Između djetinjstva i starosti

U svijesti prosječnog konzumenta poput vijesti o umjetnosti (pritom se uglavnom misli na aukcije u Sothebyju ili Christie'su )jednako tako i vijesti o spektakularnim dostignućima u  znanostima ( potpomognute bombastičnim naslovima na početnim stranicama internetskih portala, tiskanih medija i dakako u sklopu televizijskih emisija), tek su zakratko interesantne, no ne i  nužno zanimljivije od još jedne slike koju se počesto viđa na tv programima   (primjerice National Geographica); izranjanje grbavog kita koji je na trenutak svojim masivnim tijelom izazvao pljusak  i time uznemirio komadić nepreglednog oceana čija se površina nakon toga vrlo brzo vratila u početnu poziciju kao da se ništa nije dogodilo. Prema post-strukturalističkim definicijama pojma site-specific kao nečega čega nema niti može biti  izvan kulture društva i ljudskog djelovanja, grbavi kit i  komadić oceana u stvari i ne postoje. Prema tome neko neodređeno prirodno mjesto koje čovjek ni na koji način nije oblikovao ima manje prava (ili nikakva!)u odnosu na koncertnu dvoranu u kojoj se  izvodi Cageovih-  4' 33''. Budući da za „poštenog post-strukturalista“  to prirodno mjesto  ne postoji ,isti će štoviše odmah znati odgovor na staro filozofsko pitanje: Ako je u šumi palo stablo, a to nitko nije čuo, je li se to stvarno dogodilo?(Dakako da se za njega to nije dogodilo) A ako smo dobro shvatili Kena Robinsona, glasovitog pedagoga stvar bi se mogla  nastaviti i ovako: čak  i činjenica da je Sol LeWitt nekad imao sedam godina, postaje nepostojeća jer Sol LeWitt jednostavno nikad nije bio dijete i budući da nikad nije bio dijete , nikad nije niti  imao „uobičajenu privilegiju“ rasta vlastitog tijela. Tijelo mu je kasnije umovanjem pridodano kao attachment  čime je postalo sekundarno i ograničeno prijevozno sredstvo. I to ne bilo kakvo  prijevozno sredstvo, nego prijevozno sredstvo - za glavu; točnije- za mozak; ili  još točnije- za lijevu stranu mozga.

Zlatko Kozina:Site-specific area, 2016.

 Da se nije preporučljivo prepustiti mislima o slavnim ličnostima kao onima koji su kao i mi također imali dijareju, temperaturu i koji su povraćali zbog mučnine, potvrđuje japanski animirani film iz 1995.godine Ghost in the Shell (osobno bi mi logičniji naslov bio Spirit in the Shell ili Soul in the Shell), koji je potiskivanje tijela, pretvorio u svojevrsni cyber-religijski narativ. Jasno, Postrukturalistički Dio Uma i nije mogao iznaći drugačiju vizualizaciju ishoda za čovjeka budućnosti, no ono što je ipak ključno je podsjećanje gledatelja  na drevni obrazac od strane Univerzalnog Dijela Uma koji je bio „zadužen“ za fabulu. U toj je priči kiborg vrsta mehaničkog oklopa, s duhom tj. mozgom kao identitetom(i dakako entitetom čija prošlost kao relevantnost ne postoji) U jednom trenutku jedan od njih shvati da je on kao  duh u stvari kompjutorski program koji je evoluirao, te dobio Svijest. Tim se filmom kojeg je javnost bezuvjetno prihvatila(jer je djelovala suvremeno i visoko tehnologizirano) po tko zna  koji put  potvrdila Wittgensteinova tvrdnja::“I da se jednom dobije odgovor na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi neće biti ni dotaknuti“(Zelić,2007:184).To metaforičko zadobivanje Svijesti (čak i  u kiborškom tijelu) treba protumačiti kao re-postavljanje temeljnog egzistencijalnog pitanja koje su još u paleolitu otiskom svoje ruke na stijenama u špiljama onovremeni ljudi započeli odavno postavljati- A, tko sam ja?

Sada je jasno da se odreknućem od  geneze slavi otkinuti dio Terminatorove čelične šake koja je na kraju istoimenog kultnog filma iz 1984.godine bila jedini preostali dio, dio koji će biti dovoljan za novu priču bez kraja na nekom otoku tehnologizirane svijesti na kojem se nalazi i odlagalište (kunst)historije .Na njemu stoji Umjetnost koja na zakupljenom štandu pseudoslobode nudi prostor, mjesto i krajolik  kao kulturološke činjenice: prostor kao kulturološku  domenu; mjesto kao lokaciju koja stvara kulturu i krajolik kao kulturološku reprezentaciju proizašlu iz značenjskog.(Đurić,D.;Šuvaković,M.,2015:62) Sakupljače pojedinačnih djela slobode među inim sve je teže prepoznati premda se tu i tamo pojave kao majstori  lutaka.

I  da, postavlja se pitanje :Je li nam doista preostao tek samozadovoljni čovjek bez sjećanja i nade čija se jedina važnost zrcali u kontekstu učinjenog (na kulturnom, društvenom, ekonomskom i političkom planu) u jednom kratkom segmentu zvanom javni život ,između  djetinjstva i starosti? 

Popis korištenih izvora:

Đurić,D.;Šuvaković,M.(2015.)“Prostorni obrat.komparativna analiza funkcije mjesta u eksperimentalnoj poeziji i vizualnim umjetnostima“,Život umjetnosti,lipanj  2015
Zelić,I.(2007.)Vodič kroz filozofiju,Split,Verbum