Ružičasta laguna

Oluja na moru, jarboli jedrenjaka lome se pod silinom udara vjetra. Na žalost to nije sve; podvodne stijene probijaju trup broda i more prodire unutra. Kako zlo nikad ne dolazi samo,(tako kažu!)grom udara u ostatke jarbola. Od udara groma(a što drugo?) jedro se zapaljuje. I budući da svaki brod ,recimo..negdje u 18.stoljeću obiluje buradima baruta ispod palube, nije si teško zamisliti što je dalje uslijedilo.....buuum!!!

Tko od nas nije vidio tu scenu u nekom filmu ili čitao o tome u nekom od pustolovnih romana? Malo je takvih. Zato velika većina nas zna da će već u sljedećem prizoru vidjeti očajnike koji se grčevito drže za krhotine broda. Srećom, te su krhotine redovito drvene pa plutaju u moru. Posljednja bi scena, opet bila nekako očekivana: spašeni brodolomci potrbuške leže na pješčanoj plaži dok ih valovi lagano zapljuskuju...No, vratimo se još nakratko  vremenu očajničkog plutanja morem brodolomca na dasci... “

Braco Dimitrijević:Triptychos Post Historicus 1987.

U našem vremenu umjetničke instalacije nisu neka novina. Svjetski muzeji i galerije obiluju tim oblikom umjetničkog izražavanja. Ipak, legitimnost takvog oblika umjetničkog izražavanja vrlo često je poduprta tek mjestom izlaganja.(ugledna institucija etc).Vrlo često, ali ne uvijek!

Ecce homo! Konceptualni umjetnik kojeg je prepoznala svjetska art scena ,Braco Dimitrijević još je sedamdesetih počeo izlagati svoje čuvene Triptychos Post Historicus instalacije, a koje su se sastojale od: originalnog umjetničkog remek djela, svakodnevnog uporabnog predmeta i elementa prirode-voća, povrća i sl. Nena Dimitrijević tako konstatira:“ Ta djela još su jedan izraz Dimtrijevićevog utopijskog projekta Post Historije u kojem se dokida hijerarhija vrijednosti, a umjesto nje se uspostavlja harmonična vizija u kojoj sve stvari koegzistiraju na istoj razini. Uzdrmana je hijerarhija po kojoj je slika na vrhu, predmet u sredini, a voće na dnu našeg vrijednosnog sustava, jer svaki element u ovim konstelacijama dobiva novo značenje. Nešto od aure djela preslikava se na obični predmet izvlačeći ga iz anonimnosti. Izbor predmeta opet omogućava različito iščitavanje ikonografije slike, dok organska priroda voća cjelini daje memento mori karakter, odnosno upozorava na prolaznost i promjenjivost estetskih kriterija.“ Uglavnom ideja se temelji na umjetnikovom zaključku da..svijet nije načinjen samo od slika, samo od bicikla ili jabuka ,već od svih ovih stvari zajedno.“

To umjetnikovo nastojanje da stvori konkretnu, a ne simulacionističku situaciju Bracu Dimitrijevića oslobađa postmodernističkog habitusa. Možda je prehrabro ili nepromišljeno reći ali ne radi li se ovdje o neuobičajenoj pojavi?Kao naprimjer  pojavi alkemičara? Bi li umjetnik prihvatio takvo određenje? Tko zna? U svakom slučaju mu to ne bi trebalo biti važno! Ono drugo što je važno je da je umjetnik (intuitivno, a kako drugačije?)spoznao neuspjeh povijesti! Neuspjeh povijesti kao tragediju nesuglasja postojećeg, ljudskog, osobnog sa svakom objektivacijom.(N. Berdjajev)

Promatrajući te njegove instalacije(Maljevičeva suprematistička slika, lopata i jabuka; Marcov Plavi konj ,vile i dinja i sl.)čovjek se ne može oteti dojmu da su instalacije izraz čežnje za cjelovitošću. Braco Dimitrijević je tu donekle sličan Kurtu Schwittersu koji skupljao krhotine smeća i raznoraznog otpada i od toga stvarao vrhunske kolaže i asamblaže, ali samo donekle jer je Swittersova cjelovitost bila poput posljednje cigarete na koju osuđenik na smrt ima pravo. Poput nekakvog bljeska. Dimitrijevićev pokušaj ostvarivanja cjelovitosti je drugačije naravi. Njegove instalacije su trčanje za vlakom života u koji se pokušava iznova ukrcati.On trči s prtljagom. U njegovu ruksaku se nalazi i ono telursko i ono tehničko. Kod ovog umjetnika definitivno nije riječ o sociološkom pozitivizmu kao temelju svega čovjekova života što se jasno vidi u (ne/svjesnoj)hrabrosti kojom pristupa instaliranju ;život u skladu s prirodom(elementi prirode),povjerenje u naslijeđe(umjetničko djelo) i čovjekova stalna potreba za funkcionalnošću(svakodnevni predmeti).Umjetnik je uglavnom birao djela rane Moderne premda je u svojim konstrukcijama znao koristiti i neka klasična ( Leonardova, Davidova ili Turnerova slika primjerice)

Svjesni činjenice kako Moderna promovira formalističnu stranu umjetnosti tj. analizu samog medija u širem kontekstu, odustajući pritom od narativnosti i simboličnog što je bila karakteristika tradicionalne umjetnosti i unatoč svemu upravo ta djela ne možemo ne doživljavati kao ona koja emaniraju nešto naslijeđeno.

  Tako programatska namjera fovistista,kubista,suprematista i onih drugih , postaje sekundarnom ,dok u prvi plan izbija nešto što bi se moglo nazvati podikonografskim, nešto što se provlači još iz drevnih vremena.Međutim i opet se dogodio kontinuitet diskontinuiteta ili smicanje inženjerski rečeno u jednoj tvrdnji uglednog umjetnika.

Naime,iako je u svojim instalacijama Dimitrijević koristio i Picassove slike u jednom interviewu Braco Dimitrijević Pabla Picassa naziva mediokritetom koji je egzistirao između poluobrazovane mase i avangardnog miljea čime Dimitrijević otkriva vlastitu Ahilovu petu(usvojenu paradigmu od koje inače pogiba većina okorjelih konceptualaca): kolektivno pristajanje uz Duchampa uz obvezatno omalovažavanje Picassa. Time se ipak pokazuje kako Braco Dimitrijević poput ostalih konceptualaca sakralizira umjetničku namjeru(osjećaj da se stvari, tj. nastanak kulturnog naslijeđa od početka do kraja treba kontrolirati pod svaku cijenu)koja je ništa drugo doli sociološki lijepo upakirani otpad unatoč činjenici da se isto želi prikazati drugačijom ili štoviše višom stvarnošću. Obrana Pablu Picassu (mora se priznati, počesto kao  kulturnoj vezi  nezasitnim predstavnicima konzumerističke bogataške kaste, ali i

i kao vrhunskom slikaru)nije potrebna. Svejedno, treba biti na oprezu jer ,ne postaje li se podsmijehom i izrugivanjem masovnim ljudima? (V.Martek)

 Masovnim  i kolektivnim,  čak i onda kad se za sebe i o svom umovanju misli kao  visokoparnom entitetu, daleko od svih mogućih dinamovaca i hajdukovaca ovog svijeta.

   

Aby Warburg iz Hamburga, početkom druge polovice 19.stoljeća odustaje od svog naslijeđenog obiteljskog prava ne želeći mjesto prvog čovjeka Warburg banke iste one koju su utemeljili,a tko drugi nego Warburgovi, jedna od najbogatijih bankarskih obitelji tog vremena. Sjedište su imali kako u New Yorku tako i u Londonu. Abyju će u dogovoru s bratom biti omogućeno nesmetano studiranje tj. arheološko proučavanje i dakako, stvaranje impresivne kolekcije vrijednih i rijetkih knjiga bez kojih neće biti moguće to putovanje nepoznatim hodnicima skrivenih znanja. Jedna od njegovih tvrdnja je bila i ta da se primjena klasičnih uzoraka iz antičkog doba manifestirala, a manifestira se i dalje kao snaga vječitih oblika koji obično nađu načina da i u novom okruženju(tada se referirao se na renesansna djela, konkretnije na Botticellijevo Rođenje Venere )vode svoj samostalan život. Vječito provlačeće forme.

Možda bi to mogli nazvati čak i arhetipskim, ali svakako svjesni kako se čvrsti obrisi tih uzoraka ne mogu izdvojiti iz cjeline onako kako bi netko odvojio košticu iz marelice.

Stoga je jako škakljivo pitanje: mogu li se plohe omiljenog slikara drastično distancirati od ploha onog koji mi je to manje? Je li onih nekoliko kvadratnih centimetara namaza na nekoj Picassovoj slici, manje potentno od primjerice onih Modiglianijevih ili Maljevičevih? Teško, jer one jednostavno u sebi moraju imati nešto od zajedničke vječnosti .Sve drugo je moraliziranje ili kako je Emil Cioran ustvdio:“Ono što je u nekom jeziku 'posvećeno', to je mrtvo. Očekivana riječ, pokojna je riječ.“

Braco Dimitrijević;Triptychos Post Historicus,2005.

Drugim riječima, umjetnik Braco Dimitrijević ispao je alkemičar koji kao da se u jednom trenutku predomislio, negdje na pola puta, odnosno alkemijskim rječnikom rečeno-u trenutku preobrazbe.Bez obzira na sve, Triptychos Post Historicus kako bi se kunsthistoričarskim  rječnikom reklo-i dalje stoji.

Nije baš utješno, no plutajući brodolomac na svojoj dasci(za sad!), može samo sanjati o spasu u nedalekoj rajskoj laguni dok god ne prihvati riječi neznanog mistika - da se sve što se događa, smije i dogoditi!