Miris ruže

 Ruža je bez „zašto?“,ona cvate, jer cvate,

 Ne pazi na se i ne pita dal' je oči prate.

                                                     Angelus  Silesius

Ovi stihovi njemačko-poljskog mističnog pjesnika 17.stoljeća nisu stihovi koji će svima biti dragi. Istina, oni(kojima nisu dragi)se o njima neće izjašnjavati ni na koji način. Neće ih prihvaćati jer ih ne žele(ne mogu?)uzimati zaozbiljno. Njih već odavno zovemo strukturalistima. I ne bi to bio problem ,da njihove tvrdnje, teorije, zaključci i definitivni  pogledi na stvarnost ne postadoše jedini relevantni čimbenici koji pokrenuše mnogobrojne intelektualne kružoke i sastančenja koji i dalje vrijede poput nekakvih dugogodišnjih pravilnika i uputa koje ste godinama pronalazili na stranicama Narodnih novina ,iako to što je tamo pisalo odavno više nije imalo vezu sa stvarnim životom. Dakle, taj  globalni Obrovac(sinonim za propalu investiciju u bivšem sistemu) još uvijek nitko ne zove njegovim pravim imenom, a sve je krenulo 1968.kada je kako Marcel Gauchet iznosi u svojim tekstovima, vjera u jedinstvenu teoriju o čovjeku bila tako jaka da se vjerovalo da će ujedinjenje svih mogućih misaonih dosega(čitaj:psihoanalitičkih,semiotičkih,povijesnih,teorijsko-jezičnih,teorijsko-socioloških i drugih epistemoloških kućerina) izbaviti čovjeka iz mraka dimnih zavjesa Prvog i Drugog velikog rata. Kako to izbavljenje danas izgleda? Danas se ono najčešće započinje rečenicom tipa:“To na internetu možete pronaći za samo..,“i odmah sljedeće sekunde po ekranu svog najnovijeg gadgeta prstom mlatimo gore –dolje ,lijevo-desno, slavodobitno pronalazimo cilj. Osjećamo se gospodarima situacije. Jedan je duhovni učitelj napisao da nekultura  nastaje onog trenutka kad god sve hoću rabiti za sebe, umjesto tomu se diviti, to pogledati, pustiti. Martin Heidegger govori o opuštenosti koje proizlazi iz biti razmišljanja. Razmišljati ne znači gospodariti stvarima, nego pustiti da budu, pustiti da se pojavljuju u svojoj biti. Ne znam koliko je ljudi danas sposobno prihvatiti ružu onako kako je to učinio Angelus  Silesius. Ne znam je li to za svog života mogao i Rene Magritte ,slavni nadrealistički slikar, ali znam da je naslikao jedan od najneobičnijih ,ali i najljepših prikaza ruže ikad. Ogromna žarko crvena ruža,  koja je jedva stala u  nekakvu prostoriju  i izgledom ili možda čak  atmosferom nekako podsjeća na usamljenu filmsku divu koja se odmara u  svojoj hotelskoj sobi. S druge strane ružu se može promatrati kao mandalu, mistično središte, a kod već spomenutog Angelusa Silesiusa i kao sliku duše s otiskom Kristova lika. Nekad štalica, sada lijepo pometena i pospremljena soba. Sve je tu na svom mjestu. Ovaj  jedinstveni način da se prikaže Tranfiguracija i to bez ijednog lika rađa nadu da umjetnost ima sposobnost biti neiscrpno vrelo razloga ljudskog opstanka. Svemu tome unatoč, tehnički nas logos zadnjih godina obasipa morem tehničkih i virtualnih mogućnosti, pa  ako je suditi  po onoj Lyotardovoj: Banke podataka su enciklopedije sutrašnjice :one su za postmodernističke muškarce i žene priroda.“čovjek si može postaviti pitanje: Tko zna tko sve ne sjedi na pjesničkim večerima ili odlazi na izložbe? Ne, nećemo poput Ivice Vidovića bacati indikator B, barem ne još, ali da smijemo sumnjati poput J.Habermasa koji je ustvrdio da današnja postmodernistička  misao(filozofska, znanstvena, umjetnička itd) ne daje dosljedan argument te se uporno kreće u jednom smjeru postajući neokonzervativnom pričom bez nade. Vješto baratanje jezikom poput Delfskog vozača koji čvrsto kontrolira zapregu, neko vrijeme obećava iluziju opstojnosti subjekta(J.Lacan) ,ali samo do onih trenutaka u kojima miris ruže poče  ispunjavati prostoriju našeg subjekta, oslobađajući ju svih riječi koje umah odletješe kroz onaj otvoreni prozor na Magritteovoj slici. 

Rene Magritte:Grobnica hrvača,1960-