Healing room

Georg Baselitz slavno njemačko neo-ekspresionističko ime u svijetu umjetnosti najprepoznatljivije po svojim naopačke naslikanim motivima, sam  slikarski čin ovako opisuje: „The artist works in an entirely irresponsible manner. His relation to society is anti-social, and his only duty is to maintain his composure, in respect of himself and his work.“ (Muthesius,A. 1990:29)  

Dakle, umjetnik ni najmanje raspoložen ulagivati se bilo kome, svoju poziciju dodatno „cementira“ tezom da od samog sebe očekuje puno, a da od drugih ne očekuje ništa:

„I'm not interested in viewers:I never have been.“ (Muthesius,A. ,29)                

                              

Georg Baselitz: Čovjek koji jede naranču I ,1981.

            

Premda uopće ne bi trebale, rečenice su to koje mogu zazvučati resko i pri tom izazvati nakostriješenost mnogih teoretičara i povjesničara umjetnosti, ljudi koji ' s velikom sigurnošću mogu detaljno opisati umjetnikovu namjeru do u najsitnije detalje'.(u tom će im slučaju  taština najčešće biti povrijeđena.) Ali kao što i najbolji ginekolozi(muškarci) moraju priznati nemogućnost utkivanja u emotivna stanja trudnica i nakon svih silnih gledanja u ultrazvučne monitore, na priznanje iste nemoći (kad su u pitanju slikari) prisiljeni će biti i najveći teoretičari vizualne i likovne kulture.  (Kad smo već kod spomenute analogije, žene su rađale dok ginekologije kao struke nije bilo, dok danas vlastitu trudnoću uglavnom prate te rađaju uz tu istu stručnu pomoć, barem u onim dijelovima svijeta gdje je takva medicinska skrb moguća)

Slikarovo inzistiranje na procesu odnosno na činu slikanja koji je iznad konteksta i koncepta ,nije kontinuirano trajanje. To nije samodopadno odbacivanje kako stručnog tako i običnog gledatelja, nego je to ukazivanje na trenutke u kojima njegovo razmazivanje boje postaje osvjetljivanje njegove unutarnje mračnosti koja upravo zahvaljujući slikarskom činu, kadru podloge na kojoj slika i svijesti o vlastitom ograničenju- postaje iscjeljujuća i blagotvorna( ponekad i ekstatička) .U tom smislu, Baselitzovi  naopačke okrenuti motivi jedno su od najvećih opravdanja slikarskog procesa u povijesti umjetnosti. Baselitzovo „divljaštvo“ koje emanira iz različito usmjerenih namaza,  kromatskog intenziteta ploha i banalnih motiva koje odabire (portret, animalizam, mrtva priroda, akt, figura) devina su koža, , divlji med i skakavci* umjetničkom establišmentu čak i danas, premda to nitko neće javno reći. Svjesni kako su  i  Baselitzu(kao uostalom i svakom slikaru) iskrsavala pitanja poput: čemu sve to? i kome to uopće treba?,svjesni smo i činjenice kako se ista  pitanja odnose i na život sam. I ne ustaje li se čovjek svako jutro iz kreveta u susret (najčešće) jednoličnoj svakodnevici? Budući da se u kartezijanskom tumačenju stvarnosti( kojemu je imanentno mišljenje po kojem je avantura umjetnikovih postupaka nešto što se prvenstveno tiče kolektiva) preobrazbu svakodnevice ni ne pomišlja  vidjeti kao mogući organički kondenzat, kojeg su ljudsko( samim time i umjetnikovo pa i slikarovo) djelovanje i mišljenje oblikujući dio, a ne tek komadići nečeg bačenog u isto, paradoksalno je stoga  govor o umjetniku današnjice proklamirati kao nešto što je u „snažnoj vezi“ s realnošću. To isto gotovo redovito opovrgava njegovo kiselo lice(čega on možda i nije svjestan?) odbijajući istovremeno čak i onih nekoliko  fanatika u  aseptičnoj 'bijeloj kocki' , pseudo  pars pro toto predstavnika realnosti svijeta  o kojoj sam umjetnik promišlja. Atmosferu te neveselosti kao i lamentiranje o navodnom strastvenom odnosu umjetnika prema svakodnevnom životu pretvara se u intelektualni ritual. Međutim ponavljamo, prevladavajućem kartezijanskom konceptu u kojem  je  zapadnjački um više od bilo kojeg isposnika umrtvio svoje tijelo , preobrazba svakodnevice je nemoguća. Tako je kao jedina preostala opcija ostalo lažno uključivanje gledatelja kao onog koji bi sam mogao staviti točku na umjetničku namjeru recipiranog djela.

Jednostavno rečeno, on u svojoj spavaćoj sobi ne želi gledatelje u trenutcima vlastitog ljubavnog čina, premda nema ništa protiv da se na nekom neutralnom terenu svojim generalizacijama o tome kasnije očituju svi ti sociolozi, seksolozi, pa i religiozni dušebrižnici. Vrlo vjerojatno da će i sam umjetnik kasnije iz svih  tih očitovanja za sebe pronaći mnoštvo korisnih uputa nakon čega će iznova otići u spavaću sobu, (zaključati se) primjenjujući novostečeno znanje.(svjesno ili nesvjesno).

Za to vrijeme nemirna i nervozna 'struka' ne može više čekati te počinje opisivati sve što je se novoga dogodilo u spavaćoj sobi ili što je izvjesnije, uslijedit će opis izgleda zgrade u kojoj se umjetnikov stan nalazi, njegove ulice pa čak i grada nakon čega proročki preporučuju: Neka se dijete zove:Site-specific!

P.S. Srećom umjetnik ih nije pustio u sobu inače bi patio od post-porođajne depresije poput svih ostalih koji su pristali na to.

Dakako dijagnoza o trenutačnom stanju  u umjetnosti koju se“ percipira kao dio realnosti, a ne kao praksu izdvojenu iz nje“ (Župan, 2009.) je samim umjetnicima , teoretičarima i povjesničarima umjetnosti  apsolutno nekorisna ako isti poput Đure Sedera na zalazu(ili usred) vlastita života ne mogu konstatirati:“Dubinski osjećaj svijeta i života je pozitivan. On je radostan, on je s povjerenjem, s ljubavlju. To je riječ koja se teško izgovara i ne treba ju izgovarati puno. To mijenja horizont, to mijenja život. Bez obzira što moj život ide kraju ,to je radost.“(Suvremenici, Hrvatska radio i televizija)

* radi se o biblijskom opisu Ivana Krstitelja

Popis korištenih izvora:

Habjan,A. (2013.)Suvremenici, dokumentarni film, Hrvatska radiotelevizija

Muthesius,A.Dr.(ur.)(1990)Georg Baselitz ,Köln: Benedikt Taschen

Župan,I.(2009.),“Nedjeljom destrukcija!“u: Tomislav Brlek, Bruno Kragić(ur.)15 dana ,Zagreb: Pučko otvoreno učilište ,str.30-33.