„Krenuti na put, znači malo umrijeti“

Još od pradavnih vremena(doista pradavnih jer radi se o vremenu prije  nekoliko desetaka tisuća godina) ljudi su u manjim skupinama koje su znale brojati do najčešće desetak jedinki, prelazili velike udaljenosti. Uostalom to se vrijeme i naziva vremenom nomadsko- lovačko-sakupljačkog načina života. Od tada pa sve na ovamo migracije ljudi su se neprestance događale. U tom je smislu interesantna usporedba putovanja Odiseja i Abrahama o kojoj se pisalo i navodilo bitnu razliku između te dvojice; Odisej se vraćao kući s jasnim ciljem dok je Abraham krenuo na put u nepoznato. Nije teško zaključiti kako je Abrahamu bilo ipak puno teže budući da nije imao jasnu sliku o tome kamo ide, osim povjerenja u Božji poziv koji ga potiče krenuti  pa će tako francuski književnik Edmond Haracourt reći:“krenuti na put, znači malo umrijeti“, što će reći kako napustiti svoje korijenje znači napuštanje vlastite povijesti, ali uz istovremeno otvaranje mogućnosti za „novo rođenje“ (Velčić,2014.)

S druge strane danas smo svjedoci nekih novih migracija, odnosno mješavine migracija; migranti iz bliskoistočnog područja sa svojim životnim pričama prepliću se s onim našim koji također  idu na Zapad. (ponekad samo  do Zagreba)

Umjetnik Matej Knežević koji je također sa svojom obitelji „malo umro“ preselivši se u Zagreb, svojom recentnom izložbom „Ma, moraš ti njega znat'!“ čini dvije stvari istovremeno: odgovara na pitanje-zašto?(svojoj rodbini, znancima i svima drugima) te isto tako problematizira pitanje sjećanja na konkretne osobe. U svojoj instalaciji u kojoj stilizirani skelet (drvene letve omotane sijenom) kuće ocrtava  koncept kuće ,a ne njeno stvarno doživljeno utjelotvoreno iskustvo; dovodi u pitanje filtere kojima se (pogotovo u našem podneblju) omotava dualizam : kuća – dom. Knežević se tako koristi poznatom pričom Tri praščića (uokvireni svinjski repovi kao pojačivač kolektivno usvojene teme)s pripadajućom klišeiziranom poukom (kako se lijenost ne isplati) stvaraju bez-identitetsko mjesto (jednoobrazni ukrasni fragmenti upućuju na potrošačka mjesta ,trgovačke centre mjesta bez značenja) koje to prije nije bilo dok jastuci u kutijama dodatno naglašavaju nepomično vjerovanje u ustaljenost familijarnog trodimenzionalnog prostora.

Matej Knežević, konstrukcija postava izložbe "Ma,moraš ti njega znat!"

Razmišljajući o konkretnim ljudima s pripadajući im imenom i prezimenom ,a  koji su se istrgnuli iz  zavičajnosti da bi negdje drugdje(poput igrača Tetrisa) slagali trenutke vlastite svakodnevice, umjetnik kao da postavlja pitanje: Je li „horror loci“-odvratnost prema mjestu na kojem se netko upravo nalazi, jedini impetus koji nekoga pokreće ili  je (e)migriranje jednostavno stvar organičkog kontinuiteta s neizbježnom entropijskom fazom, u ljudskoj povijesti odvajkada prisutno?

Korišteni izvor:

Velčić, B.(2014.)Abraham-čovjek budućnosti

http://www.svjetlorijeci.ba/clanak/1700/biblija/abraham-covjek-buducnosti

(datum objave:27.8.2014.)