Ruža je bez „zašto?“,ona
cvate, jer cvate,
Ne pazi na se i ne pita dal' je oči prate.
Angelus Silesius
Ovi
stihovi njemačko-poljskog mističnog pjesnika 17.stoljeća nisu stihovi koji će
svima biti dragi. Istina, oni(kojima nisu dragi)se o njima neće izjašnjavati ni
na koji način. Neće ih prihvaćati jer ih ne žele(ne mogu?)uzimati zaozbiljno.
Njih već odavno zovemo strukturalistima. I ne bi to bio problem ,da njihove
tvrdnje, teorije, zaključci i definitivni
pogledi na stvarnost ne postadoše jedini
relevantni čimbenici koji pokrenuše mnogobrojne intelektualne kružoke i
sastančenja koji i dalje vrijede poput nekakvih dugogodišnjih pravilnika i
uputa koje ste godinama pronalazili na stranicama Narodnih novina ,iako to što
je tamo pisalo odavno više nije imalo vezu sa stvarnim životom. Dakle, taj globalni Obrovac(sinonim
za propalu investiciju u bivšem sistemu) još uvijek nitko ne zove njegovim
pravim imenom, a sve je krenulo 1968.kada je kako Marcel Gauchet iznosi u
svojim tekstovima, vjera u jedinstvenu teoriju o čovjeku bila tako jaka da se
vjerovalo da će ujedinjenje svih mogućih misaonih dosega(čitaj:psihoanalitičkih,semiotičkih,povijesnih,teorijsko-jezičnih,teorijsko-socioloških
i drugih epistemoloških kućerina) izbaviti
čovjeka iz mraka dimnih zavjesa Prvog
i Drugog velikog rata. Kako to izbavljenje
danas izgleda? Danas se ono najčešće započinje rečenicom tipa:“To na internetu
možete pronaći za samo..,“i odmah sljedeće sekunde po ekranu svog najnovijeg
gadgeta prstom mlatimo gore –dolje ,lijevo-desno, slavodobitno pronalazimo cilj.
Osjećamo se gospodarima situacije. Jedan je duhovni učitelj napisao da nekultura nastaje onog trenutka kad god sve hoću rabiti
za sebe, umjesto tomu se diviti, to pogledati, pustiti. Martin Heidegger govori
o opuštenosti koje proizlazi iz biti razmišljanja. Razmišljati ne znači
gospodariti stvarima, nego pustiti da budu, pustiti da se pojavljuju u svojoj
biti. Ne znam koliko je ljudi danas sposobno prihvatiti ružu onako kako je to
učinio Angelus Silesius. Ne znam je li
to za svog života mogao i Rene Magritte ,slavni nadrealistički slikar, ali znam
da je naslikao jedan od najneobičnijih ,ali i najljepših prikaza ruže ikad. Ogromna
žarko crvena ruža, koja je jedva stala u
nekakvu prostoriju i izgledom ili možda čak atmosferom nekako podsjeća na usamljenu
filmsku divu koja se odmara u svojoj
hotelskoj sobi. S druge strane ružu se može promatrati kao mandalu, mistično
središte, a kod već spomenutog Angelusa Silesiusa i kao sliku duše s otiskom
Kristova lika. Nekad štalica, sada lijepo pometena i pospremljena soba. Sve je
tu na svom mjestu. Ovaj jedinstveni
način da se prikaže Tranfiguracija i to bez ijednog lika rađa nadu da umjetnost
ima sposobnost biti neiscrpno vrelo razloga ljudskog opstanka. Svemu tome
unatoč, tehnički nas logos zadnjih
godina obasipa morem tehničkih i virtualnih mogućnosti, pa ako je suditi
po onoj Lyotardovoj: Banke
podataka su enciklopedije sutrašnjice :one su za postmodernističke muškarce i
žene priroda.“čovjek si može postaviti pitanje: Tko zna tko sve ne sjedi na
pjesničkim večerima ili odlazi na izložbe? Ne, nećemo poput Ivice Vidovića
bacati indikator B, barem ne još, ali da smijemo sumnjati poput J.Habermasa
koji je ustvrdio da današnja postmodernistička
misao(filozofska, znanstvena, umjetnička itd) ne daje dosljedan argument
te se uporno kreće u jednom smjeru postajući neokonzervativnom pričom bez nade. Vješto baratanje jezikom poput
Delfskog vozača koji čvrsto kontrolira zapregu, neko vrijeme obećava iluziju
opstojnosti subjekta(J.Lacan) ,ali samo do onih trenutaka u kojima
miris ruže poče ispunjavati prostoriju našeg subjekta, oslobađajući ju svih riječi koje umah odletješe kroz onaj
otvoreni prozor na Magritteovoj slici.
 |
| Rene Magritte:Grobnica hrvača,1960- |
