Ovo nije Ovo nije moj svijet 2

Dio teksta koji slijedi u kurzivu preuzet je iz teksta „Ovo nije  Ovo nije moj svijet”.Nastavak je drugačiji. Drugačiji jer se jednostavno prepustio „kontinuitetu apstraktnog stroja”(Rajchman,2000:100) u kojem se ostvaruju neobične i „nelogične” veze.I poput organičnosti koju tvore živi organizmi,tako niti organičnost ovih riječi  nema,a niti želi imati ikakve veze s hijerarhijskim modelima „opstanka” kad je riječ o epistemologiji.

Daljnja metamorfoza navedenog teksta je samo pitanje htijenja.

Godine 1976.na ulicama Beograda,umjetnik Željko Jerman na velikoj roli foto papira ispisuje tekst: (koristeći se pritom kemikalijama koje se koriste u razvijanju fotografija) Ovo nije moj svijet.Naizgled jednostavna tvrdnja, tada je bila izraz pobune protiv ustaljenih vrijednosti u umjetnosti, u svijetu umjetnosti pa i samog tadašnjeg društva.

 Pedesetak godina prije Jermanove akcije belgijski nadrealistički slikar Rene Magritte je ispod realistički naslikane lule napisao: Ovo nije lula, što je isprva zazvučalo kao kontradikcija, ali zapravo to nije bila jer se doista nije radilo luli kao utilitarnom predmetu, nego samo o njenoj slici. U tome se zrcalila Magritteova filozofija da bez obzira na to koliko je neki objekt realistično nacrtan, ljudi ga nikada ne mogu percipirati kao stvaran, nego samo njegovu sliku.

Dakle, u istom tom  magritteovskom duhu, ovaj se put ispod umanjene(kolažirane) print fotografije umjetničkog objekta kakva je Jermanova rola foto papira s tekstom „Ovo nije moj svijet“ nalazi se ispisani  tekst stiliziranim rukopisom koji kaže: Ovo nije Ovo nije moj svijet. To što vidimo doista  nije Jermanova rola papira i iako bi se pomislilo da se za razliku Magritteove  naslikane lule koja se ne može napuniti duhanom ova umanjena kolažirana kopija Jermanovog teksta može biti jednako „upotrebljiva“ kao i original-vara se.

Zlatko Kozina: Ovo nije Ovo nije moj svijet 2 ,2016.

Umjetnikov tekst iz 1976.godine, relikvija je kao i bilo koja druga i kad bi se doslovno upotrebljavao bilo bi to tek „insceniranje života“,a kako svaki čovjek posjeduje vlastitu negativnu teologiju ,odnosno vlastito ništavilo poniranje u nj je neizbježno kao i sama spoznaja da priželjkivana stabilnost u svijetu ne dolazi iz sustava riznica koje barataju civilizacijskim epistemološkim transakcijama(u suprotnom  bi primjerice Bušmani, Dogoni i sl. bili tek činjenicom kojoj je istekao rok trajanja, u najboljem slučaju nekakav strukturalistički pattern ).Na tragu tih promišljanja rad  prestaje biti citiranje Jermana postajući nešto sasvim novo ili čak  nešto sasvim staro, poput Heraklitove izreke: “Ne možeš dva puta ući u jednu te istu rijeku, jer prema tebi stalno teče nova voda.“

No, kao što je Jerman svijet označio „ne-svojim ,a ne „ne-našim“ isto je tako davno prije u poznatoj  Kristovoj paraboli naglašen milosrdni 'Samarijanac',( a ne 'Samarijanci'!) Tema kojom su se pozabavili mnogi  umjetnici (sjetimo se  samo van Goghove verzije te iste teme) iz svijesti uljuđenih Zapadnjaka odavno je iščezla.

U svakom slučaju,radi se o otkrivanju,a ne o građenju.Otkrivanju sebe, a onda i konkretnog ili zamišljenog Sirijca kojemu ne treba dati tek pravo na stan i hranu, nego i pravo na " ljepotu apstraktnog stroja"

Popis korištenih izvora :

http://50eura.blogspot.hr/search?q=ovo+nije+ovo+nije+moj+svijet

Rajchman, John (2000.) Konstrukcije, Zagreb, naklada  DAGGK