Pedeset i pet godina kasnije...

Jednog se dana David X našao u Las Vegasu. Dok je tako hodao osjetio je snažnu bol u prsima i pao... mrtav. Premda je sad ovo što slijedi nelogično (čovjek je mrtav!?), evo što nam je o tome ispričao:“ Kad sam se probudio u tom mjestu, sve oko mene je bilo bijelo. Nije bilo ni svijetlo ni mračno samo je bilo bijelo. Zapitao sam se:'Gdje se ovo nalazim? Kakvo je ovo mjesto?Gdje su oblici?Gdje su boje?Gdje su automobili?Što je ovo?Ovo nije soba!Nije bilo nikakvih vrata!Onda sam čuo glas:'Ovo je tvoja vječnost!'Štoooo?To ne može biti moja vječnost!Zatim je rekao kako je pokušavao pobjeći,ali se nije mogao pomaknuti s mjesta.Shvatio je da se ne može pomaknuti jer  nema noge, što još gore, shvatio je  da uopće  nema tijela! Završio je u mjestu gdje nije bilo ničega, ni onog prije ni onog poslije ništa. Vrijeme kao kategorija nije postojalo. Apsolutno ništa! Nakon toga se probudio u bolnici shvativši da se vratio u svijet živih. To iskustvo po njegovim tvrdnjama, trajalo je sedam minuta.

David X je uvjeren da je to bio pakao.

To svakako nije jedini opis iskustva kliničke smrti, ali da je u velikoj mjeri neobičan po svojoj „bjelini“ i po svojoj apsolutnoj nematerijalnosti i statičnosti to se mora priznati!

Ta jedinstvena priča otvara nove poglede, veze i analogije sa svijetom za koji bi većina rekla kako s tim opisanim mjestom i događajem nema nikakve veze. Dakako, riječ je o umjetnosti Mnogi su umjetnici dvadesetog stoljeća počevši od Maljeviča,  pa preko Yvesa Kleina željeli postići svojevrsnu čistoću, prazninu. Taj problem, u svom radu mnogi umjetnici tematiziraju i dandanas.

Jasno, sve to već po defaultu izgleda duboko umno, iznimno produhovljeno i neizbježno-elitistički.

Nećemo se zavaravati, istina je malo drugačija. A, kad nije?

Za početak, zamislite da ste radnik na farmi pilića. Otvarate vrata peradarnika, ugledate „pernato bijelo more“(dinamično, naravno!),a iza leđa čujete glas: „Daj, molim te uđi unutra i odaberi mi onih deset s najbjeljim perjem! „Kojih deset, meni izgledaju svi jednako? upitat ćeš“Pa, znat ćeš kad uđeš unutra kojih deset, nema ih s najbjeljim perjem više!“

(tražite tih deset među tisuću ostalih...)

Za sve pisce predgovora, monografskih osvrta i teorija- nije dovoljno tek citirati istočnjačke mistike bez stvarnog razumijevanja izrečenog ne bi li time podarili kredibilitet svim onima koji se eto, jednog dana odlučiše isprazniti.

I, baš to je sporno! Ta odluka za prazninu.

Prvo, mistike se ne može citirati oslanjajući se (samo!)na vlastite cerebralne sposobnosti zaključivanja. Kad citirate mistike(bilo zapadnjačke bilo istočnjačke, nebitno)to nije ista „radnja“ kao što je primjerice citiranje nekog filozofa, znanstvenika, pisca ili umjetnika. Jer kad bi bilo isto, onda oni ne bi bili mistici! Čista logika!

Dakle, zašto nije?

Evo zašto:

1.Mistici govore o Stvarnosti, a svi ostali o stvarnosti.

2.Postoje tri praznine: prva je odsustvo objekta u nekom prostoru; druga je rezultat epistemiološkog analiziranja duhovnosti čime praznina nije praznina nego najobičnija ispraznost; treća je prostor koji čovjek ostavlja slobodnim ako se odrekne samog sebe(vlastitog ega) te tako Bog uvire u nj.

3.O trećoj praznini ( točke pod rednim brojem dva), o kojoj govore mistici, može se govoriti samo u kontekstu Stvarnosti

4.Prva i druga praznina (ista točka) pitanja su stvarnosti.

5.Do uvida u treću prazninu ponekad dolazi i preko banalnih predmeta kao što su to prva i druga  praznina ,ali jedino ako  se odrekne onoga što se o Bogu može misliti i govoriti neovisno o tome iz  kojeg religijskog kulturnog identiteta ponikli bez osvrtanja oko sebe u strahu da vas netko ne čuje.

 

Yves Klein:Praznina ,1958.

Godine 1958. Yves Klein u galeriji Iris Clert je odlučio publici izložiti „ništa“.To je (očekivano?) nazvao  Praznina budući da je prostor galerije bio ispražnjen, osim ormara potpuno obojenog u bijelo.

Pedeset i pet godina kasnije (2013. godine) Miran Blažek je bjelinu izlagačkog prostora Instituta za suvremenu umjetnost zacrnio drvenim ugljenom (Inside story je bio naziv izložbe).To je učinio na način da je obojio onoliko zida koliko može dosegnuti vlastitim rukama poštivajući ograničenja vlastita tijela. Umjetnik kao da se referirao na Le Corbusiera ili Davida Smitha(pouzdano znam da nije!)jer je poznato da je prvi u svojoj arhitekturi razradio Modulora (shematski prikaz ljudskog lika preko kojeg je razradio sustav mjera koje će se međusobno usklađivati),a drugi kipar apstraktnog ekspresionizma koji je svoje skupture-toteme također radio u ljudskoj mjeri. Nakon što je sfumatoznom crnoćom s unutarnje strane djelomično prekrio bijelu kocku iliti galeriju, umjetnik je skupio ostatak ugljene prašine, pomiješao ju s tekućim voskom i oblikovao crnu kockicu dimenzija galerije u mjerilu 1:100.

Šturo nabrajanje pojmova kao što su: hipnoza, kontemplacija, alkemija, autoreferencijalno slikarstvo, institucionalna kritika ili osjećaj prostora ne pomaže previše u percepciji Miranovog rada bez dubljeg upoznavanja umjetnikovog umjetničkog ili bolje reći životnog stava.

Naime,ja vjerujem da je autor kustosu ili kustosici govorio o alkemiji i alkemijskim procesima u svom radu ali ne vjerujem da su on ili ona u njemu vidjeli čovjeka koji je kako kaže Thierry Page..negdje na sredini između tradicionalnog mistika i svećenika,jer alkemičar ne teži toliko za time da bude na razini Boga koliko za istinskim odnosom s Bogom.Kako to znam? Ponovno pročitajte maloprije šturo nabrojane pojmove! Iz takvog bi slijeda (da sam ja Miran) logično,slijedila  ovakva priča  : Bog i ja smo se dogovorili zajednički kritizirati institucije. Dok smo tako išli prema nekoj od institucija, Bog i ja svratili smo na kavu i  pričali o Agnes Martin, Robertu Rymanu,Robertu Mangoldu...uglavnom o monokromima. Dok smo stajali na semaforu spomenuti smo i neizbježnog Yvesa Kleina. Bog mi je tada rekao:“Vidiš Mirane ,razmišljam o farmi pilića i mislim da ću trebati tvoju pomoć.

Miran mi je poslije rekao da nije bilo tako. Kaže da je najčešće sam u svojim procesima iako priznaje da je spoznao kako ništa nije samo u svom individualnom postojanju, pa bio to anđeo, čovjek, ,kukac, kamen ili štogod drugoga.

Vratimo se nakratko nesretnom Davidu X koji je  prema vlastitim riječima, u neopisivoj  bijelini doživio najveću moguću odsutnost topline,prisnosti,potpore bilo čega za čim čovjek čezne i Blažekovoj  izložbi Inside story. Ako je kako kažu ugljen zaliha topline koju je zemlja otela od Sunca nije li umjetnikova akcija iskrenje, otkrivanje prave naravi čovjeka, a to je prihvaćanje života tijela jer bez tijela duh ne može djelovati,a bez duha tijelo bi jadno bilo rastrgano u žudnji za dušom,a duša budući da je zajedništvo duha i tijela jest kamen mudrosti.

Miran Blažek:Inside story,2013

Sad nam je i umjetnikov ritual dovršavanja akcije u vidu oblikovnja crne voštano-ugljene kockice jasniji.Kocka kao simbol čvrstoće i slika vječnosti,a vosak kao pčelinji dar (jedan srednjovelški pravni tekst kaže:plemenitost pčela iz raja i da su iz njega došle zbog čovjekova grijeha;Bog je po njima prosuo svoju milost,i zato se bez voska ne smije služiti misa) označava savršenstvo.

Miran Blažek sada obrće stvar i prostore napuštenog trgovačkog centra u središtu grada Osijeka želi obojati u bijelo. Svoj umjetnički potez nazvat će horror vacui(strah od praznog prostora)Taj historijski pojam iz povijesti umjetnosti sasvim je drugog značenja kod Blažeka koji je svojim činom započetim još prošle godine u procesu zacrnjivanja ugljenom jednostavno konstatirao da se prazninom tek rijetki mogu baviti. I to samo oni najbjeljeg perja.