj ,utoliko je
umjetnička ne-namjera imanentna namjeri čime je djelo(vjerojatno!)
postalo prihvaćena paralelna stvarnost ovoj našoj. Paradoksalno je to, što
je upravo prisustvo ne-namjere to koje je opravdalo i djelo i umjetnika. Ne-namjera je tako postala prava
„odsutnost“ koja to nije te je istovremeno stvarnija i „odsutnija“ od bilo kojeg
Maljevičevog kvadrata( koncepta).
Ono što je „poticajno“ u
umjetničkom djelu ,zasigurno nije ono što je umjetnik „htio“,nego stanje kada
„djelo preuzima ovlasti sa svim svojim „kompentencijama“ otpuštajući umjetnika, a da
ovaj toga i nije svjestan. Idealna ravnoteža između namjere i ne-namjere, između
umjetnika i njegova djela.
Julije Knifer.Meandar |
„Vrijeme je privid, dakle
nešto neautentično, sve što se ostvaruje u vremenu već se zbilo tokom svekolike
vječnosti. Zbog toga unutarnje oko može lučiti simbol i njegovu stvarnost zaustavljajući povijesno
vrijeme ,istodobno ga ne izuzimajući „-reći će mistički pjesnik 17.stoljeća Angelus Silesius
Stoga uvijek je upitno
raščlanjivanje nečijeg umjetničkog rada, jer tko može sa sigurnošću tvrditi da
se netko (ne) drži samo svojih vlastitih iskustava i da (ni)je slobodan
upustiti se u svijet, tj. oblikovati ga, (ne) baveći se samim sobom(svojim
egom)
Praznina srca, konfuzija u glavi, blatni mulj ekstrahiran iz prljave vode koja
se povukla ,nestale stvari (odsutni predmeti).Istočna Hrvatska danas . Pretvarajući ih u ravne
linije,gotovo u kanale, ljudi su rijeke požurili ne razmišljajući o posljedicama.
Stručnjaci su danas sigurni u jedno: rijeke treba
vratiti u njihov prvobitni tok,ritam, u krivulju.Za rijeku ,a i za sve u i oko
nje je dobro da ona meandrira. Čini se kako je meandriranje svojevrsna dokonost polagani tijek koji ostavlja
sebi vremena za svjesnost.
Veliki bijeli prostor, , lijepo složeno beznađe i distanca. Granica koja život znači.
To je taj 'brothers in sense'!
OdgovoriIzbrišiKad sam pisao tamo kod sebe ono 382, imao sam na umu Knifera i trenutačne događaje u Hrvatskoj, kao i nužnost tog meandriranja kako u dvije, tako i u tri i četiri dimenzije.
I sad vidim da si istovremeno i ti mislio slično, da ne kažem isto!
Još me je jedan umjetnik asocira na ovo o čemu pišeš - pjesnik-književnik Ivan Slamnig. I svoju poeziju, i novele, i drame, i roman - on piše meandrirajući. Kao da prvo (bijelo na crnom) iskonstruira to što će pisati, a onda pisanjem (crno na bijelom) to totalno dekonstruira, a neprirodnu logiku književnogovornog kazivanja ekspresivno zavrće ubacivanjem prirodnog reda običnog govora, automatizama, ponavljanja i brbljanja, i onih takozvanih ligamentnih čestica...
Da se vratim na tvoj tekst - prekrasna analogija života i umjetnosti koja je u ovo doba stvarnija od tog života koji je istom bude umjetniji od najumjetnije umjetnosti.
Doista,nije daleko od istine što neki umni ljudi zaključiše:"Da bismo iznova promislili apstrakciju,trebamo drukčiju 'vrstu' teorije ,drukčiju sliku određenja 'apstraktnog' mišljenja!To što spominješ kod Slamniga te "sekundarnosti" te "greške" i"nelogičnosti" i jesu ono najbolje.To mi se sviđa kod crteža Richarda Serre ali i Marka Grotjahna. To čovjeka opravdava da se ne uzima previše ozbiljno.
OdgovoriIzbriši"Rijeka je priroda,kanal je kultura."(T.Matulić)
Evo da se i ja nadovežem na diskusiju iz svoje Pustopoljine; doista si 'pogodio' s Kniferovim meandrom u ovo doba katastrofe ako se tako može reći, na Trećem je bila emisija koja je dala obol pričama da rijeke trebaju meandre, a ne da se 'usustave'u jedno korito što je vjerojatno i dovelo do svih tih poplava... Isto tako, neki dan na mom faksu Dani Julija Knifera... Ništa nije slučajno da bi bilo slučajno... :)
OdgovoriIzbrišiIpak, moram primjetiti da je Kniferov meandar zatvoren. Naravno da njime i nije imao na umu bilo kakvu aluziju na rječne meandre, bilo kakav oblik angažirane umjetnosti, ipak, ostaje činjenica da je zatvoren... neka vrst skrovišta? Samo glasno mislim! :) Bit će da je ova teorija ritma najbliža riječima objasniti njegovu namjeru...
I da, nisi se pohvalio @bezimenojulici da upravo imaš djelo za ovu našu katastrofu (ono posvećeno Donaldu Juddu); zamisli bornaija, djelo Donalda Judda (http://2.bp.blogspot.com/-De7lA1e8gD0/UMbb8BPMrpI/AAAAAAAAPtU/UIgC3snAtOo/s1600/donald_judd_372x280.jpg), apstraktno svom 'dušom i tijelom', dao je ugraditi u nasip obrane od poplava - još prije neku godinu! :) Verziju u obliku skice pronašao sam na ovom linku - http://3.bp.blogspot.com/-_BtQ9miuS4A/T8vif9XAhEI/AAAAAAAAAOE/_ulh8kV40hw/s1600/_MG_1252.JPG Daj, Zlatko, pošalji original!
Evo da se ja Robert aka 'bornaija iz bezimene ulice' nadovežem na tvoj osvrt. :)
IzbrišiPrimijetio si da je Kniferov meandar zatvoren. Da je neka vrsta skrovišta. Što si mislio time? Labirint? Ne znam je l' Knifer imao na umu riječne meandre, ali činjenica je da je svojem djelu dao ime - meandar, ili je to učinio netko drugi, a on ga je prihvatio. Pa mi se čini da se takvim nazivanjem nečeg zatvorenog pokušava iz toga izvući baš njegova suprotnost.
Iz mojeg kuta gledano, ja tu ne vidim zatvorenu formu već formu koja može zatvoriti ono što autor ne želi pokazati naočigled, ali ipak želi naznačiti da ima nešto za nekoga koga zanima to što skriva. Ako se spustim u dvije dimenzije, plohu te anti-slike, znatiželja me tjera da ulazim u one 'rukavce', izlazim iz njih, pratim 'tok' i kad dođem do kraja mogu odlučiti hoću li ostati zatvoren o formi ili krenuti preko ruba ispitati je li zemlja ravna ploha koja ima kraj s kojeg se može pasti u ništavilo. Opet, kada dulje gledam u neki njegov meandar počinje mi se pričinjati da se iz plošnosti platna počinje 'dizati' prema meni. Ili udaljavati, to valjda ima veze s tim koja se polutka mozga aktivira u kojem trenutku. Crna obično počne prva tonuti, ali nije pravilo. Hoću reć - stvar se otvara prema meni i to u jednoj novoj dimenziji. Knifer je na kraju i izašao iz plohe u prostor, čak se i obojio, nije li? Nije li on onaj crni grafit nanosio ponovo i ponovo na papir-platno sve dok se srebrilo nije počelo pojavljivati na površini? Nisam čitao njegove umeandrene tekstove, ali nekako slutim da bi mi se njihov ritam i takav način meandriranja dopali. Anti-tekstovi, apsurdi kao kod Becketa, Harmsa, pa i Cortazara ukomponirani u meandre.
Da se vratim opet malo u tu plohu, u taj ritam svakodnevice. Svakodnevicu koja teži da se na kraju pretvori u ravnu crtu od točke a do točke b, totalno zatvorenu formu. Ili onaj ritam: buđenje-posao-spavanje-buđenje-posao-spavanje. Ritam minimalnog, leitmotiv koji se ponavlja u nedogled. No, gledajući cjelokupan Kniferov rad dolazi tu do varijacija, izlaženja iz okvira, on teži naglasiti to i potaknuti na iznalaženje izlaza. Tako ja to vidim.
Crtao j te svoje meandre i po pročeljima zgrada. Na kraju je 'mali' Franić to pretvorio u 3D meandar-pročelje muzeja. Glazbeno gledajući, nije da se dogodio npr. Bach, ali Terry Riley, Steve Reich, Philiph Glass, John Cage i sl. se jesu dogodili u tim meandrima.
Ima jedan plesno-glazbeni primjer koji me je podsjetio na Knifera. Evo linka: http://youtu.be/RTke1tQztpQ
Pogledajte to kad stignete, zanima me izaziva li isti ili bar sličan efekt i kod vas.
Autor je uklonio komentar.
OdgovoriIzbrišiRečeno ,učinjeno!
Izbriši