Kazamat ,Mojsije i autobusi

„Svaki umjetnik je ljudsko biće“, obrnuo je  jednom prilikom Martin Kippenberger izjavu velikog njemačkog umjetnika Josefa Beuysa („Svaki je čovjek umjetnik“)  čime je jasno dao do znanja(svima onima koji sebe naivno svrstavaju u skupinu onih koji navodno nemaju nikakve veze s umjetnošću)  da kao takvi i umjetnici imaju potrebe kao i svi ostali ljudi, od najelementarnijih fizioloških do onih duhovnih. Dakako, tim „ljudskim bićima“ ništa ljudsko nije bilo strano pa su tako (Pieter Brughel, Michelangelo da Carravaggio, Vermeer van Delft, Vincent Van Gogh, Paul Gauguin, Edgar Degas,Toulouse Lautrec, Otto Dix, Pablo Picasso i mnogi drugi) često jeli i pili u tavernama, gostionicama ili  kavanama u kojima bi njihova druženja  počesto znala metamorfozirati  u boemske zgode raznoraznih vrsta (o čemu je dosta toga  i napisano) .Ti susreti umjetnika s vlastitom svakodnevicom u kulturnim europskim prijestolnicama ni stoljeća kasnije  neće postati  nešto što bi se zataškavalo kao nešto  neprilično ili ne daj Bože-politički nekorektno!  Baš naprotiv, poduzetni će ljudi  te činjenice znati višestruko naplaćivati(čitaj: od vlastite kulture država  itekako ima koristi) precizno  navođenim  turistima ( iz svih krajeva svijeta) dok još nisu valjano ni iskoračili iz nakrcanih autobusa, nahrupljujući u iste one restorane i kavane ne bi li osjetili djelić prohujalog vremena u kojem je nekad Georges  Braque dodirujući kažiprstom obod šešira uljudno pozdravio gospodina Matissea ili  u kojem je Alberto Giacometti  satima sjedio pušeći cigaretu za cigaretom skicirajući u svoj sketchbook sve što je mogao upiti iz bogatog skladišta  (uvijek)sive svakodnevice svojim oštrim pogledom . Od konobara će tražiti da ih fotografiraju dok se šeretski smiju sjedeći na stolici na kojoj je navodno sjedio Marcel Duchamp dok je vodio razgovore s Francisom Picabijom  i druge slične stvari.

 Ono što ne treba smetnuti s uma je činjenica da ništa od svega toga ne bi bilo moguće ,tj.da se za te umjetnike nikad ne bi ni znalo da ti isti nisu imali svoj prostor djelovanja, odnosno stvaranja umjetničkih djela (čitaj: ateliere)U te su prostore puštali svoje prijatelje ,poznanike i ponekog slučajnog trgovca da bi potom sve ili većinu stvorenog kasnije izložili u nekom od javnih salonskih ili galerijskih prostora(u kojima su „naši“ turisti već bili prije nego su došli potražiti okrjepu u nekom od čuvenih restorana) u koje su dolazili svi koji bi htjeli, bez obzira na društveni status.  

 Poznato je kako odgajanje pogleda ili proces kultiviranja u starim europskim demokracijama ima malo dužu povijest u odnosu na našu, hrvatsku. A, govoreći o kultiviranju nacije jedan je slavni psihoanalitičar još davno zaključio kako je istoj  potrebno  četrdesetak godina(lutanja pustinjom nesvjesnog života ) kako bi se neka značajnija promjena na kolektivnoj razini i usvojila. Ipak, da bi taj četrdesetogodišnji proces mogao i započeti teći, prvi je preduvjet da buđenje svijesti  prije svih prihvati elita,( svakako ne na razini deklarativnosti ) da bi zatim to isto mogli i svi ostali članovi zajednice.  Treba svakako znati , da kad se govori o „eliti“ da  taj pojam točno označava najizvrsnije ljude, odnosno vodeće u svojoj struci/djelovanju na nekom geografskom području unutar neke zajednice. Manje-više, svima je poznata starozavjetna priča o Mojsiju kao vođi Izraelaca u izlasku iz egipatskog ropstva pa si u tom smislu , moramo najiskrenije postaviti pitanje: Imamo li mi trenutno svog Mojsija za trku ? Sudeći prema situaciji kakva je- nemamo! A možda i imamo. Možda imamo nekog svog surogat Mojsija koji ne samo da nije protiv lažnih idola i zlatne teladi nego ih štoviše sam  podiže, jer našem Mojsiju treba nešto što njemu samom obećava brzi uspjeh. Vizije su daleka budućnost. Tko to treba!? Štoviše, naš je  Mojsije ne samo zastao, nego i zaglibio, a to potvrđuje primjer Slavonije odnosno  Osijeka kao paradigmatskog primjera onog čemu svjedočimo.

.Iz nekih čudnih pobuda, krajnjeg nerazumijevanja i nesvjesnosti taman oblak prekrio je taj nerealizirani europski  grad kulture  čija se gradska uprava prema kulturi, ili da budemo precizni prema Galeriji „Kazamat“ ponaša kao mladoženja od kojeg je mlada pobjegla s nepoznatim udvaračem u nepoznatom smjeru dok on u svom pijanstvu rasipa svoju baštinu na sve strane ,a sva mu  čeljad za to vrijeme od njega bježi autobusima (koji kod nas čak nisu jedino i samo to što jesu- poduža prijevozna sredstva ,nego i simboli prisilnog odnosa pojedinca i društva).

Hoće li se gosti koji ipak i kod nas u Tvrđu dolaze autobusima (iako  ne u broju kojeg bi priželjkivala gradska blagajna) i dalje vrtjeti uglavnom samo oko centralnog  kužnog pila i dalje ovisi o svim našim  Mojsijama, sadašnjim i budućim kojima je zasad izgleda teže napustiti ropstvo  nego onima koje bi oni kao trebali voditi.