Živa mrtva priroda

Čitava povijest prožeta je što istinitim što lažnim pričama; o manjim ili većim visostima i uzoritostima  i svim njihovim (kvazi)ulogama. Prije samo nekoliko stoljeća mnogima od njih ljudi su se divili; mnogih  su se bojali ( dosta ih rjeđe poštivali); a danas ih umjesto običnog puka prate papparazzi koji taj isti puk hrane banalnim i nevažnim pojedinostima kroz popularne časopise. I premda vjerojatno kad je riječ o prosječnom konzumentu današnjeg medijskog spektakla čak  i  nečije tjelesne izlučevine postaju predmet interesa (jer na koncu ipak se radi o ljudima plave krvi ) postavlja se pitanje:  A kako je uistinu  nastao taj s(l)oj ljudi?

Povijesni ( i pojednostavljeni)pregled kaže sljedeće:

Nastanak aristokracije: još u neka pradavna vremena  najmoćniji bi pojedinac ( i njegova obitelj ) nakon što bi vještom trgovinom (lihvarenjem),znanjem(kovanjem i obradom metala) došao do dovoljno sredstava; unajmio novu radnu snagu-ratnike uz čiju je pomoć otimao tuđu imovinu ;utvrdio se u citadeli, proglasio božanstvom ili božanskim namjesnikom; vizualnim i inim sredstvima utvrdio svu neophodnu ikonografiju i već nakon samo nekoliko generacija -nitko više nije sumnjao u istinitost njegovog nebeskog porijekla. Sve ostalo je povijest..

Čak i kada danas govorimo o ljudskom tijelu kao i sama pomisao da bi um (na nekakav svoj neobjašnjiv način) mogao biti podjednako nastanjen u svakom atomu entiteta kojeg zovemo ljudskim tijelom, kod ogromne se većine i dalje  to tretira kao  ideologija. No, priznali mi ili ne i danas je oko poput kakvog karolinškog vladara nasuprot kojeg  „sjedi“ mozak poput kakvog biskupa koji zajedničkim naporima  održavaju umni westwerk.*

A kako svaka ideoolgija zaslužuje svoju porciju pitanja neumitno slijedi:

1.Je li ono u što smo (dosad) vjerovali  samo i  tek „očno“iskustvo sa svim njegovim mehanizmima?

2. Postoje li možda i neke druge vrste  relevantnih iskustava, odnosno njihov zbroj ( „ušno“,“jezično-nepčano “,“nosno“  „kožno“) koji bi također mogao  poslužiti  promicanju humanijih društava?  

3.Trebaju li se konačno razlučiti te dvije vrste borbi od kojih je jedna-'borba za ljudska prava  jednaka za sve- skupa sa svojom podužom poviješću', i druga,' ona koja se „bori“ za jednaka prava svih čovjekovih osjetila'(koja je  još uvijek na samom početku što je donekle i logično budući da tu vrstu titraja „aparati društvenosti“, uglavnom još uvijek ne mogu registrirati)?

Budući da je za očekivati kako revolucionarnih prevrata kad je u pitanju ljudska percepcija ipak neće biti, jedina su opcija- novi „evolucijski“prolazi kroz epistemološki gustiš:

↕

Tuđa iskustva umjetnosti( bilo kroz stavove, namjere ili koncepte)doživljavamo kao elemente kolektivnih i privatnih mrtvih priroda  iz kojih su izrasli, a ono što je u njima bilo vječito , ekstrahirano je te stavljeno u pogone ( klasteri psihogeneze )čija je karakteristika da nikad nemaju svoje sjedište samo na jednom mjestu pa ih se stoga najčešće percipira kao nepostojeće.  Umjesto boca, jabuka ,violina i draperija stoje ponuđena živa 'mrtva iskustva'. Ona su istovremeno prisutna u sva tri agregatna stanja realne stvarnosti

 'Klasteri psihogeneze za Galeriju, Galerija za klastere psihogeneze !'

Mogu li galerije koncipirati svoju djelatnost temeljeći sve svoje umne radnje na parafrazama znanstvenih laboratorija, upirući se  doći do istine  koja se nalazi izvan galerijskih prostora ali  koje će poslije izložbe i zainteresirani puk biti svjestan. Ne, to neće ići jer struktura tog 'objekta' toliko je nestabilna da obrisi postaju sve sfumatozniji u nezaustavljivom procesu  koji se odvija sve do trenutka potpunog nestanka granice između galerijskog i vanjskog prostora. Odjednom ćemo se htjeli, ne htjeli naći vani. A vani je situacija najvjerojatnije  sljedećeg ishoda:

 Umjetnik/kustos koji u samoj svakodnevici ne bude mogao prepoznati beskonačno grananje apstrakcije kojoj je organičnost svega imanentno stanje bez iluzije o mogućem blue screen  stanju ,poput pijanog je vozača koji je se izvrtio  na cesti pa sad više ne zna je li okrenut u pravom smjeru. A kad se ipak odluči krenuti dalje, što zbog usamljenosti što iz straha počne pjevušiti pjesmicu: ..“ Umjetnička praksa se izjednačila sa životom la-la-la...“

Zlatko Kozina:Klaster psihogeneze  1 ,2015.

(mrtva priroda s K.Althoffom, A.Weiweiom,F.Westom,C.Oldenburgom i S.Dalijem )

* zapadno zdanje sakralne građevine u kojem je boravio karolinški vladar u ranom srednjem vijeku za vrijeme liturgije